Bauk jugoslavizma nad jezičkim čistunstvom
Jazik 02 S

Photo: ssfjustice.com

Zašto ciče bardovi nacional-lingvistike

Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju je nedavno objavila javnosti skupina južnoslovenskih intelektualaca i intelektualki, a kojoj je prethodilo nekoliko regionalnih konferencija objedinjenih pod projekat Jezici i nacionalizmi, kako se i očekivalo, pobudila je znatnu pažnju širom postjugoslavije. Čim se na, poetično kazano, ovim prostorima neko dotakne jezika, zna se da će biti uzbunjeno i veliko i malo, i kljasto i sakato. Jer jezik je naš, nasušni dakako, posljednja linija odbrane našeg identiteta, našeg svetog trojstva: nacije, vjere i čiste nacionalne kulture. Sve mi diraj, ali u jezično čistunstvo ne. Stara je to maksima svakog nacionalističkog pokreta koji drži do sebe.

Kukumakanje nad jezikom

O jeziku se u našim okvirima već decenijama, na svim nacionalnim katedrama i kulturnim poligonima, uglavnom kukumače. I neprestano se ima dojam da taj jezik, tu našu stečevinu i nasljedstvo, neko svakog časa želi ukrasti i unerediti. Stoga ovdašnji jezikoslovci noćima ne spavaju misleći i bdijući nad sudbinom našeg jezika, strepeći nad njegovim kvarenjem, njegovim odrođavanjem od tradicije i opadanjem njegove nacionalne autentičnosti. Jezik je, dakle, u toj vizuri uvijek i svagda ugrožen (sjetite se samo napaćene ćirilice). Oko našeg se jezika uvijek pletu neke intrige, neke zavjere se kuju, neko nas želi duboko raniti, želi to nacionalno tkivo našeg jezika narušiti. A to mu se ne smije dopustiti, jer jezik je naš potvrda našeg povijesnog nacionalnog kontinuiteta, naše obremenjene nacionalne slave. Ako damo svoj jezik, ako nam naš jezik otmu, ta šta smo onda mi?

U toj strepnji, u tom naricanju nacional-lingvistike (jednako u svim bivšim jugoslovenskim republikama) zrcali se neizostavno ona nesveta sintagma ideologije krvi i tla. Jer čim se o ugroženosti jezika počne pucati sa nacionalističkih puškarnica, već je jasno da se iza brda valja neka nova mašinerija - dakako, ubojita. Još je Bogdan Bogdanović u svojim Mrtvouzicama i čuvenom pismu CK SKS pokazao šta bude kada jezik okošta, kada se o jeziku misli u okvirima jednog striktnog i strogo određenog jezičkog sistema ( u praksi devedesetih to se veoma brzo i najkrvoločnije potvrdilo). Bogdanović je takođe pokazao šta bude kada se iz tranšeja jednog birokratiziranog jezika (usko nacionalistički shvaćenog) izađe, kakve sve kazne i denuncijacije se pokreću, a potom kako se preobražavaju u pokušaje fizičke likvidacije kada se naruši ta okamenjena struktura govorenja. Dakako, čim se uoči bilo kakav disonantni šum ili pokret u našem svetom i nedjeljivom jeziku, tom suverenu našeg nacionalnog bića, mora se promptno i žestoko reagovati. Izmicanje kontrole nad čistoćom nacionalnog jezika alarm je za jačanje stega prihvatljivog i neprihvatljivog govora. Ako dopustimo da nam se jezik otme, oteće nam se zatim i mišljenje. To nijedan nacionalizam, dakako, sebi ne smije dozvoliti. On putem jezika i strašenja od njegovog „otuđenja“ ima idealnu mogućnost upravljanja svojim podanicima, u jeziku su osnovni simboli nacionalnog prepoznavanja. Tim slijedom jezik se svaki dan mora braniti, kao da će nam ga već ovog časa neko oteti.

U svom tekstu Da li je duh nepristojan? Radomir Konstantinović je još prije gotovo pola vijeka napisao: “Materija kulture, kao i samog duha, njen prauzrok, jeste izvan kulture. Kada kultura nađe samu sebe kao sopstveni prauzrok, kao svoju sopstvenu materiju, ona je mrtva. Uopšte, izgleda da je umiranje napredovanje jedne stvari ka samoj sebi kao prauzroku, a da je smrt identitet stvari i njenog uzroka, kad se uzrok i stvar, kao njegova posledica, podudare, pa tu više nema kretanja. Zato je bog mrtav, jer je prauzrok sebi”. Sve postjugoslovenske kulture upravo su došle u ovaj ćorsokak o kojem je pisao Konstantinović i tako postale “sopstveni prauzrok”. Jezik je možda najočitiji primjer uticaja nacionalističke ideologije na smrti kulture. Tačnije, potreba da se jezičkim čistunstvom, kao da nije živ i permanetno promjenjiv, jezik učini toliko samosvojan i ograđen od kontakta sa svim drugim (ne etnički našim) kulturnim ili vankulturnim uticajima, vodi direktno u smrt kulture ovako kako ju je svojevremeno detektovao Konstantinović.

Nacional-lingvistika

Rad nacional-lingvistike na eugenističkoj čistoći jezika, panični strah od krađe jezika, paranoja od njegovog mijenjanja i kretanja, izlaska iz stega nacionalnog, postaje tako jedan od ključnih mehanizama fašizma, kultur-fašizma i ksenofobije. Dakako, sada bi dežurni borci protiv, navodne, upotrebe fraza kazali kako je ovo odveć pretjerana kvalifikacija. Ali bez obzira na to, pitanje fašizacije jezičkog prostora uvijek i nesumnjivo jeste uvod u mnogo perverznije i opasnije projekte. Konačno, sputavanje jezika, kao vječno živog elementa, kao nečega što je najživlje što čovjek ima, odumiranje je cijele jedne kulture, pod krinkom očuvanja nacionalnog obrasca, njeno potpuno zatvaranje i hibernacija koja vodi u smrt. Ili ponovo Konstantinovićevim riječima: “Poštovanje kulture ovde se svodi na poštovanje obrazaca za duh, a sama misao o kulturi vrtoglavo se približava ideji o pristojnosti koja je kamuflirana ideja o smrti, i to tim više što je duh, večito upućen neizvesnom, i u večitom svom nemirenju, ovde zatvoren u svoj sopstveni obrazac, koji teži da postane opšteprihvaćen, a izvan koga, po nekim svojim udesima i zakonima, razvija se živi život, živa egzistencija”.

Ako, dakle, prihvatimo činjenicu da jezik nije nikakva totalnost, da nema jednu vječnu formu (što je veoma lako uočiti prateći istoriju razvoja jezika), onda je, na početku ovog teksta pomenuta, Deklaracija o zajedničkom jeziku sasvim logična stvar. Ona je simbolični dokument koji, u veoma specifičnom trenutku, kada se ponovo intenziviraju pokliči na ratove i kada društvena fašizacija napreduje u svim svojim pravcima, nastoji skrenuti pažnju na potpunu ideologizaciju jezičkog prostora, koja u svakom trenutku postaje prilika za različite vrste diskriminatorskih manevara.

Deklaracija o zajedničkom jeziku, vidjeće se to i iz njenog sadržaja, ne pretenduje da se bavi bilo kakvom jezičkom centralizacijom, niti stvaranjem nekakvog jugoslovenskog nadjezika. Već je, kako su istakli njeni predstavljači, nastala u namjeri da se podigne svijest i aktivno utiče na postojeće nacionalističke jezičke prakse u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Deklaracija o zajedničkom jeziku, kako je dalje istaknuto tokom njenog predstavljanja, neće se baviti pitanjem naziva jezika, neće zagovarati jezičku anarhiju, ali će raditi na liberalizaciji jezika i na taj način i protiv jezičkog i lingvističkog nacizma.
Takođe, prema riječima književnice Ivane Bodrožić, ova deklaracija se ne razlikuje od Deklaracije iz 1967. godine koja se borila protiv jezičkog unitarizma, tj. protiv toga da postoji jedan jezik koji je glavni i da svako od nas može jezik zvati imenom koji želi.

“Radi se o tome da postoje četiri standardne varijante jezika i da se u svakoj državi jezik imenuje onako kako se želi imenovati. Često pitaju koji je cilj i šta hoćemo. Mi ne želimo rušiti ustav, ne želimo represivno uvoditi bilo kome da bilo šta mora. Mi želimo senzibilirati javnost da postoje drugi modeli shvaćanja jezika, da jezik nije istovjetan s narodom, da narod može biti samostalan, da država može biti suverena, ali dopustite tom narodu da priča kako želi”, objasnila je Bodrožić.

Nacija u njedrima

Deklaracija, izvjesno je, ovakva kakva je, neće u ovdašnjoj jezičkoj i pojmovnoj (ne)stvarnosti ništa promijeniti. Niti će na bilo koji način doprinijeti otupljenju zubala koja zaoštrena škljocaju na svaki pomen toga da se različiti narodi ovdje razumiju i govore istim jezikom, bez obzira na to kako ga standardizirali i zvali. Ne, ovdje se to ne prihvata. Svako mora ljubomorno čuvati u njedrima nacije svoj jezik. Deklaracija takođe neće nikoga ni uvjeriti, niti razuvjeriti u to kojim jezikom govori. Prije svega, jer ona svojim sadržajem, kako se čini, nije Deklaracija koja želi nametati i propisivati, nego se suprotstavlja svakom nametanju i teroru koji sprovodi nacional-lingvistika. Dakako, Deklaracija bi zasluživala svaku osudu ako bi u svom sadržaju nosila bilo šta što je i približno slično nacional-lingvistici. U čemu bi onda bila njena differencia specifica u odnosu na nacional-lingvistiku? Takva Deklaracija, koja bi jednu krajnost i jedan jezički teror zamijenila drugom krajnošću i drugim terorom, ne bi imala nikakvog smisla.

Ono što je Deklaracija međutim uspjela već na svom početku jeste da je izazivala buku i bijes, odjeke & reagovanja, širom nekadašnjih jugoslovenskih prostora. Ona je u ovom trenutku samo konačno otjelotvorena neprijateljica za kojom su nacional-lingvistike i njihove pripadajuće strukture sve ove godine čeznule. Dakako, ona je i povampirena Jugoslavija, i teror serbokroaštine i želja da se “naš” jadni narod ponovo tiranizira socijalističkim mantrama o bratstvu i jedinstvu. A znamo svi, svi to znamo, šta je Jugoslavija bila! Pište, dakle, i ciče bardovi nacional-lingvistike, nacional-pisci, nacional-profesori, nacional-stavovi, svi čuvari ubogog i ugroženog jezika, zapomažu i kukumaču kako je Deklaracija samo mimikrirana aždaja koja čeka samo jedan trenutak nebudnosti i neopreza čuvara čistog nam jezika i da taj teško stečeni “naš” jezik ukrade i siluje ga falusom jugoslavizma i sporazumijevanja sa drugima.

Na koncu, iako Deklaracija o zajedničkom jeziku neće promijeniti čemernu sliku naše stvarnosti, ona je ipak važna kao simbol drugačijeg mišljenja jezika. Stava da jezik može biti poiman i van okvira nacije. Da jezik treba biti prostor razumijevanja, a ne konačno zatvaranje u izbe nacionalističke entropije. Iako se ne bih složio sa bar trećinom potpisnika Deklaracije u mnogim stvarima i estetskog i ideološkog tipa, držim da je ovakav front, koliko god on bio samo simbolički, važna poruka u našem aktuelnom trenutku. Ona pokazuje da fašizam, kako god ga poimali, ipak nužno mora proizvesti i reakciju. Na nama je da to bude pametna reakcija, koja neće zastraniti u vlastiti ideološki rigidizam. Činjenicu simboličke važnosti Deklaracije, u konačnom, sigurno neće zamagliti ni povlačenja potpisa sa nje nekih intelektualaca koji su naknadno uvidjeli da im se ona, zapravo ljudi koji su je potpisali baš i ne dopadaju. Josip Mlakić povukao je svoj potpis sa Deklaracije jer je istu potpisao Željko Komšić, a zatim o njoj govorio u jednoj televizijskoj emisiji. Na što je pak s oduševljenjem reagovao i Mile Lasić, pozdravljajući Mlakićevu odluku i osuđujući političku emisiju (u kojoj je do nedavno nastupao kao redovan heftični gost) zbog toga što je Komšiću dat prostor za političku, kako se kaže, uzurpaciju Deklaracije. Ne sporeći političku istrošenost i jalovost Željka Komšića (kao u suštini i nebrojanih drugih bh. političara), te nedopustivosti da se bilo kako njegovo političarenje veže za samu suštinu Deklaracije (osporiti mu pak, zbog javne prirode Deklaracije, niko nije mogao da je potpiše), ostaje ipak sumnjiva činjenica da se potpis s Deklaracije u ovom slučaju povlači prije svega jer je onaj koji ga je povukao na umu imao ono vječno „hrvatsko pitanje“ u BiH (čitaj „slučaj Komšić i Hrvati“). Tim činom, tačnije odustajanjem od Deklaracije zbog Komšića, Mlakić (a time i Lasić) pokazuje da se ipak ni njegova vizija jezika ne razlikuje mnogo od drugih politiziranih viđenja istog, pa vjerovatno i Komšićevog. Ukoliko je činjenica što ju je potpisao Komšić bila Mlakiću dovoljna da odbaci sve ono što Deklaracija nosi, onda je gotovo sigurno da je u njegovom poimanju jezika stvar ipak „malo drugačija“ u odnosu na ono što je sadržaj Deklaracije. Dakako, sasma je legitimna stvar potpis povući, ali nije legitimno osporiti cijeli jedan potencijal zbog političkog sukoba kojeg, dojma sam, ova Deklaracija upravo želi prenebjeći.

Mogla bi se, na kraju, ova priča, u duhu naših nadrealističkih naroda i narodnosti, zaključiti viđenjem mlađahnog Robija K. iz IIIa razreda. Taj je dječarac u Deklaraciji prepoznao i nekaj više: “Ustaša je rekao: ‘Gespede, jeste vedele šte peše ene leđece e Deklereceje e zejednečkem jezeke? Pe te je strešne!’ Četnik je rekao: ‘Služum su su kulugum Ustušum! Duklurucuju u zujudnučkum juzuku ju struvučnu u upusnu! Murumu su juku zubrunutu!’ Balija je rekao: ‘Pitpini si sližim! Ki gid kiži di mi imimi zijidnički jizik, tij ji jigislivinski đibri!’”

Oceni