Zašto je imperija propala

Tko je kriv?

Ruski revolucionarni pokret je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće temeljito moralno degradirao, pa su čak i anarhist Bakunjin i ideološki motivirani terorist Željabov u usporedbi s ciničnim manipulatorima poput Lenjina i profesionalnim banditima kao što je bio Simon-Ter Petrosjan izgledali poput naivnih zanesenjaka. Polemiku je zamijenila agitacija, a uznemirujuće slike ustrijeljenih i raznesenih carskih dužnosnika su svjedočile kako revolucionarima nije stalo do narodnih simpatija niti političkog kompromisa. Boljševici su parlament smatrali tek još jednom buržoaskom institucijom te su sukladno tome bojkotirali izbore za prvi sastav ruskog parlamenta, a u ostala tri sastava Dume su predstavljali jedva zamjetnu manjinu. Što se tiče ideološke platforme, većina protivnika carskog režima početkom 20. stoljeća svakako ne bi izabrala socijalizam kao alternativu postojećem društvenom uređenju. Drugim riječima, vjerojatnost da Ruska imperija prirodnim putem završi pod diktaturom ljevice je prije 1917. godine bila na razini statističke pogreške.

Čak i za najglasnije pobornike demokratizacije u Ruskoj imperiji, ograničenje vlasti imperatora nije značilo ukidanje institucije monarha. Ova pomalo naivna vizija je podrazumijevala stranački nepristranog vladara koji lebdi iznad političkog života kao duhovni autoritet i simbol vjekovne tradicije, dok bi zakonodavna i izvršna vlast bile u rukama narodnih predstavnika i profesionalnih administratora. Ostvarenje vizije parlamentarne monarhije je izostalo radi otpora tradicionalno nastrojenog i melankoličnog imperatora Nikolaja II. te tužne činjenice da je na početku 20. stoljeća u Rusiji bilo teško popuniti kabinet ministara mentalno stabilnim ljudima. Nakon ubojstva Premijera Stolipina, standardi političke misli i prakse su se srozali do toliko niske razine da je u najtežim danima Prvog svjetskog rata umom imperatora i karijerama ministara u velikoj mjeri upravljao polupismeni monah iz zabiti iza Urala, poznati Grigorij Efimovič Rasputin. Međutim, krivnju za pad Ruske imperije bi bilo previše jednostavno svaliti na Rasputina, koji je svoj utjecaj znao demonstrirati jedino proizvoljnim smjenjivanjem ministara i skandaliziranjem petrogradskog visokog društva bludnim eskapadama.

Ljubav kao izvor svih problema

Da bi se pronašli glavni uzroci sloma Ruske imperije, potrebno se vratiti nekoliko desetljeća unazad, u vrijeme vjenčanja ruskog prijestolonasljednika Nikolaja Aleksandroviča i velike kneginje Hessena Alix Viktorie Helene Luise Beatrice 1894. godine. Iako njemačke princeze u ruskoj carskoj obitelji nisu nikakva novost, – među suprugama posljednjih šest ruskih imperatora bilo je pet Njemica i jedna Dankinja, –  njemačko porijeklo ruske imperatorice je nakon stupanja Rusije u Prvi svjetski rat potaknulo neugodno pitanje o mogućoj koliziji državničkih i obiteljskih interesa u Imperatorovoj spavaćoj sobi. Određena doza nelagode se osjećala i prije zaruka Nikolaja i Alix. Nikolajev otac Aleksandar III. je svoj blagoslov bračnom savezu dao tek šest mjeseci prije svoje smrti, a nakon što je Nikolaj ispalio sudbonosno pitanje, Alix se dva sata borila sa svetogrdnom idejom prelaska s protestantizma na pravoslavnu vjeru (Nikolaj u svojem dnevniku daje prvi opis nervnog sloma buduće ruske imperatorice: „Ona je plakala čitavo vrijeme, i tek s vremena na vrijeme šaptom izgovarala: «Ne, ja ne mogu…»“). Desetak godina kasnije, zidovi njenih odaja će biti pokriveni stotinama pravoslavnih ikona, a osobom od najvećeg povjerenja imperatorice će postati omraženi pravoslavni mistik Grigorij Rasputin. Nakon početka Prvog svjetskog rata, sumnje ruske javnosti u lojalnost Alix će se pojačavati sa svakim vojnim neuspjehom, a nesposobnost imperatorske administracije u ratnim danima će biti najlakše objasniti upravo pretpostavkom o postojanju izdajnika u državnom vrhu. Kada je 1916. godine premijerom carske Rusije imenovan potomak rusificirane njemačke obitelji Boris Stürmer, sumnje u dvostruku igru nekih elemenata ruske administracije su se pojavile i kod ruskih saveznika iz redova Antante. U poznatom govoru u ruskom parlamentu u studenom 1916. godine, lider stranke Konstitucionalnih demokrata Pavel Miljukov se zaustavio na korak od prozivanja čitavog vrha carske vlasti veleizdajnicima radi očiglednog djelovanja u interesu Njemačke. Tema postojanja „njemačkih elemenata“ u ruskoj vladi vjerojatno ne bi dospjela na dnevni red parlamenta da se na mjestu imperatora našla figura čiji je karakter odgovarao zahtjevima vremena.

Nažalost, u vrijeme konačnog obračuna između kolonijalnih sila, na čelu Rusije se nalazio čovjek koji je radi svojeg melankoličnog karaktera pred licem predstojeće tragedije bio u stanju tek treptati nevinim očima. Ruski Premijer Sergej Witte, pretpostljednji adekvatan čovjek na tom mjestu, okarakterizirao je Nikolaja II. kao čovjeka slabog uma i moralnih principa, najviše radi utjecaja njegove poremećene supruge. Pojedine anegdote o imperatorici izazivaju sažaljenje namijenjeno mentalno slabim osobama: na primjer, nakon što ju je doktor-šarlatan uvjerio kako nakon četiri kćeri konačno očekuje mušku prinovu, Aleksandra Fjodorovna se mjesecima ponašala kao trudnica sve dok trajanje sumnjive trudnoće nije premašilo sve prirodne rokove, nakon čega je imperatoricu je pregledao stručan doktor i ustanovio da ni o kakvoj trudnoći nije bilo riječi. Witte je uvidio da bi lakovjernost imperatorice mogla predstavljati problem. Ukoliko je ženu imperatora moguće devet mjeseci držati u uvjerenju da je trudna, tko zna kakve još glupe ideje joj je moguće staviti u glavu? „A kada joj je nešto stavljano u glavu, tada se ta ideja predaje njenom bezvoljnom, iako prekrasnom mužu, a taj muž neograničeno raspolaže sudbinom ogromne imperije i blagostanjem, čak i životima 140 milijuna ljudskih duša,“ zaključuje Witte.

Seljačko pitanje

Duša o kojima govori Witte je u vrijeme posljednjeg službenog popisa stanovništva Ruske imperije 1897. godine bilo 128,9 milijuna, od kojih je čak 93,4 milijuna živjelo u europskom dijelu zemlje. Stanovnici su se izjašnjavali kao pripadnici više od stotinu različitih naroda, a ruski jezik je materinjim smatralo tek oko 44 posto ljudi, što nije neobično pošto je imperija pokrivala čak 22,4 milijuna kvadratnih kilometara (površina današnje Ruske Federacije je nešto veća od 17 milijuna kvadratnih kilometara). Naravno, najviše je bilo seljaka, koji su iz feudalne zavisnosti izašli tek 1861. godine, i to pod uvjetima koji nisu bili pretjerano stimulativni za razvoj samostalne poljoprivredne djelatnosti: pravo na otkup prosječno 3,5 hektara zemlje po glavi punoljetnog člana obitelji je teško moglo zadovoljiti i najosnovnije prehrambene potrebe, pošto je prinos pšenice po hektaru u periodu između 1860. i 1880. godine porastao s 400 na 640 kilograma godišnje, što je prevedeno u prinos po stanovniku ruralnih područja iznosilo oko 180 kilograma godišnje, ili nešto manje od pola kilograma dnevno. Pored toga, tih 3,5 hektara je otkupljeno kreditom od državne banke kojeg je trebalo otplaćivati tijekom 49 godina. Najambiciozniji privatizacijski pothvat carske Rusije je od prvog dana među seljacima izazvao nevjericu i nezadovoljstvo. Pravila igre su preko noći promijenjena na toliko nerazumljiv način da su seljaci bili uvjereni kako su zemljoposjednici krivotvorili izvorni tekst manifesta o ukidanju feudalne zavisnosti i predstavili im nešto sasvim deseto.

Umjesto da Manifest spriječi mogući bunt na selu, on ga je potaknuo: tijekom 1861. godine je zabilježeno preko 1.850 seljačkih pobuna i više od 900 vojnih intervencija. Iako su bili tek površno upoznati s tržišnim principima, seljaci su odmah prepoznali loš posao koji im je ponudila vlast. Pored toga, veleposjednici su se pobrinuli da seljaci ne dobiju najbolju obradivu zemlju na otkup te da cijena ide na ruku prodavateljima. Više od pola stoljeća nakon ukidanja feudalne zavisnosti u Rusiji, ruskim vojnicima koji su u vrijeme Prvog svjetskog rata završili u zarobljeništvu u Austriji se činilo kako austrijski seljaci žive poput veleposjednika, pošto svi hodaju u čizmama i kožnoj obući, dok ruski seljaci nose primitivnu obuću pletenu od drvene kore i čizme od filca, poznate „valjenke“. Prema podacima jedinog popisa seoskog inventara provedenog 1910. godine u carskoj Rusiji, jedan seoski dom je raspolagao 1,1 alatom za oranje, od čega je tek trećina bila željezna (ostali su bili drveni). Stanje s radnim životinjama je bilo slično – tipičan seoski dom je za sve radove u polju imao na raspolaganju svega 1,1 konja.

Za nisku razinu produktivnosti ruskog sela postoji i ekonomsko objašnjenje. Ulaganja u poljoprivredu se pojavljuju kada uobičajeni način obrade više ne uspijeva izvući dovoljno hrane za rastuću populaciju, što u Rusiji nije bio slučaj, jer su ogromne površine pružale mogućnost nastavka kolonizacije i obrade starim metodama. Dok god je širenjem na nove obradive površine bilo moguće proizvesti dovoljnu količinu hrane, povećanje efikasnosti proizvodnje je moglo pričekati. Naravno, u feudalnom društvu ulaganja u proizvodnju u najvećoj mjeri ovise o volji vlasnika zemlje, a pošto je njihovo blagostanje bilo osigurano – seljak je morao plaćati danak i/ili odrađivati pravo na korištenje plodova određenog dijela feudalčeve zemlje – tu nije bilo nekog posebnog motiva za inovacije. S druge strane, seljak u feudalnoj zavisnosti se nalazio u klopci siromaštva: za izlaz mu je bilo potrebno ulaganje, za ulaganje kredit, a za kredit imovina koju nije imao. Pored toga, u polugladnom stanju je teško pronaći energiju za „proboj“ na višu razinu djelatnosti, a ruski povijesničar Boris Mironov tvrdi kako je ruski seljak na kraju 19. stoljeća konzumirao znatno manje kalorija nego što je potrebno prosječnom čovjeku. Moguće je raspravljati da li je niska produktivnost rada na ruskom selu dovela do razvoja feudalnog instituta (pošto je društvo proizvodilo malo, vladajuća kasta je morala svesti populaciju na robove kako bi izvukla dovoljnu korist za sebe) ili obrnuto, ali jednom kada je institut feudalizma uspostavljen, stvoreni su svi uvjeti za trajnu gospodarsku stagnaciju sela.

U svim raspravama o efikasnosti gospodarstva u Ruskoj imperiji, položaj i način života žena se spominje vrlo stidljivo. S prosjekom od 6,2 djeteta, koliko je za svojeg života rađala ruska žena krajem 19. stoljeća, od ženskih ruku je bilo teško očekivati da doprinesu proizvodnosti seoskog rada. Pored svega navedenog, na ruskom selu je vladala kultura sujevjerja i prijezirnog odnosa prema radu. Praznik se smatrao jednako bogougodnim kao najpredaniji rad. Izlazak u polje nedjeljom je grijeh i besmislica, jer su seljaci vjerovali (ili se pravili da vjeruju) kako se sve stečeno u praznik radnim danom gubi. Broj neradnih dana je bio priličan, a poseban problem je predstavljao Uskrs koji se ponekad poklapao s vremenom sjetve. Kako je primijetio carski ministar poljoprivrede Aleksej Ermolov, „umjesto da koriste najbolje vrijeme za sjetvu, oni [seljaci, op.a.] osam, a ponekad i deset dana praznuju, smatrajući grijehom raditi ne samo na prvi dan Uskrsa, nego i tijekom čitavog tjedna.“ Ovakav odnos prema radu je moguće razumjeti, jer ne samo da seljak niti uz najveće napore nije imao previše šanse da ostvari kakvo-takvo materijalno blagostanje, već se činilo da se niti svijet oko njega već stoljećima ne mijenja. Pokoljenja ruskih seljaka su se rađala i umirala pri istim institutima vlasti, vlasništva i klasa, i činilo se da najvećem broju stanovnika to ne smeta. Ipak, vlasti su početkom 20. stoljeća osjetile da je situacija neodrživa i bile su spremne poduzeti sve da skrenu pažnju s unutarnje politike. Tu zapravo nije bilo previše izbora, jer je jedino što može skrenuti pažnju s unutarnje politike – vanjska politika, a početkom 20. stoljeća vanjska politika znači rat.

Tko sije rat, žanje revoluciju  

Da budemo korektni, iako je ruski Ministar unutarnjih poslova Vjačeslav Pleve pred rat s Japanom izjavio kako je Rusiji potreban „mali pobjedonosni rat“ kako bi izbjegla revoluciju, ruskim vlastima nije bilo do vojnog sukoba na Dalekom istoku. Transsibirska magistrala je tek 1903. godine spojila Moskvu s 9.000 kilometara udaljenom tihookeanskom lukom Vladivostok, a ruski vojni garnizon na Dalekom istoku je brojio manje od 100.000 ljudi koji su raspolagali smiješnim artiljerijskim potencijalom od 148 topova. Na suprotnoj strani je stajao Japan s imperijalnim ambicijama, višestruko brojnijom armijom i diplomatskom i financijskom podrškom Velike Britanije. Rat je počeo 27. siječnja 1904. godine iznenadnim napadom japanske eskadre na ruske brodove u kineskoj luci Port Arthur, gdje su se ruske snage nalazile na osnovi ugovora o koncesiji. Uslijedio je niz neoprostivo diletantskih poteza ruskog štaba, u čemu se posebno istaknuo zapovijednik ruskih snaga na Dalekom istoku general Kuropatkin, a zatim i admiral Roždestvenski, koji je u pomorskom srazu kod Cušime izgubio gotovo čitavu rusku eskadru od 38 brodova. Ruske vlasti su tek godinama nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Portsmouthu, kojim je južna polovica otoka Sahalin predana Japanu, shvatile kako je Japan pri kraju rata bio na izdisaju, dok je Rusija na Dalekom istoku krajem 1905. godine rasporedila gotovo pola milijuna vojnika. Međutim, radnički nemiri u europskom dijelu zemlje su natjerali vlasti da završe rat u nepovoljnom trenutku.

1905. godina je donijela dvostruki poraz carskoj vlasti. Mirovni sporazum s Japanom je formalizirao gubitak teritorija i ruskog utjecaja na Dalekom istoku, dok je carski manifest o političkim slobodama i osnivanju parlamenta predstavljao iznuđeni ustupak pred radničkim ustancima i kaosom na ulicama gradova. Liberalni listovi počinju pisati kako glavni problem Rusije nisu ratovi ili težak položaj radnika, već vladavina Nikolaja. Vruće krumpire iz vatre vadi Premijer Sergej Witte, samouvjereni Odesit koji se u privatnom životu proslavio neprijateljskim preuzimanjem dvaju udatih žena (jednom od muževa je navodno plaćena znatna suma kako bi dostojanstveno odstupio – izgleda da je Witte bio istinski „deal maker“ u svim životnim situacijama). U svojem izvještaju o političkom stanju u zemlji, Witte objašnjava Nikolaju kako nemire koji su zahvatili razne slojeve ruskog društva nije moguće promatrati kao posljedicu izdvojenih nedostataka državnog ustroja, niti kao odraz djelatnosti ekstremnih partija, već se radi o tome da je Rusija prerasla postojeće društveno uređenje te stremi prema pravnoj državi utemeljenoj na građanskim slobodama. Nikolaj i dalje ne zna što mu je činiti i dvoji između dvaju krajnosti: darovanja građanskih sloboda i uvođenja izvanrednog stanja uz predaju diktatorskih ovlasti svojem stricu, velikom knezu Nikolaju Nikolajeviču Romanovu. Prema rasprostranjenoj anegdoti, ovu dvojbu je riješio veliki knez, zaprijetivši da će se momentalno upucati u glavu ukoliko njegov nećak ne potpiše manifest. Nikolaj odlučuje „darovati stanovništvu čvrste osnove građanske slobode na osnovama stvarne nepovredivosti ličnosti, slobode savjesti, riječi, okupljanja i osnivanja saveza“ i od tog trenutka ne gaji pretjerano tople osjećaje prema Witteu te mu na leđa svaljuje i odgovornost za smirivanje radničkih nereda. Nakon što je ispunio politički dug prema narodu, Witte se čiste savjesti obrušava na Petrogradski savjet radnika i nalaže hapšenje svih 267 njegovih članova. Policija zatvara tipografije, obračunava se s buntovnicima i u premetačinama pronalazi gomilu gotovih bombi. Radnički ustanak u Moskvi kojeg vodi Mihail Sokolov, pljačkaš banaka i budući organizator atentata na Witteovog nasljednika Petra Stolipina, gubi bitku sa Semjonovskim pukom (poznati kao zlopamtila, boljševici će sustavno istrebljivati „Semjonovce“ do kasnih 30-ih godina).

U uvjetima kroničnog nedostatka političkog talenta koji su vladali u Petrogradu, Nikolaj II. je morao učiniti sve u svojoj moći da proguta svoju osobnu frustraciju radi iznuđene promjene političkog ustroja zemlje i zadrži Wittea na mjestu premijera. Međutim, Witte se nije zamjerio samo imperatoru, već i njegovoj supruzi: kada je Nikolaj tijekom boravka na Krimu 1900. godine obolio od tifusa, Aleksandra Fjodorovna je inzistirala da u slučaju njegove smrti kruna prijeđe na njihovu najstariju kćer Olgu, kojoj je tada bilo pet godina te bi vladala pod pokroviteljstvom majke. Witte je bio na strani legalista koji su zastupali predaju vlasti isključivo po muškoj liniji, što je bilo u skladu sa zakonom. Imperatorici se vjerojatno iz principa nije sviđalo da se smrtnici petljaju u sferu uzvišenih odnosa između boga, cara i naroda, a Nikolaj je bio toliki mekušac da joj nije nimalo zamjerio nezakonito spletkarenje nad njegovim bolesničkim krevetom, već se distancirao od Wittea. Zadržavanje Wittea na njegovom tadašnjem mjestu Ministra financija predstavlja jedan od rijetkih politički mudrih poteza Nikolaja II, jer mu je Witte i te kako dobro došao u kriznoj 1905. godini. Kada je 1906. godine konačno dao ostavku na mjesto Premijera, Witte je otvorio prostor za još jednog titana političke misli, posljednjeg ruskog viteza Arkadija Stolipina.

Posljednji ruski vitez 

Impozantna moralna arhitektura ovog krupnog čovjeka hladnog pogleda i barokno zavijenih brkova bi današnje ruske političare natjerala da odstupe dva koraka od strahopoštovanja. Potomak dvorske obitelji (otac Petra Stolipina je bio general artiljerije i gubernator Istočne Rumelije i Adrianapolskog sandžaka nakon Rusko-turskog rata 1877-1878. godine), Stolipin je diplomirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Petrogradskog sveučilišta, gdje je prilikom polaganja prijemnog ispita navodno ušao u intenzivnu raspravu s Dmitrijem Mendeljeevim (da, tim Mendeljeevim). Prema anegdoti koju je nemoguće provjeriti, Mendeljeev se toliko „zapalio“ da je morao uložiti svjestan napor da se zaustavi i završi prijemni ispit riječima: „Ma što ja radim? Idite, odličan, naravno, odličan!“ Nakon fakulteta, Stolipin je započeo karijeru u uredu za agrarna pitanja Ministarstva državne imovine te prilično brzo dogurao do mjesta gubernatora Saratovske oblasti, gdje je zapeo za oko imperatoru zahvaljujući odlučnim mjerama protiv nereda i razbojstava 1905. godine. U trenutku kada je imenovan Ministrom unutarnjih poslova, Stolipin je već preživio četiri atentata i svjedočio ubojstvu bivšeg vojnog ministra Viktora Saharova kojeg je u Stolipinovom domu ustrijelila pripadnica vojnog krila partije Esera Anastasija Bicenko, što mu je vjerojatno pomoglo u odluci o strategiji obračuna s ljudima koji siju smrt po ulicama ruskih gradova. Terensko suđenje osumnjičenih za terorizam po hitnom postupku na temelju odluke sudačkih „trojki“ iz redova vojnih časnika je Stolipinov nesretni pas u noge Staljinu, koji je zajedno sa svojim partijskim drugom Molotovim za samo jedan dan u rujnu 1938. godine osobno potpisao više smrtnih presuda nego svi okružni i terenski vojni sudovi Ruske imperije između 1905. i 1913. godine.

Brojni detalji Stolipinove profesionalne biografije ukazuju na mogućnost da je zahvalnost imperatora za smirivanje terorizma Stolipin svjesno iskoristio kako bi progurao svoj glavni politički projekt, agrarnu reformu. Zakon kojim je 1861. godine na papiru ukinut feudalizam u praksi nije donio zamjetno poboljšanje materijalnog položaja sela. Seljaci su prestali biti vlasništvom, ali nisu postali slobodni, jer su seoska domaćinstva okupljena u takozvanu seosku općinu koja je solidarno jamčila za obveze pojedinih članova. Za izlazak iz općine je bila neophodna suglasnost svih članova, što je podrezivalo krila seljacima koji su se osjećali dovoljno sposobni da samostalno vode posao. Upravo uvođenje slobode napuštanja seoske općine i prodaje svojeg dijela zemlje je bio prvi korak Stolipinove agrarne reforme – u svojem govoru u Dumi 1907. godine, Stolipin je obrazložio namjeru rušenja instituta seoske općine: „Dok je seljak siromašan, dok ne posjeduje privatnu zemlju, dok se nasilno nalazi u stisku općine, on će ostati robom i nikakav pisani zakon mu neće donijeti blago građanske slobode“. Za one koji su željeli okrenuti novi list, Stolipin je izradio program preseljenja u krajeve oko Urala i u Sibiru uz potporu državnih kredita. Do siječnja 1916. godine, seoske općine je napustilo 2,5 milijuna seljaka s oko 18,5 milijuna hektara zemlje (185.000 kvadratnih kilometara, ili nešto više od tri ukupne površine Republike Hrvatske). U početku je stvar prilično škripala, jer su seljaci koji su u prodaji zemlje vidjeli mogućnost da preko noći uprihoduju više novaca nego što su vidjeli u životu ubrzo ostali bez sredstava za život, a kupcima je nedostajalo sredstava za organizaciju uzgoja na novim zemljama. Bilo je jasno kako će za promjenu mentaliteta ruskog sela biti potrebno dosta vremena. Još nedavno je svaki radišni seljak u seoskoj općini promatran sa sumnjom, rad za vrijeme vjerskih praznika je mogao završiti fizičkim sukobom, a znajući da se mogu osloniti na državnu pomoć u hrani, seljaci su često prodavali urod iz dobrih godina u bescijenje, bez ikakve brige za budućnost. Međutim, nema nikakve sumnje da su Stolipinove reforme upravo ono što je Rusiji trebalo. Jedan od najboljih dokaza za to je brzina s kojom su osjećaji imperatora prema Premijeru ohladili, jer je Nikolaj II. gotovo nepogrešivo odbacivao kvalitetne upravljačke kadrove. U novoj konstelaciji političkih snaga nakon smirivanja masovnih nereda 1905-1906. godine i iznuđene demokratizacije, Stolipin je imao jedinstveno iskustvo jer je bio prvi Premijer Ruske imperije koji je svoj program morao braniti u parlamentu, i to pred čak tri razna sastava. Za prvu raspravu o Stolipinovoj agrarnoj reformi se javilo čak 213 deputata, a zakon je formalno potvrđen parlamentom tek tri i pol godine kasnije (iako je usvajanje zakona u parlamentu predstavljalo tek formalnost, jer je Stolipin progurao zakon u periodu između zasjedanja). Nažalost, majstorstvo u političkoj igri na granici faula nije bilo dovoljno da Stolipinu sačuva život. Na video kronici za Stolipina fatalne proslave 50-godišnjice carskog manifesta o oslobađanju seljaka u Kijevu, umorni Premijer pognuto tetura uz carsku svitu u kojoj se nalaze i ljudi posredno odgovorni za njegovu skoru smrt u režiji carske policije.

Rast unatoč svemu

Tvrdnja da je gospodarski sistem Ruske imperije bio neodrživ je bila prilično otrcana već u vrijeme na koje se odnosila. Naravno da neredi 1905. godine nisu predstavljali posljedicu razmaženosti radničke klase, već nereguliranog maltretiranja radnika koje se odvijalo pred nosom moćne države, iz čega se dalo ispravno zaključiti da državu za radnike jednostavno nije briga. Boljševička propaganda se kasnije veselo uhvatila motiva neefikasnosti carske ekonomije, ali štrajkovi, seoski buntovi i masovni neredi u svojoj osnovi imaju preveliki broj povezanih i nepovezanih uzroka da bi itko imao pravo trijumfalno zaključiti kako je pronašao glavni razlog bez kojeg se revolucija ne bi dogodila. Ovo pitanje će možda s vremenom riješiti neka kompleksna formula koja računa vjerojatnost društvenog sloma s obzirom na postotak privatnog vlasništva kapitala i relativan broj radnika koji za vrijeme svojeg radnog vijeka uspiju osjetno poboljšati svoj životni standard (umjesto da su prisiljeni kontinuirano povećavati napore kako bi zadržali glavu iznad vode). U takvoj formuli bi se vjerojatno moralo naći mjesta i za pokazatelje industrijske proizvodnje, koji bi današnjem nadobudnom ekonomistu-istraživaču otkrili pomalo neobičnu činjenicu da se u posljednjim godinama Ruske imperije nije dogodila nikakva ekonomska katastrofa. Štoviše, nakon bankrota Sovjetskog Saveza 1990. godine, mnogi ruski ekonomisti i sociolozi su se počeli sa sjetom prisjećati perioda intenzivnog gospodarskog rasta prije Prvog svjetskog rata.

Iako je Ruska imperija na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u industrijskoj proizvodnji daleko zaostajala za zapadom (na primjer, SAD su 1890. godine izbacivale 10x više željeza od Rusije), Ruska imperija se 1913. godine našla među četiri ili pet najvećih svjetskih gospodarstava (u društvu SAD, Velike Britanije, Njemačke i Francuske). U periodu između 1893. i 1913. godine, transport željeza i čelika je porastao 5,2 puta, a transport zemljoradničkih alata čak 7,5 puta (podaci o transportu su vjerodostojniji i lakši za prikupljanje od zbrajanja proizvodnje i uvoza odgovarajućih kategorija roba; ovdje se privode prema Mihail Davidov, „Dvadeset godina do Velikog rata – ruska modernizacija Witte i Stolipina“). Istovremeno, transport hrane je narastao otprilike 3 puta, što gotovo sigurno znači da su se u Ruskoj imperiji za posljednjih 20 godina prije Prvog svjetskog rata zamjetno povećale prosječne porcije na tanjurima. U europskim gubernijama se u promatranom periodu urod nekih kultura gotovo udvostručio, kao što je bio slučaj s pšenicom (11,6 milijuna tona 1893. godine i 22,6 milijuna tona 1913. godine). Ruska imperija je 1913. godine izvezla oko 11,8 milijuna tona žitarica i brašna, što nije loše čak niti kada se usporedi s izvozom pšenice Ruske Federacije koji je u 2016. godini, više od stotinu godina kasnije i uz primjenu modernih tehnologija obrade zemlje, iznosio oko 33 milijuna tona. Naravno, statistika je i danas poslovično nepouzdana, pa tako povijesničar Mihail Davidov navodi slučajeve kada podaci o prijevozu pojedinih vrsta žitarica nadmašuju tonažu ukupnog uroda u Ruskoj imperiji. Kao što je danas slučaj s Ruskom Federacijom, Ruska imperija je najviše izvozila prirodne resurse (95,5% ukupnog izvoza u periodu 1909-1913.), pa njeno gospodarstvo nije stvaralo veliku dodanu vrijednost, što je u velikoj mjeri posljedica vanjske i unutarnje izolacije. Sredinom 19. stoljeća se u Rusiji moglo naći tek 691 gradova i naselja. Njihov broj je 1914. godine narastao do 729, ali prosječna udaljenost između većih naselja je i dalje iznosila 83 kilometra u europskom dijelu imperije i čak 495 kilometara u Sibiru. Pri takvim udaljenostima nikakva specijalizacija ne dolazi u obzir, jer udaljena mjesta moraju prije svega samostalno zadovoljiti sve lokalne potrebe. Proizvod bi morao imati izuzetno visoku dodanu vrijednost da bi njegov transport do 500 kilometara udaljenog naselja i još udaljenijih svjetskih tržišta imao ekonomskog smisla.

Jedno od glavnih pitanja za svako društvo je da li tipičan radnik može preživjeti na svojoj plaći za koju, po mogućnosti, ne mora izgubiti zdravlje ili čitav budni život. Ovdje su podaci za posljednje godine Ruske imperije ponovno ohrabrujući, iako ne treba zaboraviti da su radnici činili tek mali postotak stanovnika. 1913. godine je teškoj industriji, rudarstvu i transportu u Ruskoj imperiji bilo zaposleno oko četiri milijuna radnika, dok je ukupan broj stanovnika (bez Finske) iznosio otprilike 167 milijuna. Iznos srednjih godišnjih plaća predstavlja vrlo nezgrapan statistički podatak, ali može poslužiti kao pokazatelj općeg trenda: između 1900. i 1913. godine, srednja plaća radnika u Ruskoj imperiji je narasla s 194 rublja na 263 rublja godišnje, s time da je zabilježen neprekidan realni rast plaća od 1908. do 1913. godine. Pri tome su metalci zarađivali oko 500 rubalja godišnje, radnici u prehrambenoj industriji 240, a tekstilci tek 215. Što se moglo kupiti za taj novac? Prema podacima koje navodi Davidov, kilogram crnog kruha je koštao 5 kopejki, kilogram bijelog 12, a kilogram govedine 50 kopejki. Ženske cipele su koštale oko 4 rublja, estetski manje zahtjevne muške cipele 3, a pristojnu jaknu se moglo kupiti za 15 rubalja. S takvim cijenama, otprilike 46% plaće niskokvalificiranog radnika je odlazilo na hranu. Smještaj u Moskvi se mogao osigurati za otprilike 1 rubalj mjesečno (takozvani „kut“), a najam zasebne sobe je koštao od 3 rublja mjesečno na više. Međutim, neki podaci pokazuju kako je smještaj iznajmljivalo tek 30,4% radnika, dok su ostali koristili besplatan, iako gotovo sigurno ne pretjerano udoban smještaj u tvorničkim kvartalima. Ukliko je nekima od njih ostalo vremena, novaca i volje za kulturno uzdizanje, karta za posjetu Boljšoj teatra je navodno koštala svega 32 kopejke, tek dvije kopejke više od litre votke.

Sudeći po rastu broja radnika, samostalnih obrtnika i nezavisnih seoskih imanja, Ruska imperija je početkom 20. stoljeća bila na pragu neizbježne demokratizacije društva. Prije ili kasnije, ljudi koji za život zarađuju samostalnim radom bi shvatili da se vladina politika direktno odražava na popunjenost njihovih novčanika te je bilo samo pitanje vremena kada će se masovni prosvjedi poput onog u siječnju 1905. godine ponoviti, ali ovog puta u sasvim drugom tonu. Uostalom, carska policija se upetljala u organizaciju radničkih pokreta upravo s ciljem da usmjeri radničko nezadovoljstvo prema vlasnicima poduzeća prije nego što se pojavi svetogrdna ideja da je za izrabljivanje radnika i siromaštvo seljaka kriva vladina politika. U izvjesnom smislu, u Ruskoj imperiji se već godinama tiho pripremala revolucija koja bi prije ili kasnije dovela do oslobađanja društva od tereta tradicije i omogućila nezavisnu gospodarsku djelatnost za sve zainteresirane. Promatrano s aspekta uloge države u gospodarstvu, boljševička vlast je svojom centralizacijom i oduzimanjem poduzetničkih sloboda predstavljala kontrarevoluciju.

Nije u novcima sve

Stanovnici Ruske imperije nisu morali biti slabijeg imovinskog stanja da bi iskusili diskriminaciju, jer se u osnovi državne politike nalazila mreža nacionalnih, vjerskih i staleških predrasuda koje su ograničavale gospodarsku aktivnost, dostupnost obrazovanja, pa čak i slobodu kretanja. Početkom 20. stoljeća, seljaci su još uvijek vezani za institut općine, Židovima nije dopušten boravak izvan ograničenih područja, obavljanje djelatnosti trgovine zahtijeva posebne licence, a statute svih dioničkih država u zemlji odobrava sam imperator. Na snazi je vjerska i politička cenzura koja se dotaknula čak i grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja (usput, kao jedan od duhovnijih ljudi u zemlji, Lav Nikolajevič je zaradio ekskomunikaciju iz Pravoslavne crkve, što ga i nije posebno pogodilo). Rezultat ovakvog pristupa unutarnjoj politici je društvo u kojem najveći broj stanovnika odmah po dolasku na svijet preuzima teret predrasuda i povezanih administrativnih ograničenja koji će nositi na svojim leđima do kraja života.

Staleška diskriminacija i prijezir prema „nižim“ slojevima su predstavljali osnovu svake inicijative na području unutarnje politike u Ruskoj imperiji. Da je carska administracija smatrala sve ljude jednakima ili barem jednako stvorenima, nikakva tradicija niti interesi veleposjednika ne bi odgodili oslobođenje seljaka na desetljeća i učinili ga toliko mučnim. Međutim, carska vlast je upravo inzistirala na klasnim podjelama i kreirala politiku koja je imala za cilj zamrzavanje razvoja društva. Jedan od šokantnih primjera prijezira političke elite prema stanovnicima predstavlja svinjarija s neformalnim „cirkularom o djeci kuharica,“ kojim je ruski Ministar prosvjete Ivan Deljanov 1877. godine savjetovao direktorima gimnazija da ne primaju djecu roditelja koji ne mogu osigurati uvjete za studiranje, kao što su sluge, kuhari, pralje, sitni trgovci i slični. Iako je ograničenje obrazložio nedostatkom financijskih sredstava za studiranje u obiteljima iz nižih društvenih slojeva, Deljanov nije uspio sakriti svoje predrasude. U svojem cirkularu je napisao da se radi o djeci kojoj „sasvim ne pristoji stremljenje k srednjem i višem obrazovanju“ te dodao još nekoliko gadarija kao što je prijedlog ograničenja postotka Židova u gimnazijama i povećanja cijene obrazovanja. Carska administracija nije našla ništa posebno uznemirujuće u inicijativi Deljanova, jer je dijelila njegov stav da kvaliteta studenata ima daleko veću važnost od kvantitete, između ostalog iz razloga što narodne mase ne valja miješati s društvenom elitom. Nikome nije palo na pamet da se zapita kakav je to bijedan obrazovni sustav koji je u stanju obrazovati samo učenike s najboljim predispozicijama, dok ostale osuđuje na vječni mrak.

Dok je nekim slojevima onemogućen prirodan intelektualni i ekonomski razvoj, drugi su uživali besmislene rente – na primjer, obiteljsko pravo je bilo u nadležnosti crkve, što je povećavalo umjetan značaj svećenstva

Paradoksalno, Stolipinova reforma i posljedična ekonomska emancipacija seljaka su doprinijeli dodatnom raslojavanju društva. Institut seoske općine koji je djelovao kao neka vrsta zajedničkog nazivnika seljačkog staleža je nestao, a među seljacima su se pojavile ekonomske razlike. Povećanje postotka viška uroda kojeg su seljaci mogli slobodno prodavati na tržištu je otvorilo dodatan prostor za konkurenciju u kojem su se spretniji (i sretniji, jer je od viška uzgojenog na teško dostupnim imanjima bilo malo koristi) još više odijelili od manje uspješnih. Početkom 19. stoljeća, ruski seljak je prodavao između 9% i 12% ukupnog uroda, a 1913. godine se na tržištu našla gotovo trećina uroda.

Jedno od bizarnijih administrativnih ograničenja se odnosilo na takozvane „starovjerce,“ pripadnike kršćanske denominacije koja je odbacila odluku vlasti iz 17. stoljeća o usklađivanju crkvenih obreda u Ruskoj pravoslavnoj crkvi s onima u Grčkoj crkvi. Postotak starovjeraca u ukupnoj populaciji Ruske imperije na početku 20. stoljeća nije premašivao 2%, ali je prema nekim procjenama njihov udio vlasništva u privatnom kapitalu u Imperiji iznosio čak oko 60%. U tom smislu, starovjerci su predstavljali pomalo nespretnu analogiju protestanata na Zapadu te je njihov komercijalni uspjeh izazivao zavist među poslovično neposlovnim stanovništvom Imperije. Reakcija je stigla sredinom 19. stoljeća, kada je carska vlast ograničila izdavanje dozvola za trgovinu samo na pripadnike Ruske pravoslavne crkve. Tko god se želio baviti trgovinom na teritoriju Ruske imperije, morao je dostaviti dokaz o pripadnosti ispravnoj denominaciji. Ova besmislena prepreka je uklonjena s valom prisilne liberalizacije u travnju 1905. godine, oko pola stoljeća nakon njenog uvođenja. Teško je reći koliko je istine u pretpostavci da je ovakva diskriminacija potaknula socijalno osviještene starovjerce poput tajkuna Save Morozova na financiranje boljševika, ali carska vlast je namjernim ponižavanjem ekonomski uspješnog segmenta stanovništva pokazala ogroman politički antitalent.

Sa značajnim imovinskim razlikama između staleža kao i unutar njih, s potpuno različitim kulturnim nasljeđem slabo povezanih grupa stanovništva (ne treba zaboraviti da je ruski narod unutar Imperije činio relativnu manjinu), bilo je sve teže vjerovati u mogućnost prirodnog ujedinjenja stanovništva Ruske imperije na osnovi jedinstvenog sistema vrijednosti i zakona. Ekonomska politika je također bila u službi očuvanja staleških razlika, pa je razvoj srednje klase i povezane demokratizacije društva silno zaostajao za Europom. Dok je nekim slojevima onemogućen prirodan intelektualni i ekonomski razvoj, drugi su uživali besmislene rente – na primjer, obiteljsko pravo je bilo u nadležnosti crkve, što je povećavalo umjetan značaj svećenstva. Na kraju, tu je bilo i pravo dispenzacije (oprost krivičnog djela ili dodjela materijalnih nagrada) od strane imperatora, gotovo isključivo rezervirano za članove višeg staleža. Promatrana u cjelini, navedena ograničenja su tvorila poligon s neuredno razbacanim preprekama razne vrste i težine čiji je konačni rezultat bio „zaključavanje“ određenih socijalnih grupa u okove koji su predavani iz generacije u generaciju.

Unutarnja politika

S obzirom na dugu i ponosnu tradiciju diskriminacije u Ruskoj imperiji, otvaranje prostora za političku konkurenciju je stiglo prekasno. Osnivanje prvog ruskog parlamenta je iznuđeno od carske vlasti koja se prema bilo kakvim oblicima demokratizacije odnosila s neskrivenim užasom, kao da su gotovo svi u imperatorskoj sviti shvaćali da bi većina slobodno izabranih narodnih predstavnika neminovno tražila ograničavanje autoriteta imperatora i njegovo svođenje na simboličnu figuru. Ovaj strah je svakako bio osnovan, što je pokazao prvi državni skup predstavnika lokalne zemske samouprave u Petrogradu 1904. godine. Predstavljen kao konferencija na kojoj će se raspravljati o praktičnim gospodarskim pitanjima, skup je dobio dozvolu za održavanje od imperatora i Ministra unutarnjih poslova Svjatopolk-Mirskog. Kada je postalo jasno da su se na dnevnom redu zemskog sabora pojavile točke koje se tiču političkog ustroja države, stvar je vlastima zamirisala na Etats-Generaux pa je oko stotinu predstavnika raznih razina zemske samouprave bilo prisiljeno obavljati sastanke po privatnim stanovima, podalje od očiju vlasti i javnosti. Posljednji sastanak je održan u stanu profesora krivičnog prava Vladimira Nabokova, sina carskog Ministra pravosuđa i oca autora „Lolite“ Vladimira Nabokova. Upravo u tom stanu je nastala rezolucija zemskog sabora koja je opravdala strahove imperatora: čak i na brzinu pripremljen skup predstavnika lokalne vlasti neminovno završava pozivom na demokratizaciju i govori o „nenormalnosti postojećeg u našem životu državnog upravljanja.“ Predstavnici zemstva se žale na centralizaciju vlasti i samovolju birokracije te govore o potrebi uvođenja principa vladavine prava, nedodirljivosti osoba i imovine. Rezolucija završava pozivom na organizaciju sudjelovanja narodnih predstavnika u vlasti radi „osiguranja pravilnog razvoja državnog i društvenog života“ i uvođenja u Rusiji nečuvenog koncepta „kontrole zakonitosti djelovanja administracije.“

Skup predstavnika zemstva je došao i prošao bez vidljivih posljedica, ostavivši u imperatorovim kostima osjećaj nelagode pred stalno prisutnom prijetnjom gubitka apsolutne vlasti. Kada su masovni štrajkovi i neredi 1905. godine prisilili imperatora na osnivanje parlamenta, bilo je jasno da će vrhovni vladar učiniti sve da priguši uzvišene tonove carskog manifesta nakon što ispune svoju političku svrhu. Parlament (Duma) je u imperatorskoj glavi isprva zamišljen kao savjetodavno tijelo (zapravo, kao što je ranije opisano, prva ideja imperatora je bilo uvođenje vojne diktature), ali pošto takav status ne bi zadovoljio javnost, Duma je poprimila ovlasti zakonodavnog tijela. Imperator je zaštitio svoju vlast nizom administrativnih začkoljica, među kojima se nalazilo i pravo raspuštanja Dume u bilo kojem trenutku – doduše, uz obavezu određivanja datuma novih izbora. Biračko pravo je bilo daleko od općeg, s imovinskim cenzusom i različitim brojem poslanika iz raznih regija (čini se da je ovaj broj ipak u najvećoj mjeri odgovarao postotku ukupnog stanovništva u regijama). Podijeljeni u kurije zemljoposjednika, seljaka, građana i radnika s različitom težinom pojedinačnih glasova, stanovnici su birali svoje zastupnike na period od pet godina. Izbori nisu bili direktni, već su prvo birani opunomoćenici, čiji glasovi su određivali zastupnika određene kurije i/ili regije. U slučaju seljačkih predstavnika, stvar je bila posebno složena: seljaci su prvo birali opunomoćenike u seoskim općinama, koji su zatim birali okružne opunomoćenike čiji glas bi odredio izbornike koji su imali pravo izbora predstavnika u Dumi. Ovakvim višestupanjskim glasanjem, seljaci su dobili jednog predstavnika na 30.000 glasača, dok su zemljoposjednici imali pravo na jednog zastupnika na 2.000 glasača iz svoje kurije. Ovaj zamršeni izborni sistem je iznjedrio prvi sastav ruskog parlamenta u kojem je od ukupno 497 mjesta 178 pripalo umjereno liberalnoj stranci Konstitucionalnih demokrata, „Kadeta“. Kao tipična liberalna stranka (radi velikog broja akademskih građana u svojim redovima, zvali su je i „profesorska stranka“), Kadeti su se zauzimali za osmosatno radno vrijeme, podjelu zemlje seljacima uz naknadu bivšim vlasnicima, slobodu govora i vjeroispovjesti. Međutim, u parlamentu u kojem je 48% zastupnika bilo iz redova seljaka i gdje su se po prvi puta u ruskoj povijesti pod istim krovom našli predstavnici najrazličitijih političkih usmjerenja je ubrzo zavladao kaos. Bez ikakvih proceduralnih pravila, u Dumi se od prvog zasjedanja 27. travnja 1906. godine redaju govorancije na temu podjele zemlje i političke amnestije te se prilično drsko izglasava nepovjerenje carskoj vladi nad čijim sastavom Duma formalno nema nikakve ingerencije. Uznemiren atmosferom u parlamentu, imperator bez najave raspušta razuzdani skup 8. srpnja, svega 72 dana nakon prvog zasjedanja, pod izlikom da narodni predstavnici guraju nos gdje mu nije mjesto i siju kaos u glavama stanovnika. Prijezir je uzajaman, pa više od 220 predstavnika nastavlja sa zasjedanjem u finskom Viborgu, otkuda izdaju proglas kojim pozivaju građane da ne plaćaju porez i ignoriraju pozive za regrutiranje dok se ne obnovi rad parlamenta. Iako je Finska u sastavu Ruske imperije uživala određenu autonomiju, duga ruka carske administracije je u konačnici rastjerala spontani skup te izvela 157 deputata pred sud, od kojih je 155 osuđeno na tri mjeseca zatvora i zabranu političke djelatnosti.

Drugi sastav Dume je prošao tek nešto bolje, održavši se na političkom životu trideset dana duže, od 20. veljače do 3. lipnja 1907. godine. Među 518 predstavnika izabranih po istom izbornom zakonu, niti jedna stranka nije imala ni približnu većinu. Kadeti su prošli nešto lošije nego na prvim izborima, a iznenadili su predstavnici socijal-demokratskih partija raznih usmjerenja koji su zauzeli 65 mjesta (33 zastupnika se smatralo menjševicima, 15 boljševicima; Lenjin se navodno kandidirao u Petrogradu i nije prošao). Imperator se već osjetio dovoljno snažnim da unaprijed zaprijeti raspuštanjem Dume ukoliko bude djelovala „destruktivno,“ što se i dogodilo. Stvar je pukla na pitanju budžeta, jer su parlamentarne komisije počele otkrivati proračunske rupe i pronevjere. Kao formalni razlog raspuštanja Dume je ovog puta poslužila povezanost socijal-demokratskih zastupnika s podzemnim terorističkim krugovima.

Nikolaj II. je razmišljao o izmjenama izbornog zakona još u vrijeme zasjedanja prve Dume, ali je dozvolio da još jedni izbori prođu po istim pravilima, vjerojatno iz razloga što je očekivao da će Stolipin u novoj ulozi Premijera naći način da zauzda drske zastupnike. Međutim, i sam Stolipin je smatrao da se parlament pokazao previše bučnom institucijom te da bi njegov sastav trebalo izmijeniti u korist „kulturnijih“ elemenata. Promjena izbornog zakona između 2. i 3. Dume nije bila jednostavna iz razloga što je bila nezakonita. Osnovni zakon je predviđao mogućnost donošenja zakona između zasjedanja Dume, ali je izričito zabranjivao mijenjanje izbornog zakona bez sudjelovanja narodnih predstavnika. Stoga je novi izborni zakon nazvan imperatorskim manifestom i popraćen smiješnim objašnjenjem kako imperator nije prisegnuo na osnovni zakon te se može upuštati u zakonodavne avanture bez ikakvih ograničenja. Novi izborni zakon je smanjio broj zastupnika nacionalnih manjina i povećao broj mjesta za zemljoposjednike i građane, tako da je postotak mjesta za seljake iznosio 22,5%, za zemljeposjedničke predstavnike je bilo rezervirano 50,5% sjedala, a predstavnici stanovnika gradova i radnika su popunili preostalih 27% mjesta.

Na prvoj sjednici treće Dume sazvanoj 7. studenog 1907. godine okupilo se 422 deputata. Novi izborni zakon je uspješno promijenio odnos političkih snaga, pa su nacionalističke stranke i stranke desnog centra držale oko 2/3 mjesta. Najvećim brojem zastupnika u Dumi (154) se mogla pohvaliti stranka „Savez 17. oktobra“ (dan izdavanja carskog Manifesta o usavršavanju državnog ustroja), konzervativnija i manje intelektualna rođakinja stranke konstitucionalnih demokrata koja se sastojala od trgovaca, bankara, industrijalaca, vojnika i činovnika – riječju, od ljudi čije je materijalno stanje zavisilo od njihovog položaja te sukladno tome nisu bili zainteresirani pretjerano ljuljati brod. S ukupno 147 predstavnika, druga najveća politička grupacija u parlamentu se sastojala od desnih i nacionalističkih stranaka kao što je Savez ruskog naroda, koji se zauzimao za zadržavanje staleža s raznim pravima, očuvanje veleposjedničkih imanja i zaustavljanje daljnje demokratizacije. Desničarima se nije sviđala niti industrijalizacija i zapadne tehnologije, a kako bi pokazali dubinu svojih šovinističkih uvjerenja, njihovi radikalniji članovi su bili spremni i na terorističke napade na pripadnike oporbenih stranaka, uključujući i pokušaj ubojstva Sergeja Wittea. Nitko nije sumnjao da je desnica u stanju mobilizirati velike brojeve: prema podacima policije, Savez ruskog naroda je početkom 1908. godine imao preko 350.000 članova, daleko više od Kadeta koji su na vrhuncu moći 1906. godine brojali otprilike 70.000 članova. Međutim, kao što je to obično slučaj s desnicom, njena politička ideologija je bila intimno povezana sa sumnjivim moralom i materijalnim interesima, o čemu govore stihovi pjesnika Saše Černog:
Četiri moralna izroda
Jedan špijun i četiri magarca
Nazvaše se radi novaca
Savezom ruskog naroda.

Iako je sastav Dume bio puno povoljniji za carsku vlast, to i dalje nije značilo da su zakoni prolazili bez ikakvog otpora. Međutim, barem sudeći po brojevima, 3. Duma je pošteno odradila svoj puni mandat te je glasala o čak 2.571 vladinom zakonu i predložila 205 vlastitih zakonskih projekata.

U trenutku sazivanja 4. sastava Dume, događaji u Ruskoj imperiji su sasvim izmakli kontroli. Nikakva parlamentarna inicijativa nije mogla spasiti dušu Rusije pred neuroznim misticizmom i stremljenjem prema samouništenju carske vlasti. Nakon povlačenja Sergeja Wittea iz politike i ubojstva Stolipina 1911. godine, Rusiju je obuhvatila neshvatljiva mentalna paraliza. Skok u ponor Prvog svjetskog rata u takvom stanju nije obećavao ništa dobro. Nakon pada monarhije, mnogi politički djelatnici su u svojim svjedočanstvima opisivali trenutke u kojima su izražavali čuđenje radi neupućenosti imperatora u katastrofalnu situaciju s vojnom logistikom, stanjem na frontu i političkom atmosferom u Petrogradu, istovremeno zaobilazeći pitanje vlastite odgovornosti za prešućivanje problema. Uostalom, imperator je imao prilike čuti sve što je bilo potrebno o situaciji u vojsci, ali Nikolaj II. je bio čovjek kojeg je na radnom mjestu držala jedino besmislena odanost tradiciji. Njegov dnevnik je pun zapisa o šetnjama i ispijanju čaja, pa se čini da je, barem što se njega tiče, politički slom ogromne zemlje tek pozadina za njegov kućni život, tenis i šetnje. Nikakvi aktualni satovi u parlamentu to nisu mogli promijeniti, jer je Nikolaj i nakon najpotresnijih događaja ostajao duboko introvertan čovjek.

Četvrta Duma je stoga ostala zapamćena tek kao javna platforma na kojoj se čuo šokantan govor „glupost ili izdaja?“ lidera Kadeta Pavla Miljukova, iako je danas teško reći iz kojeg razloga je upravo taj govor, koji je otkrio malo novoga, smatran posebnim. Iako je većina dumskih zastupnika posljednjeg saziva dugovala svoje sinekure manipulacijama izbornim zakonom i administrativnoj podršci carske vlasti tijekom izbora u rujnu i listopadu 1912. godine, u četvrtoj Dumi se moglo čuti pregršt kritika na račun vođenja ratnih operacija, što je potaknulo imperatora na još jednu privremenu suspenziju rada parlamenta između rujna 1915. i veljače 1916. godine. Krajem 1916. godine su već izgorjeli svi fitilji te je carska vlast počela razmatrati mogućnost prijevremenog raspuštanja Dume radi organizacije novih izbora. Međutim, Februarska revolucija je pomela te planove zajedno s Dumom, koja je formalno postojala do 6. listopada 1917. godine, ali je odavno nestala s političke scene, kao i imperator čiji je posljednji značajni politički akt prije odricanja od prijestola bila naredba o zatvaranju parlamenta.

Tijekom jednog desetljeća postojanja ruskog parlamenta nije izglađena gotovo niti jedna neravnina na putu između izvršne i zakonodavne vlasti. Broj ljudi koji su vjerovali da bi parlament mogao predstavljati rješenje političke krize u Ruskoj imperiji je vjerojatno bio zanemariv, a zamršeni mehanizam donošenja zakona je stvorio dojam da se stvari i dalje rješavaju „tamo gore,“ uz božje pokroviteljstvo i carsku milost. U povijesti ranog ruskog parlamentarizma postoji i element mistike, metafizičkog opterećenja kojeg se ruski narod do današnjeg dana ne može riješiti. Ruski publicist Aleksandar Kireev (1833-1910.), inače general konjice, još u kolovozu 1905. godine je zabilježio razlog tromosti ruskog političkog života: „Stvar je u tome što mi jednim dijelom još uvijek lutamo u šumskom blatu Gostomisla [mitski starješina Novgoroda iz vremena prije dolaska normanskih kneževa, op.a.], а drugim jurimo punom brzinom s europljanima na željeznici 20. vijeka. Kako ćemo izaći iz tog proturječja, ne znam.“ Razmišljajući o sudbini ruske demokracije, mnogi su došli do prilično tužnog zaključka kako je u ruskom narodu na početku 20. stoljeća bilo premalo Stolipina, a previše Rasputina.

Rasputin, rat i revolucija

Posljednje poglavlje priče o padu Ruske imperije neizbježno uključuje Grigorija Rasputina, neurednog mužika iz zauralske zabiti koji bi u normalnim okolnostima preživljavao preprodajom primitivnih suvenira prostodušnim vjernicima provincijalnih crkvica. U Ruskoj imperiji na početku 20. stoljeća, ovaj vulgarni šarlatan neoprane kose i prodornog pogleda je ostvario status vođe najbezbožnijeg kulta kojeg je ruska javnost ikada imala prilike vidjeti. Njegova popularnost među damama iz višeg društva je ukazivala na neku vrstu masovne neuroze kakva bi se od ljudi mogla očekivati nakon primitka vijesti o neizbježnom kraju svijeta. Rasputin je imao – ili je dvorska svita vjerovala da ima – neobičnu vlast nad silama života, požudom i regeneracijskim moćima. Uživanje u tim čarima se plaćalo vrtoglavim moralnim padom, vulgarnim scenama u javnosti i gubitkom sposobnosti rasuđivanja radi kojeg je propala čitava imperija. Sljedbenike Rasputina ništa od navedenog nije smetalo, kao ni činjenica da je njegova karijera počela „čudotvornim izlječenjem“ psa imperatorovog bratića, velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča. Supruga velikog kneza, crnogorska kneginja Anastazija, upoznaje sibirskog čudotvorca s carskom obitelji, koja je u njemu prepoznala utjelovljenje mistične sile ruskog naroda, upravo ono što je neophodno da spasi i preporodi imperiju. Za rusku javnost u tome nije bilo gotovo ničeg čudnog, pošto je odavno bilo jasno da su gotovo svi u višim sferama carske vlasti potpuno izgubili razum. Imperatorska obitelj je godinama ugošćavala svakakve šarlatane i slaboumnike s ulice (u Rusiji se vjerovalo kako se posebna veza s onostranim silama plaća gubitkom razuma, pa su svakakve „svete budale,“ takozvani „jurodivi,“ uvijek mogli računati na određenu dozu poštovanja). Feliks Jusupov stariji, otac budućeg ubojice Rasputina, zabilježio je anegdotu o susretu s Anastazijinom sestrom Milicom, koja prilikom jednog susreta nije uzvratila njegov pozdrav. Nepristojnost je kasnije opravdala time što je s njom u kočiji bio izvjesni doktor Philippe Nizier s šeširom na glavi, a kada monsieur Philippe nosi šešir na glavi, svi znaju da su on i svi u njegovom društvu nevidljivi.

Međutim, Rasputin se isticao čak i na pozadini bogate galerije šarlatana. Između ostalog, sumnjivi duhovni guru s izgledom beskućnika se od prvog dana uglađenim i namirisanim članovima imperatorske obitelji obraćao na „ti“ i zapovijedao im poput iskusnog ukrotitelja. Njegovo skandalozno ponašanje i upravo šizofrena seksualnost su nadmašivali najsmjelije fantazije njegovih konkurenata, pri čemu ostavljamo po strani pitanje da li bi itko od njih uopće bio fizički u stanju pratiti učestalost Rasputinovih razuzdanih provoda. Predsjednik posljednje Dume Mihail Rodzjanko je navodno posjedovao čitavu masu „pisama majki čije su kćeri bile osramoćene bezobzirnim razvratnikom. Posjedovao sam i fotografije grupa takozvanog „hlistovskog broda“ [„hlistovci“ – pravoslavna sekta koju odlikuje egzaltirana molitva i asketizam, op.a.]. U centru sjedi Rasputin, a oko njega stotine njegovih sljedbenika: sve redom mladići i djevojke ili žene.“ Jedan od posljednjih ljudi u vrhu vlasti koji su imali dovoljno mentalne snage da se suprotstave Rasputinu je bio Petar Stolipin, kojemu su se gadile Rasputinove bjelkaste oči, nervozan pogled i nepovezano buncanje nekakvih zagonetnih izreka iz Svetog pisma: „…osjećao sam kako se u meni budi nesavladivo gađenje prema tom gadnom biću koje je sjedilo nasuprot… Savladavši se, podigao sam glas i otvoreno mu rekao da ga sa svim dokumentiranim podacima držim u šaci i da ga mogu pretvoriti u prah predajom sudu prema svoj strogosti zakona o sektantima, u vezi s čime sam mu naredio da smjesta, bez odlaganja i pored toga dobrovoljno napusti Peterburg, vrati se u svoje selo i više se ne pojavljuje.“ Stolipinu se mora priznati da je znao razgovarati s moralnim nakazama, pa je Rasputin podvio rep te, prema riječima Mihaila Rodzjanka, „vrlo brzo i neočekivano nestao s petrogradskog horizonta i dugo vrijeme se na njemu nije pojavljivao.“

Kada se Rasputin vratio, pobrinuo se da ostane zapamćen. Detalji izvještaja carske policije koja je pratila Rasputina kao osobu od posebne važnosti su odavno procurili u javnost, pa nije bila nikakva novost da se religiozni mistik u svoj petrogradski stančić noćima vraća „pijan,“ „prilično pijan“ ili „mrtav pijan.“ Ali Rasputinova predstava u moskovskoj gostionici „Jar“ je godine razvrata i pijanstva svela na razinu provincijalnog skandalčića. 26. ožujka 1915. godine, Rasputin se u 23 sata na navedenom mjestu pojavljuje u pratnji dvije dame i dvaju novinara, što je svjedočilo o namjeri da izazove gromoglasan skandal. Nakon plesa i pjesme, Rasputin usred gostionice obnažuje svoju „alatku,“ opušteno čavrlja s pjevačicama i dijeli im cedulje na kojima je svojeručno napisao poruku „voli nesebično“. Hvali se kako je košulju na njegovom tijelu sašila imperatorica, a na primjedbu voditeljice hora na račun nepristojnosti odgovara kako se uvijek tako ponaša sa ženama. Svi detalji skandala su se našli u novinama i izvještaju pomoćnika Ministra unutarnjih poslova Džunkovskog, koji je o svemu osobno izvijestio imperatora. Nakon nekog vremena, Rasputin jednog od suradnika Džunkovskog u usputnom razgovoru obaviještava da je karijera njegovog šefa završila. Pet dana kasnije, Nikolaj otpušta Džunkovskog.

Dok se društvo bavilo Rasputinovim bakanalijama, gotovo svima je promaklo kako država s administracijom u kojoj nema mjesta za Wittea i Stolipina ne može računati na svijetlu budućnost. Početkom 20. stoljeća, Rusiju je upravo svrbilo da uskoči u probleme koje nije trebalo posebno tražiti. Na pomolu je bilo novo razračunavanje kolonijalnih sila: 1911. godine, Njemačka je trošila oko polovice svog državnog proračuna na pripremu za rat, a 1913. godine je za te iste ciljeve izdvajala 62 posto proračuna. Saveznički blokovi s početka 19. stoljeća su se promijenili, i Ruska imperija se kao član saveza Entente Cordiale od 1907. godine nalazila u geopolitičkom timu s Francuskom i Velikom Britanijom, nasuprot savezu Centralnih sila okupljenom oko Njemačke.

28. lipnja 1914. godine u Sarajevu je ubijen austro-ugarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand. Nakon neuspjelog pokušaja atentata od strane člana srpske terorističke organizacije „Crna ruka“ Nedeljka Čabrinovića, koji je svoje košarkaške sposobnosti pokušao demonstrirati ubacivanjem granate u prijestolonasljednikov automobil, vozač carske obitelji je pukom igrom slučaja zalutao u uličicu u kojoj se zatekao drugi atentator, Gavrilo Princip. Princip je potrčao prema autu, približio se prijestolonasljedniku na manje od dva metra i pucao u njega i njegovu suprugu. Nikolaj II. je vijest o ubojstvu Franza Ferdinanda primio zajedno s telegramom u kojem je obaviješten o teškom ranjavanju Grigorija Rasputina od strane jedne od njegovih bivših sljedbenica. Zanimljivo je napomenuti kako je ovaj primitivni razvratnik bez ikakvog razumijevanja geopolitike zaista imao vezu s „običnim“ narodom te je redovito istupao protiv bilo kakvog rata. Ana Virubova, najbliža prijateljica imperatorice, svjedoči kako je Rasputin klečao pred imperatorom nastojeći ga odgovoriti od intervencije u Balkanskom ratu 1912. godine. Stoga je njegovo odsutstvo u kancelariji imperatora u odsudnom trenutku zasigurno donijelo osjetnu prednost ruskim „jastrebovima“ – kako je sam Rasputin izjavio, „Da mi ta prokleta baba-zlikovka nije prorezala utrobu, rata ne bi bilo.“ Rasputin je iz bolnice navodno poslao 20-ak telegrama Nikolaju, od kojih je posljednji sadržavao dramatičan apel da ne popusti ratoborno nastrojenoj ruskoj političkoj eliti: „…Ti si car, otac naroda, ne dozvoli bezumnima da pobijede i pogube tebe i narod. Grigorij.“

Već u srpnju, francuski Predsjednik Raymond Poincare stiže u Petrograd radi dogovora o zajedničkim vojnim aktivnostima s Rusijom. Nakon toga, stvari se zakuhavaju brzinom koja je daleko nadmašivala snagu procesora u glavi ruskog imperatora: 20. srpnja, Francuska poziva sve oficire u vojarne, a 23. srpnja austro-ugarski ministar vanjskih poslova Grof Leopold Von Berchtold bez znanja austrijskog imperatora Franza Josepha sastavlja i predaje nemogući ultimatum Srbiji, kojeg srpska vlada gotovo u cijelosti prihvaća. Austro-ugarskoj to nije dovoljno, pa 28. srpnja Austro-ugarska objavljuje rat i već sljedećeg dana počinje artiljerijski napad na Beograd. Rusija objavljuje djelomičnu mobilizaciju, Nikolaj II. šalje telegram njemačkom caru Wilhelmu II. u kojem ga moli da zaustavi svoje saveznike. U nastavku korespondencije za koju je teško odrediti da li je ispunjena tek uobičajenim licemjerjem i neumjesnom kurtoazijom ili kliničkim kretenizmom, Wilhelm prebacuje odgovornost za rat na Nikolaja II. te upućuje Rusiji ultimatum: ukoliko Nikolaj ne prekine nedavno započetu mobilizaciju, počinje rat. Nikolaj tvrdi  da je tehnički nemoguće prekinuti mobilizaciju tako brzo te da ona nipošto nije usmjerena protiv Njemačke, ali na sam ultimatum ne odgovara. 1. kolovoza u 19:10, njemački veleposlanik u Petrogradu posjećuje ruskog ministra vanjskih poslova Sazonova i predaje mu dvije varijante njemačkog odgovora: ukoliko Rusija zaustavi mobilizaciju, mir; ukoliko nastavi s mobilizacijom, rat. Sazonov odgovara: „Muški preuzimam na sebe odgovornost za rat koji će Rusiju učiniti snažnijom nego ikad,“ te u njegovim rukama ostaje njemačka objava rata. Njegov šef je ranije tog dana uživao u smotri vojske i nije izgledao nimalo zabrinut. Nakon što je čitavu večer i prvi dio noći proveo s britanskim veleposlanikom izrađujući telegram za britanskog kralja, svojeg bratića George-a V, na putu u spavaću sobu, s rukom na vratima, sustigao ga je sluga s porukom od njemačkog kralja Wilhelma, posljednjim prijedlogom da izbjegne rat. Nikolaj je pročitao telegram i bez odgovora ušao u spavaću sobu.

Nakon objave rata, Petrograd zahvaća opće slavlje, raste nacionalni zanos i ushićenje pred vizijama veličanstvene pobjede koja će Rusiji konačno donijeti priznanje i budućnost kakvu zaslužuje. Na zasjedanju Dume ganuti Sazonov sa suzama u očima čita uzvišeni govor koji deputati pozdravljaju stojećom ovacijom. Nakon Sazonova, Ministar financija Bark izlaže podatke koji govore o sjajnom stanju ruskih financija, između ostalog i o mudro i na vrijeme povučenim novcima iz njemačkih banaka. Barem na trenutak, u Rusiji je formirana većinska koalicija rata u koju su bespogovorno ušli gotovo svi politički muževi. U utrci da stignu do fronta i što brže razbiju neprijatelja, generali Samsonov i Rennenkampf vode dvije ruske armije duboko u neprijateljski teritorij u Istočnoj Prusiji. Rennenkampf sam sebi čestita na prodoru ostvarenom bez otpora, ali kada se otpor pojavio, bilo mu je krvavo žao, i to doslovno, što su se njegove linije opskrbe toliko rastegnule. Uz to, Samsonov i Rennenkampf međusobno nisu razgovarali još od Rusko-japanskog rata, a Nikolaj II. je osobno spriječio njihov dvoboj. Njihovi štabovi su izmjenjivali radio-poruke bez šifriranja i začuđeni Nijemci su imali sve informacije o njihovim planovima. Do 30. kolovoza, Samsonov je uspio odvesti u smrt 30 tisuća vojnika, a još preko 90 tisuća u zarobljeništvo, poslije čega ja izvršio samoubojstvo. Rennenkampf je za to vrijeme samostalno odlučio povući vojsku, no unatoč tome je izgubio preko 140.000 vojnika. Nakon prvih bitaka počinju stizati i vijesti o lošoj organizaciji prijevoza ranjenika s fronta. U Moskvu stižu teretni vagoni u kojima ranjenici leže na podu bez sijena, često bez odjeće, s neuredno zavijenim ranama i bez hrane. Od kolovoza do prosinca 1914. godine, 1.350.000 ruskih vojnika je bilo ubijeno, ranjeno ili zarobljeno. Sljedeće godine Ruska imperija gubi Poljsku, Litvu, dio Latvije i Bjelorusije. Armija gubi po 200 tisuća ljudi mjesečno, očajnički nedostaju školovani časnici. Vojni Ministar general Polivanov u kolovozu 1915. godine izjavljuje kako ostaje samo vjerovati u nepregledno prostranstvo, neprohodno blato i milost svetog Nikolaja Čudotvorca.

U još jednom besvjesnom potezu carske administracije, na konferenciji u francuskom Chantilly-u održanoj u prosincu 1915. godine ruska delegacija bez obzira na stanje u armiji preuzima obavezu vojne pomoći saveznicima ukoliko upadnu u probleme. Početkom 1916. godine, saveznici upadaju u probleme. Od Ruske imperije se očekuje da pokrene opću ofenzivu početkom lipnja, dva tjedna prije savezničkog odgovora na njemački pritisak na Verdun. Nedugo prije ofenzive, šef štaba talijanske vojske general Cadorna traži pomoć od Rusa, koji radi toga prebacuju težište napada prema Austrijancima. Koristeći genijalno jednostavnu taktiku koja je mogla nastati samo u očajnim okolnostima, general Aleksej Brusilov (čije ime Krleža spominje u „Baraci 5b“) naređuje kopanje rovova po noći, okomito na položaje protivnika, i njihovo maskiranje lišćem danju kako neprijatelj ne bi shvatio što se događa. Kada bi se približili na stotinjak metara od neprijateljskih pozicija, Rusi su izranjali iz rovova i jurišali. Vojska Brusilova je tijekom nešto više od tri mjeseca ofenzive izbacila iz stroja više od milijun neprijateljskih vojnika i u potpunosti ispunila želju saveznika navukavši na sebe njemačka i austrijska pojačanja sa zapadnog fronta. Mihail Rodzjanko o prodoru Brusilova piše: „Naši uspjesi su imali veliko značanje za saveznike, pošto smo ponovno odvukli vojsku od Verduna, gdje su Nijemci svojim divljim napadima mjesecima besplodno iscrpljivali svoje i francuske sile. Našom ofenzivom je spašena i Italija, i s njenog fronta su na naš prebačene brojne austrijske jedinice.“ Međutim, Rodzjanko nastavlja: „Na frontu nisu mogli razumjeti zašto se napad odvija samo na jugozapadu kod Brusilova i zašto ga ne podržavaju[ostale ruske jedinice, op.a.].“

Zapovjednici divizija djeluju samostalno kao da se ne radi o istoj armiji, a neki od njih se oglušuju na direktne zapovijedi te besmisleno bacaju ljude u smrt. Ruska artiljerija ne uklanja žičane pregrade na putu pješadije i općenito djeluje slabo radi sramotne opskrbe streljivom i oružjem. Ruski generali obaviještavaju štab, u kojem je zapovijedanje od rujna 1915. godine preuzeo osobno Nikolaj, kako njihovi njemački kolege vide da na deset njemačkih granata ruska vojska odgovara jednom, kao i o tome da su se u nedostatku pušaka pojavile ideje naoružavanja dijelova ruske konjice kopljima. Određena razlika u entuzijazmu između vršitelja velikodržavne politike i onih koji bi za tu politiku trebali ginuti se osjetila već u prvim danima rata, pa je prema jednoj statistici u jesen 1914. godine čak 20% ruskog vojnog sastava iskakalo iz vlakova na putu prema frontu. Krajem 1916. godine je većina od ukupno 13 milijuna mobiliziranih ljudi u Ruskoj imperiji vjerojatno maštala o tome da iskoči s planete. U prosincu 1916. godine počinje Mitavska operacija na sjevernom dijelu istočnog fronta tijekom koje sibirske jedinice odbijaju izvršiti zapovijed za napad. Ruska armija po prvi puta okreće artiljeriju na vlastite snage i guši pobunu, nakon čega su 92 zapovjednika neposlušnih jedinica po kratkom postupku strijeljana. Za ruskog vojnika krajem 1916. godine više nema bitne razlike tko puca na njega, jer je gotovo sigurno da će završiti na isti način. Dvije godine nakon početka rata, u ruskoj armiji su postojale jedinice koje su četiri puta u potpunosti promijenile svoj sastav. U pozadini je također kipjelo, pogotovo u Srednjoj Aziji, gdje je u srpnju 1916. godine buknula pobuna kao reakcija na mobilizaciju muških civila u radne bataljone. Nakon što je ruska vlast bespoštedno poubijala oko četiri tisuće ljudi kirgiske nacionalnosti, socijalist Aleksandar Kerenski je u Dumi izjavio „Sada će nam biti vrlo teško govoriti o turskim zvjerstvima u Armeniji.“

Kad smo već kod Dume, zastupnici koji su aplauzom pozdravili stupanje u rat su počeli osjećati naznake konačnog raspada te se ponašaju kao nervozne zvijeri. Podrška carskoj vlasti je brzo izvjetrila, jer se rat vrlo brzo pokazao previše krvavim spektaklom da bi ga ijedan političar mogao bezrezervno podržavati na javnoj tribini. Obnovile su se žučne debate i napadi na nesposobne ministre koji su se mijenjali kao na tvorničkoj traci. Od jeseni 1915. godine se u godinu dana promijenilo pet ministara unutarnjih poslova, tri ministra obrane i četiri ministra zemljoradnje. Izmjene nisu pomogle. Krajem 1916. godine, organizacija transporta hrane na front i u velike gradove je sasvim zakazala. U gradovima je nedostajalo mesa koje je trunulo na željezničkim stanicama u Sibiru. Vlada je riješila taj problem privremenim prekidom putničkog prometa. Početkom studenog 1916. godine su izletjeli svi osigurači. Lider Kadeta Pavel Miljukov 1. studenog istupa u Dumi s poznatim govorom „glupost ili izdaja?“ nabrajajući brojne nekompetentne korake carske vlade. Vlada zabranjuje objavljivanje govora izrečenih tog dana u Dumi, čime im osigurava veliku popularnost u čitavoj zemlji. U centrima političke i vojne moći prevladava svetogrdna misao o još jednom carskom prevratu, prvom nakon 1801. godine. General Aleksandar Krimov u razgovoru s predsjednikom Dume Rodzjankom govori kako je prevrat neizbježan jer je očigledno da drugi načini za izlazak iz katastrofalnog položaja ne postoje. U visokom Petrogradskom društvu se čuju i prijedlozi za uklanjanje imperatorice. Međutim, prvo je stradao njen duhovni pokrovitelj.

Legenda o Rasputinu bi bila nepotpuna bez velikog finala dostojnog raspleta najnapetijeg horora. 16. prosinca 1916. godine, elegantni plemić Feliks Jusupov, monarhist Vladimir Puriškevič i bratić samog imperatora Dmitrij Pavlovič Romanov angažiraju doktora Stanislava Lazaverta na prljavom poslu trovanja kolača i vina kojima planiraju ugostiti Rasputina u jednom od četiri Feliksova dvorca u Petrogradu. Feliks poznaje Rasputina iz dana kada ga je pravoslavni mistik liječio od homoseksualnih sklonosti, ali estetski jaz između sofisticiranog plemića i neurednog mužika se vrlo brzo pokazao nepremostivim. O svojem prvom susretu s Rasputinom u Petrogradu 1909. godine Jusupov piše: „Bio je srednje visine, mišićav i mršav. Ruke su mu bile neproporcionalno dugačke… Činilo se da mu je oko 40 godina, i u svojem ogrtaču, vrećastim hlačama i velikim čizmama izgledao je točno poput onog što je i bio – seljak. … lice mu je bilo uokvireno čupavom bradom, imao je grube crte lica i dugačak nos, s malim, živim, sivim očima ispod teških obrva.“ Jusupov poziva Rasputina na upoznavanje sa svojom suprugom, ljepoticom Irinom, koju je Rasputin već neko vrijeme želio vidjeti. Irina, koja se u to vrijeme nalazi na Krimu, u potpunosti podržava svojeg supruga te smatra organizaciju ubojstva Rasputina bez njenog sudjelovanja svinjarijom. Jusupov dovozi Rasputina u svoj dvorac te ga uvodi u posebno pripremljenu sobu u podrumu s otrovanim vinom i kolačima. Rasputin jede i pije, ali ništa se ne događa. Situacija postaje neugodna, jer se Irina ne pojavljuje, a Rasputin ne pokazuje niti najmanju namjeru napuštanja ovog svijeta već traži da svi zajedno krenu u noćni provod. Jusupov se nervozno penje na konzultacije s doktorom Lazavertom, koji ne može objasniti kako cijanid u hrani i piću nema efekta. U dva i pol ujutro, živci urotnika su na granici pucanja. Puriščkevič i vojvoda Romanov predlažu da se svi zajedno bace na svoj žrtvu i završe s tim, ali ih Jusupov zaustavlja, vraća se u podrum s pištoljem i puca „u centar“ Rasputina. Urotnici silaze i nedvojbeno utvrđuju kako je nastupila smrt. Svi se ponovno uspinju i konzultiraju što im je činiti, nakon čega se Jusupov još jednom spušta u podrum. Daljnji razvoj događaja zvuči kao da je prepisan iz scenarija nekog klasičnog horora: ispostavlja se da Rasputin nije mrtav, već ima više nego dovoljno snage da zgrabi Feliksa za vrat i bijesno prosikće njegovo ime kroz stisnute zube. Uspaničeni Jusupov se istrgnuo iz zahvata, nakon čega se Rasputin penje i nekim čudom iz prvog pokušaja nalazi izlaz iz prilično zbunjujućeg mozaika vratiju sa zrcalima, istrčava na mali travnjak pored dvorca i hvata se za metalnu ogradu koja ga je dijelila od glavne ceste. Stvar spašava Puriškevič, koji istrčava za bjeguncem i otvara paljbu iz pištolja. Jedan metak pogađa Rasputina u leđa, a drugi u glavu. Puriškevič za svaki slučaj dodaje još nekoliko udaraca nogom u mrtvo tijelo.

Uz pomoć dvaju stražara koji su ionako čuli pucnjeve, Puriškevič unosi tijelo u dvorac, gdje se frustrirani urotnici još neko vrijeme iživljavaju nad njim – prema svjedočanstvu Puriškeviča iz njegovog dnevnika: „Kada je vidio čime se vojnici bave, Jusupov je iskliznuo iz mojih ruku, skočio u svoj kabinet, dohvatio gumeni uteg kojeg mu je poklonio Maklakov s pisaćeg stola i, vrativši se, sjurio se niz stepenice k Rasputinovom tijelu. Nakon što ga je poslužio otrovom i vidio da to ne djeluje, nakon što je pucao u njega i vidio da ga niti metak nije ubio, očigledno nije bio u stanju vjerovati da je Rasputin već mrtvo tijelo te ga je, pritrčavši do njega, počeo svom snagom udarati kilogramskim utegom po sljepoočici, s nekakvim divljim bijesom i savršeno neprirodnom nervozom. Stojeći na vrhu, uz rukohvat stepeništa, u prvom trenutku nisam ništa shvatio i bio sam zatečen, tim više jer sam bio najdublje zapanjen time što se činilo da Rasputin čak i sada još daje znakove života! Okrenut licem prema gore, on je disao hropčući, i odozgora sam savršeno jasno vidio kako se pomaknula zjenica njegovog desnog, otvorenog oka, koje kao da me tupo ali strašno promatralo.“ S obzirom da pucnjava u središtu Petrograda nije bila dio plana, ostalo je vrlo malo vremena za skrivanje tragova, pa urotnici u žurbi bacaju Rasputinovo tijelo u rupu na zaleđenoj površini rijeke u blizini dvorca, pored koje ostaje ležati jedna Rasputinova čizma. Tijelo je ubrzo pronađeno, urotnici su razotkriveni, nad Rasputinovim tijelom je obavljena obdukcija. Bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju Jusupova kada je saznao da Rasputin nije bio mrtav niti u trenutku kada je bačen pod led. Prema nalazima obdukcije, Rasputinova pluća su pod vodom još jednom očajnički pokušala udahnuti.

S obzirom na njihovo plemenito porijeklo, nitko od urotnika nije završio na vješalima. Jusupov je poslan na svoje obiteljsko imanje u Kursku oblast, nakon čega je emigrirao u Pariz sa zavidnom kolekcijom umjetnina i doživio do osamdesete. Dmitrij Pavlovič je završio na kavkaskom frontu, otkuda je preko Irana pobjegao i dobrovoljno se javio u redove britanske armije. Kasnije je oženio američku bogatašicu i živio u Sjedinjenim državama do 1942. godine. U pismu upućenom svojem ocu iz Irana je opisao svoj motiv za ubojstvo Rasputina: „Konačno, posljednjim činom mojeg boravka u Petrogradu je bilo potpuno svjesno i promišljeno sudjelovanje u ubojstvu Rasputina – kao posljednje prilike dati Gospodaru mogućnost slobodne promjene kursa bez preuzimanja odgovornosti za uklanjanje tog čovjeka. (Aliks [imperatorica, op.a.] mu to ne bi dozvolila.)“ Vladimir Puriškevič je također uspio izmaknuti boljševičkom teroru, ali je ubrzo završio život u redovima bijelog pokreta na jugu rusije, gdje je umro od tifusa nedugo prije evakuacije bijele vojske u veljači 1920. godine.

Iako je legenda o ubojstvu Rasputina zasnovana na svjedočanstvima urotnika koja se međusobno razlikuju i u brojnim detaljima proturječe nalazima istrage i autopsije, važnost te noći za sudbinu čitave Imperije je bila natprirodno velika. U nekim drugim okolnostima, ubojstvo Rasputina bi označavalo tek ružan obračun s još jednim u nizu okultnih šarlatana koji su se motali po dvoru Romanovih. Krajem 1916. godine, bacanje tijela duhovnog pokrovitelja carske obitelji u rupu u ledu je simboliziralo konačan zalazak Ruske imperije. Tajna sahrana Rasputina Aleksandrovskom parku u Carskom selu uz prisutstvo članova najužeg kruga carske obitelji je ostavila dojam konačnog pretvaranja čarobnog, arhaičnog svijeta u materijal za muzeje i monografije. Carska obitelj je u to vrijeme već u potpunosti utonula u prostraciju i beznađe. Bivši Premijer Vladimir Kokovcov se prisjećao kako je u prosincu 1916. godine na poziv imperatora došao u audijenciju u Carsko selo, gdje ga je dočekao vidljivo izmučeni čovjek s rasijanim osmijehom i bespomoćnim izrazom ispijenog lica. Primijetivši imperatorove žute bjeloočnice, Kokovcov izražava zabrinutost, na što imperator odgovara da će jedna šetnja u parku sve riješiti. Međutim, Nikolaj se ne može sjetiti zašto je zvao Kokovcova, pa ga šalje natrag otkuda je stigao s obećanjem da će mu se javiti pismeno. Na izlasku Kokovcov prolazi pored doktora Botkina i obrušava se na njega zahtjevajući da poduzme nešto, jer je car očigledno duševno bolestan. Nimalo impresioniran, Botkin tvrdi da je sve u redu, da je imperator samo umoran. Do Februarske revolucije i kraha Ruske imperije je ostalo oko dva mjeseca, a do strijeljanja Nikolaja i Botkina u podrumu Ipatijevskog doma u Ekaterinburgu nešto više od godinu i pol dana.

U vrijeme drame u Jusupovskom dvorcu Duma nije zasjedala radi novogodišnjih praznika. Zastupnici su se ponovno okupili 14. veljače, kada su se već pojavile naznake predstojećih nereda. Boljševika još uvijek nema na sceni: Lenjin je u emigraciji, a šest zastupnika boljševičke frakcije partije RSDRP koji su prošli u parlament kao predstavnici radničkih kurija je u veljači 1917. godine osuđeno za sudjelovanje u organizaciji svrgavanja državnog poretka i prognano u Turuhanski kraj u Sibiru. Jedan od materijalnih dokaza koji ih je uvalio u nevolju je bio Lenjinov prijedlog rezolucije s isticanjem koristi od vojnog poraza Ruske imperije za radničku klasu.

(Nastaviće se)