Teorija Stabilnog Stanja
Babii 01 S

Photo: IMDb

Zašto bilo što? Zašto ovo?

Zašto svemir postoji? Dva su pitanja ovdje prisutna. Prvo, zašto svemir uopće jest? Moglo je biti i da nikada ništa nije postojalo: ni živa bića, ni zvijezde, ni atomi, čak ni prostor ni vrijeme. Razmislimo li o tome, može se učiniti začudnim da uopće išta postoji. Drugo, zašto ovaj svemir postoji? Sve je moglo biti na bezbroj načina drugačije. Zašto je onda svemir takav kakav jest?

Neki vjeruju da je na ova pitanja moguće odgovoriti kauzalno. Pretpostavimo da svemir postoji oduvijek. Neki vjeruju da, ako su sve događaje prouzročili njima prethodeći događaji, tada je moguće sve objasniti. Međutim, tomu nije tako. Ni beskonačan niz događaja ne može objasniti samoga sebe. Mogli bismo pitati zašto se zbio upravo taj niz događaja a ne neki drugi ili pak nikakav niz. Među zagovornicima Teorije Stabilnog Stanja, neki su pozdravili ono što su smatrali ateističkom implikacijom te teorije. Pretpostavili su da, ako svemir nema početka, Stvaratelj ne bi imao što za objasniti. Međutim, i dalje bi ostao neobjašnjen čitav svemir.

Nadalje, pretpostavimo da svemir nije vječan, budući da ništa nije prethodilo Velikom Prasku. Taj prvi događaj, predlažu neki fizičari, mogao se povinovati zakonima kvantne mehanike, bivajući nasumičnom fluktuacijom u vakuumu. To bi, kažu, na kauzalan način objasnilo postanak svemira iz ničega. Ali ono što fizičari nazivaju vakuumom nije ništa. Možemo pitati zašto postoji vakuum i zašto ima mogućnosti koje ima. Hawkingovim riječima, "Što unosi život u jednadžbe?"

Slične primjedbe primjenjive su na sve prijedloge te vrste. Ne može biti kauzalnog objašnjenja o tome zašto svemir postoji, zašto postoje ikakvi prirodni zakoni ili zašto su ti zakoni takvi kakvi jesu. Niti bi postojanje Boga koji je uzrokovao postojanje ostatka svemira bilo što promijenilo. Ne može biti kauzalnog objašnjenja o tome zašto Bog postoji.

S obzirom da ne može biti kauzalnih odgovora na ova pitanja, mnogi su pretpostavili da na njih uopće nema odgovora. Iz tog razloga neki odbacuju ova pitanja, smatrajući da nisu vrijedna razmatranja. Ostali zaključuju da su ona besmislena, pretpostavljajući da, kao što je Wittgenstein zapisao, "sumnje može biti samo tamo gdje postoji pitanje, a pitanja samo tamo gdje postoji odgovor."

Vjerujem da su sve navedene pretpostavke pogrešne. Čak i da ne može biti odgovora na ova pitanja, ona i dalje imaju smisla i vrijedilo bi ih razmotriti. Spomenut ću se ovdje estetičke kategorije uzvišenog, primijenjenu na najviše planine, raspojasane oceane, noćno nebo, unutrašnjost nekih katedrala te druge nadljudske, fenomenalne, bezgranične pojave. Nema uzvišenijeg pitanja od onoga zašto svemir jest, zašto jest nešto a ne ništa, a niti bismo trebali pretpostaviti da odgovori na ova pitanja moraju biti kauzalni. Ako stvarnost i ne može biti u potpunosti objašnjena, ipak bismo mogli napredovati jer ono što je neobjašnjivo moglo bi postati manje zbunjujućim nego što se trenutno čini.

U posljednje se vrijeme mnogo raspravlja o jednoj očitoj činjenici u pogledu stvarnosti. Mnogi fizičari vjeruju da različita svojstva svemira moraju posjedovati gotovo istu ovakvu preciznost kakvu imaju da bi život bio moguć. Za primjer možemo uzeti preliminarne uvjete Velikog Praska. Da su ti uvjeti bili više nego tek malo drugačiji, prema tvrdnjama dotičnih fizičara svemir ne bi posjedovao kompleksnost koja dopušta živim bićima da egzistiraju. Zašto su ovi uvjeti bili tako precizno odgovarajući?[1]

Neki kažu: "Da nisu bili odgovarajući, ne bismo mogli postaviti ovo pitanje." Ali to nije odgovor. Moglo bi nas zbunjivati kako smo preživjeli nekakav sudar, iako, da nismo, ne bismo mogli biti zbunjeni.

Drugi kažu: "Moralo je biti nekakvih preliminarnih uvjeta, a uvjeti koji čine život mogućim bili su jednako vjerojatni kao i bilo koji drugi. Stoga nema ničega što bi trebalo objasniti." Da bismo uvidjeli pogrešku u ovom odgovoru, moramo razlikovati dvije vrste slučaja.

Pretpostavimo najprije da neki radio teleskop, usmjeren na većinu točaka u svemir, bilježi nasumičan slijed pristižućih valova. Moguće je da pri tome neće biti ničega što bi zahtijevalo objašnjenje. Zatim pretpostavimo da teleskop, usmjeren u jednom pravcu, bilježi slijed valova čiji puls odgovara broju π u binarnom zapisu do prvih deset tisuća znamenki. Taj specifičan broj u jednom je smislu vjerojatan kao i bilo koji drugi broj. Ali ovdje bismo imali nešto što zahtijeva objašnjenje. Iako je svaki dugačak broj jedinstven, samo rijetki su, poput broja π, u matematičkom smislu osobiti. Valjalo bi objasniti zašto ovaj slijed valova u potpunosti odgovara tako posebnom broju. Iako je ova podudarnost mogla biti nasumično proizvedena slučajnost, to bi bilo najmanje vjerojatno. Mogli bismo biti gotovo sigurni da je dotične valove proizvela neka vrsta inteligencije.

U okviru gledišta koje sada razmatramo, ovdje ne bi bilo ničega za objasniti budući da je bilo koji slijed valova vjerojatan jednako kao i bilo koji drugi. Kad bismo prihvatili ovo gledište, inteligentna bića drugdje u svemiru ne bi mogla komunicirati s nama jer bismo ignorirali njihove poruke, niti bi nam se Bog mogao objaviti. Pretpostavimo da smo pomoću optičkog teleskopa zapazili udaljeni zvjezdani uzorak koji sriče prvo poglavlje Postanka na hebrejskom pismu. Prema ovom gledištu, taj zvjezdani uzorak ne bi zahtijevao nikakvo objašnjenje, a to je očita pogreška.

Evo druge analogije. Pretpostavimo najprije da od tisuću ljudi suočenih sa smrću, samo jedna osoba može biti spašena. Postoji li lutrija za izbor tog jedinog preživjelog i ja pobijedim, bio bih pravi srećković. Ali u tome nema ničega što zahtijeva objašnjenje. Netko je morao pobijediti pa zašto to ne bih bio ja? Razmotrimo zatim drugačiju lutriju. Ne izabere li moj tamničar najdužu od tisuću slamki, bit ću strijeljan. Izabere li tu slamku, tada imamo štošta za objasniti. Ne bi bilo dovoljno reći: "Ovaj ishod bio je jednako vjerojatan kao i bilo koji drugi." U prvoj lutriji nije se dogodilo ništa posebno: kakav god bio ishod, nečiji život bit će spašen. U drugoj je lutriji ishod bio poseban budući da samo jedan od tisuću mogućih ishoda spašava život. Zašto se ovaj osobit ishod zbio? Iako bi mogla biti riječ o slučajnosti, vjerojatnost za to je jedan naprama tisuću. Mogao bih biti gotovo siguran da je lutrija bila namještena, poput lažnog smaknuća Dostojevskog.

Čini se da je Veliki Prasak bio poput druge lutrije. Da bi život bio moguć, preliminarni uvjeti moraju biti izabrani s velikom preciznošću. Ta pojava finog podešavanja, kako ga neki nazivaju, također zahtijeva objašnjenje.

Nazovemo li uvjete, ukoliko dopuštaju život, posebnima, tada je moguće prigovoriti da neopravdano dajemo samima sebi na važnosti. Ali život jest poseban upravo zbog svoje kompleksnosti. Mozak kišne gliste kompliciraniji je od beživotne galaksije. A niti je samo život taj koji zahtijeva tako finu ugođenost. Da preliminarni uvjeti Velikog Praska nisu sadržavali takvu preciznost, svemir bi se ili ponovno urušio ili bi se širio takvom brzinom i s česticama koje bi se tako oskudno rasprostirale da se niti zvijezde niti teški elementi ne bi mogli formirati, što dotične uvjete čini uistinu posebnima.

Također je moguće prigovoriti da se za dotične uvjete ne može tvrditi da su nevjerojatni budući da takva tvrdnja mora biti statistički osnovana, a imamo samo jedan jedini svemir. Naravno, kada bismo u razmatranje uzeli sve dokučive svemire, ne bi bilo vjerodostojno tvrdnje zasnivati na statističkoj vjerojatnosti. Ali naše pitanje je daleko uže. Mi se pitamo što bi se dogodilo da su, uz jednake prirodne zakone, preliminarni uvjeti bili drugačiji. To nam pruža osnovu za statističku prosudbu. Postoji spektar vrijednosti koje su ti uvjeti mogli zadobiti i fizičari mogu izračunati koliki je udio tog spektra u kojemu bi nastali svemir mogao sadržavati zvijezde, teške elemente i život.

Taj udio, tvrdi se, izuzetno je malen. U spektru mogućih preliminarnih uvjeta manje od jedan naprama milijardu milijardi proizveo bi svemir sa kompleksnošću koja omogućuje život. Ako je ta tvrdnja istinita, što ću ovdje pretpostaviti, tada imamo nešto što vapi za objašnjenjem. Zašto je upravo jedan sićušni skup uvjeta bio ostvaren?

[1] Ovdje samo sažimam i suviše pojednostavljujem tuđe tvrdnje. Vidi, primjerice, John Leslie, Univerzumi (1989).

Preveo: Vedran Rutnik

*Prenosimo s prijateljskog portala Filozofski magazin

Oceni 5