Sveti Duh na odsustvu
Akrist 02 S

Photo: birdinflight.com

Zasluge hrvatskog klera u širenju zaraze Covidom-19

Devetnaestog ožujka sve je već bilo stalo. Bio je to četvrtak, a još jučer, u srijedu su vlasti zbog zaraze zatvorile kina, kazališta, restorane, kafiće, hotele, turističke agencije, salone namještaja i sanitarne opreme, trgovine obućom i bijelom tehnikom.

Djecu su pustili iz škole, omladinu s fakulteta, a ovisnici o sportskom klađenju kroz izloge su nesretno piljili u zamračene unutrašnjosti kladionica. Život smo po preporuci liječnika epidemiologa disciplinirano stavili na čekanje i namjestili se u svojim dnevnim sobama polukružno oko televizora, čekajući vijesti o zaraženima i umrlima, o iks bolesnika na respiratorima od kojih je ipsilon u težem stanju i zaposlenima koji su od jutros nezaposleni.

U gašenju većeg dijela funkcija društva i države našlo se ipak optimista koji su vjerovali da mogu nastaviti sve kako je bilo, pobunjenika koji su ustali protiv zabrana okupljanja, slobodarski zanemarivali mjere opreza, a koje poznajemo po zloglasnom imenu neodgovorni pojedinci. Jedan takav neodgovorni pojedinac bio je župnik u Solinu, u Župi solinskih mučenika, u dijelu grada po imenu Ninčevići, koji devetnaestog ožujka nikako nije mogao propustiti misno slavlje na blagdan svetog Josipa, Marijinog zaručnika.

U Ninčevićima je taj Josip, čini se, važan svetac, tako važan da nije dolazilo u obzir da župnik, poput svih drugih, zaključa crkvu i na vrata stavi kratku obavijest “Bog vas blagoslovio, ajte ća”. On je morao napraviti svoj mambo džambo s pretvaranjem vina u krv, kontajući valjda da će i njega i vjernike štititi Sveti Duh. Sveti Duh je, međutim, devetnaestog imao drugih obaveza.

Shvatit ćete, mnogo je valjanih katolika u sjevernoj Italiji toga dana izdahnulo u bolnicama i dok ih je Sveti Duh sve obišao, blago uzeo za ruku i otpratio do bisernih vrata Kraljevstva nebeskog, jednostavno se nije stigao baviti solinskim mudrijašima.

Misa koja se održala u trenutku kad se nije smjela održati, kad su se svi razumni zaključali, bila je, otkrilo se kasnije, rasadnik koronavirusa. Razbolila se žena koja je čistila crkvu, članovi zbora i još nekolicina župljana. Opasni je mikroorganizam napravio široki đir po mjestu, učinio jedan mali dalmatinski gradić velikim žarištem zaraze. Naposljetku, podmuklo se prišuljao i gradonačelniku i gradskoj liječnici epidemiologinji, najodgovornijima za borbu protiv bolesti. Tkogod će možda naći smiješnim slučaj da se i on i ona zovu Ninčević.

Kad su ga prije nekoliko dana upozorili da je napravio pizdariju, solinski župnik se opravdavao kako nije znao da su sva javna okupljanja otkazana. Totalno je nejasno kako je to njega zaobišlo? Bit će mu se pokvarila televizija? Ili mu je bura slomila antenu? Župnik je u razgovoru s novinarom i inače djelovao, koji izraz da upotrijebimo, a da ga ne uvrijedimo, nešto zakinuto. Priznao je kako čitav tjedan ima visoku temperaturu, boli ga glava, osjeća se iscrpljeno i kašlje, ali ne, Bogu hvala, kh kh, šmrc šmrc, on nema koronavirus.

Već sutra je saznao da ga ipak ima. Pa, ne možeš vjerovati! Zgranuto je gledao epidemiološki nalaz ne shvaćajući gdje je pokupio đavla.

Ako već policija proganja srednjoškolce koji pod okriljem noći piju pivo u parkovima i detektivi u civilu na Bačvicama hvataju duplo niže i laganije žene za ruku, razumno im objašnjavajući na najboljem hrvatskom jeziku: “Gospođo, koji je vama kurac, ovo je radi vašega dobra!”, valja svakako spomenuti misu od devetnaestog ožujka, na blagdan svetog Josipa, u Župi solinskih mučenika, kao i nekoliko zabrinjavajuće sličnih slučajeva. Bio je, pamtite možda, i župnik u Sesvetskom Kraljevcu, koji je šmrcajući dijelio pričest. Bila je zatim časna sestra u Ogulinu, koja je pod temperaturom nakon mise prodavala Glas koncila.

Bila je naposljetku, luđa od svih, časna u Hercegovini, koja je zaboravila da je bila u Italiji. Nije se pohvalila posjetom vatikanskim muzejima ni selfijem sa Svetim ocem Franjom, već je bezbrižno landrala po zavičaju, navratila u roditelja na ručak, u prijateljice na večeru, popila u jednom samostanu kavu, u drugome rakijicu, u jednu riječ, misionarski se potrudila s koronavirusom. Širila je zarazu kao vjeru Isusovu. Popadalo je naših u ovome vjekovnom hrvatskom kraju zbog jedne časne sestre skoro kao u proljeće devedeset treće u borbama s Muslimanima.

Ne nabrajamo ovo, naravno, da bi osuđivali ikoga. Svatko se zaista može zaraziti. Istraživanja pokazuju da je koronavirus izvanredno vjerski tolerantan. Koronavirusu je svejedno jeste li vjernik ili nevjernik, katolik, pravoslavac, musliman ili hindus, padate li na koljena uz stakleni lijes svetog Leopolda Mandića ili pred kravom s cvijećem na rogovima. Solinskog župnika ili hercegovačku redovnicu moglo je dohvatiti kao i vas ili mene.

Osim toga, što bi župnik i redovnica mogli i znati o borbi protiv virusa. Biblija ništa ne govori o mjerama zaštite. Ni u Starom ni u Novom zavjetu, ni u Evanđeljima ni u poslanicama svetog Pavla Efežanima i Galaćanima ne savjetuje se da redovito perete ruke, već i zbog toga što ni sveti Pavao ni Efežani ni Galaćani nisu znali za sapun.

Nitko nikome, još jednom da naglasimo, u ovim teškim trenucima ne smije ništa zamjeriti. Svi smo jednako pogođeni i svima zaraženima želimo potpun i brz oporavak, ali je stvarno bez veze da se neodgovorne pojedince stalno optužuje za bježanje iz samoizolacije i karantene, a da ni ministar Beroš ni ministar Božinović baš ni jednom nisu spomenuli nemale zasluge klera u širenju zaraze, da policija ne provjerava sjedi li se u crkvenim klupama na propisanoj udaljenosti do dva metra ili da neki mamlaz sa značkom nije na vrijeme uhvatio župnika za ruku i lijepo ga opomenuo: “Don Ante, koji je tebi kurac, ovo je radi tvoga dobra!”

*S dozvolom autora i uredništva, prenosimo iz Jutanjeg lista

Oceni 5