Film "Izlaz" (Exit, 2018.)
Exit 01 S

Photo: IMDb

Zaslužuju li i ekstremisti drugu šansu?

Misliš li da bilo tko može postati ekstremist?

Da, u pravim okolnostima.

U sklopu ovogodišnjeg Liburnia Film Festivala prikazan je dokumentarac Izlaz (Exit, 2018.) norveške autorice Karen Winther, koja se – polazeći od vlastite prošlosti – bavi fenomenom ekstremizma.

Naime, Karen se sa 16 godina priključila najprije ekstremno lijevom, a zatim neonacističkom pokretu. “Teško je danas razumjeti što mi je bilo toliko privlačno u tome. Zapravo, bilo je to poput droge,” otkriva, ističući da proces napuštanja pokreta nije nimalo jednostavan.

Dok se vlastitom uključenošću u norveške ekstremističke grupe bavila još u svom prvom dugometražnom filmu Izdaja (Betrayal, 2011.), Winther je u Izlazu razgovarala s nekoliko bivših ekstremista/kinja koji su i sami uspjeli – više ili manje – okrenuti “novi list”. Saznajemo zašto su se odlučili pridružiti nasilnim ekstremističkim grupama, ali i što ih je potaknulo da ih napuste – te koje su posljedice.

Najprije upoznajemo Inga Hasselbacha, poznatog bivšeg neonacista koji je od 1988. bio visokopozicioniran u nekoliko neonacističkih skupina. U svoju ideologiju počeo je sumnjati zahvaljujući novinaru koji ga je pratio godinu dana snimajući dokumentarac. “Mrzio sam ga,” priznaje Ingo, no ipak su njegova neprekidna pitanja i ukazivanje na kontradikcije u samom pokretu doprle do Inga. Konačno je odlučio raskrstiti s neonacistima 1993. godine, kada je zapaljen stan jedne turske obitelji – umrle su tri žene i dvoje djece. Iako nije znao tko je podmetnuo požar, znao je da su neonacisti odgovorni, a sve to ga ne bi toliko pogodilo da nije upoznao spomenutog novinara. Koliko je teško napustiti ekstremističke pokrete pokazuje činjenica da je zbog prijetnji morao napustiti Njemačku i skrivati se nekoliko godina. Danas radi kao pisac i novinar u Berlinu i suosnivač je projekta Exit Germany koji pomaže ljudima da napuste neonacističke skupine.

Susret s Ingom za Winther je bio jako važan budući da je njegova priča bila jedan od poticaja da napusti vlastitu ekstremističku grupu. Unatoč tome, i danas razmišlja o tome hoće li je prošlost proganjati cijeli život te se pita “ima li nešto suštinski zlo u meni?”

U Njemačkoj je razgovarala i s Manuelom, bivšim vođom paravojne neonacističke skupine koji danas živi na tajnoj adresi s malenom kćerkom za koju kaže da je “najbolji dokaz da nisam tako loš kao što drugi misle.” U stalnom je strahu od osvete bivših kolega – prošli put kada su ga pronašli i pretukli, proveo je dva tjedna u bolnici. No, u prošlosti je on bio taj koji vrši nasilje nad drugima, a u filmu je posebno upečatljiv trenutak kada s vidljivom nelagodom prepričava svoj gnjusan napad na pakistansku obitelj.

Manuel se pokretu pridružio već s 13 godina: “Svi moji prijatelji su se uključili, pa sam i ja,” objašnjava. I nekoliko drugih Wintherinih sugovornika/ca navodi da razlog zašto su postali ekstremisti nisu čvrsti i izgrađeni stavovi, već uglavnom želja za pripadanjem. “Uvijek sam se osjećala izolirano i privlačili su me svi autsajderski pokreti,” govori Winther. “Mladi se ne priključuju rasističkim skupinama jer su rasisti, već usvajaju te stavove kao dio kolektiva,” objašnjava Tore Bjørgo, direktor norveškog Centra za istraživanje ekstremizma.

Presudni trenutak za Manuela dogodio se u zatvoru kada su mu u tučnjavi u pomoć priskočila dva Turčina. Naime, ranije nije mogao zamisliti da bi mu netko koga smatra “nižim bićem” imao razloga pomoći, i to ga je potaknulo na razmišljanje. Godine 2006. kontaktirao je Exit Germany i zatražio pomoć u napuštanju pokreta.

U Danskoj upoznajemo i drugu stranu ekstremističkog spektra: Søren Lerche osam godina bio je militantni ljevičarski ekstremist koji je napadao neonaciste. “U svim tim pokretima događa se dehumanizacija – svi vide one druge kao ne-ljude, kao manje vrijedne,” navodi Søren. I on je u zatvoru odlučio započeti novo poglavlje života: danas radi kao profesor u srednjoj školi i podučava o prevenciji ekstremizma.

“Što može navesti džihadista da se promijeni? I je li to uopće moguće?”, pita se Winther ususret razgovoru s Davidom Vallatom, nekoć aktivnim u Naoružanoj islamskoj grupi (GIA). David je odrastao u Francuskoj u katoličkoj obitelji alžirskog podrijetla, no s 15 godina preobratio se na islam. Godine 1993. odlazi ratovati u BiH na strani muslimana, gdje se radikalizira. “Trebala mi je neka druga ideologija kako se ne bih bojao umrijeti. Tako sam postao džihadist. Džihadisti se ne boje smrti,” prepričava David (zanimljivo je spomenuti da će kasnije postati prvi Francuz osuđen za džihad). Nakon napada na redakciju lista Charlie Hebdo, David je odlučio istupiti u javnost sa svojom pričom i posvetio se prevenciji ekstremizma.

Teško je snimiti film o ekstremizmu bez da se spomene i SAD. Angela je desetak godina bila članica militantne rasističke skupine. Priznaje da je živjela u neprekidnom strahu, uvjerena da postoji urota protiv bijele rase. Preispitivati se počela nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju 1995. godine, a kada su njezini kolege shvatili da se želi povući, počela je dobivati prijetnje. Na kraju je završila u zatvoru zbog oružane pljačke i zločina iz mržnje. Boravak u zatvoru i na nju je imao transformativan učinak: okružena ženama različitih etniciteta i vjeroispovijesti, šokiralo ju je kada su se neke od njih odnosile prema njoj sa suosjećanjem i ljubaznošću. “One su mi vratile ljudskost. Pomogle su mi da spoznam svoje greške,” kaže Angela.

Angela također spominje da je unutar svog pokreta bila zadužena za regrutiranje drugih žena, a sama Winther kratko prepričava kako su muškarci u norveškom pokretu željeli kontrolirati žene i nametnuti im “tradicionalne uloge”. Također navodi da je bilo teško pronaći žene koje su spremne podijeliti svoja iskustva, pitajući se je li to na neki način veća sramota za žene nego za muškarce. Nažalost, ne nudi odgovor na to pitanje, a rodna dimenzija ekstremističkih pokreta ostaje neistražena.

Također, iako je s jedne strane zanimljivo čuti iskustva sudionika/ca različitih ekstremističkih pokreta, s druge strane se može reći da je problematična Wintherina odluka da različite ekstremizme predstavi na isti način, odnosno izjednači ih. Neki su također zamjerili filmu da protagonistima (ili, bolje, antagonistima) pristupa s nezasluženom empatijom, fokusirajući se na njihove poteškoće i potrebu za podrškom nakon izlaska iz ekstremističkih skupina. Može li se reći da su i ekstremisti na određeni način žrtve, da zaslužuju pomoć i novu šansu? To je nešto o čemu će svaki gledatelj i gledateljica morati sami prosuditi.

*Tekst prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5