Socijalni kroničar Ujedinjenog Kraljevstva
John Le Carre 1

Photo: ANNIE LEIBOVITZ

Zašto je John Le Carre jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća

Za Johna le Carrea - koji je preminuo u nedjelju u 89. godini života - obično se kaže da je najbolji pisac špijunskih trilera u povijesti tog žanra. Le Carre je, međutim, mnogo više od toga. On je jedan od najvećih pisaca dvadesetog stoljeća, neovisno o žanru, neovisno o poetici ili komercijalnom uspjehu. Tijekom pedeset godina književne karijere, Le Carre je ispisao 27 romana koji su u žanrovskom smislu, doista, odlični trileri. Ali, Le Carreove knjige su istodobno i literatura bogate složenosti, dubinska  kronika (posebice britanskog) dvadesetog stoljeća. Ako bi u dalekoj budućnosti netko poželio razumjeti Zapad naše ere, teško da bi našao bolji „ulaz“ od Le Carreovih romana.

John le Carre rođen je pod krsnim imenom David John Moore Cornwell godine 1931. u britanskom južnom priobalnom gradiću Poole. Premda se dobar dio književne karijere bavio privilegiranom britanskom gospodom, odrastao je u nesređenim prilikama. Majka ga je napustila kad je imao pet godina. Otac mu je bio bankroter i financijski prevarant koji je zbog novčanih mućki završio i u zatvoru. Sin i otac su rano prekinuli kontakt. Kad je otac umro, John mu je navodno platio pogreb, ali ga nije pohodio.

Mladom, bistrom Cornwellu dobro idu jezici, što će mu dati prvi kruh u ruke, ali ga i uvesti u svijet špijunaže. Još kao student radi za britansku tajnu službu: u Beču prevodi ispitivanje prebjega iz istočne Europe. Nakon što je diplomirao, profesionalizira se kao obavještajac i radi po konzulatima u Njemačkoj. Profesionalni će špijun biti do polovice 60-ih, kad mu je identitet razotkriven. U tom trenutku, međutim, Cornwell već ima tri objavljena i uspješna romana pa se bešavno prebacuje u karijeru profesionalnog pisca. Kako djelatnici MI6 ništa nisu smjeli objavljivati pod svojim imenom, Cornwell uzima literarni pseudonim po kojem ga danas znamo: Le Carre. 

Kao romansijer, debitirao je 1961. trilerom „Poziv za umrlog“, nakon kojeg slijedi „A Murder of Quality/Ubojstvo na nivou“ (1962), pa „Špijun koji se sklonio u zavjetrinu“ (1963) i „Rat u ogledalu“ (1965). Le Carre debitira kao odmah formiran pisac: prve knjige su mu možda i najbolje. Za razliku od tadašnjih, mahom petparački izmaštanih špijunskih romana, Le Carreov svijet špijunaže je uvjerljiv u detalju i realističan. Le Carre upreže iskustvo obavještajca da knjige oboji autentičnim detaljima dešifriranja, vrbovanja, kurira, sigurnih kuća. No, Le Carre se od standardnih hladnoratovskih trilera ne odmiče samo u realizmu špijunske tehnike, nego i u ideologiji.

Njegovi romani daleko su od manihejstva hladnoratovskih trilera. Le Carre špijunski rat prikazuje, pa - baš kao rat: a to znači - kao ciničan, deziluzioniran i prljav. Ne biraju se sredstva. Plemenite se idealiste žrtvuje, a nagrađuje korisne hulje. Ako si dugo izložen takvom ratovanju, ulaziš u moralne kompromise od kojih se bljuje. Tako u „Plemenitom đaku“ Le Carre piše o tome kako špijun postane brat blizanac sebi najsličnijih ljudi - svojih neprijatelja: „Bojim se tih ljudi, ali i ja im pripadam. Ako mi i zabiju nož u leđa, bit će to barem sud ljudi koji su mi ravni.“  

Druga usporedna tema koja se otprve provlači kroz Le Carreove knjige jest pad Britanije. One prate period 60-ih i 70-ih kad se Britanija postupno budi u svijetu u kojem više nije moćni imperij, nego tek jedne nešto veća europska zemlja, politički apendiks SAD. Le Carreovi junaci često su gospoda iz viših klasa koju taj geopolitički realitet traumatizira. On često biva poticaj za izdaju ili promjenu strane: ako je Imperij izdahnuo, ako smo već mali privjesak Amera, onda ovo nema smisla - pa zašto da ja ne uzmem ponuđene novce, rezoniraju njegovi dvostruki agenti. 

Prvi Le Carreovi romani mogu se čitati neovisno - no, nadovezuju se jedan na drugog, te imaju niz istih likova (premda ne isti glavni lik: Le Carre nema objedinjujućeg junaka, kako je dotad bio običaj i u špijunskoj i u krimi-literaturi). Među tim zajedničkim likovima, najvažniji je nesumnjivo George Smiley, šef „Circusa“ (obavještajne agencije), inteligentni introvert bez privatnog života, ljubitelj njemačke barokne poezije koji na virtualnoj ploči vodi globalne šahovske partije dok ga supruga istodobno naočigled vara.

Ti prvi romani stoga se često povezuju u „Smileyev ciklus“. Unutar tog ciklusa najslavniji je podciklus „trilogija o Karli“: „Dečko, dama, kralj špijun“ (1974), „Plemeniti đak“ (1977) i „Smileyevi ljudi“ (1979). U toj trilogiji, Smiley detektira krticu visoko u Circusu, te složenom operacijom natjera na suradnju svog „blizanca“: šefa sovjetske tajne službe Karlu (koji je, unatoč akronimu, muškarac).

Romani su postigli silan komercijalni i kritički uspjeh. Stoga ih je BBC strelovito pretvorio u dvije TV serije (1979, 1982). U njima Smileya glumi Alec Guiness koji je trajno podario lik Smileya mašti milijuna gledatelja. Sam Le Carre - međutim - smatrao je da je Smileyem zasitio publiku. Stoga je napustio te likove i svijet, da bi mu se vratio pred sam kraj. Godine 2017. objavio je svoj posljednji (u nas još neobjavljeni) roman „Legacy of Spies/Baštinu špijuna“ u kojem jedan od junaka ciklusa Karla/Smiley - John Guillam - u prvom licu reminiscira prošlost. 

Iscrpivši Smileyev svijet, Le Carre počinje pisati samostalne romane, od kojih će prvi i najpoznatiji biti „Mala bubnjarica“ (1983) u kojem opisuje veze europske terorističke ljevice i Palestinaca, a provodna je tema lekareovski vazda ista: špijunske agencije koje manipuliraju idealizmom. Nju ćemo naći i u posljednjem hladnoratovskom romanu piščeva opusa - „Ruskoj kući“ (1989). 

Perestrojka i Pad Zida dobrano su razbucali špijunski žanr. Oduzeli su mu političku relevantnost, manihejsku ideološku podlogu i središnju motivaciju. Puno je pisaca koji se od toga nisu oporavili. Le Carre je u tom novom svijetu postao - globalniji. Svojim nas romanima vodi kroz katalog svjetskih geopolitičkih kriza, od invazije na Panamu („Krojač Paname“, 1996), rata u Ruandi i istočnom Kongu („Misionarska pjesma“, 2006), do uspona islamizma („Najtraženiji čovjek“, 2008). Istodobno postaje i ljudski gorak, ali i politički izravnije angažiran. Iz pozicije liberalnog proeuropskog humanista zgražava se nad rasizmom, neokolonijalizmom, islamofobijom, zapadnom ekonomskom sebičnošću. Romani mu postaju veliki jumbo-plakati političke korektnosti, što je ljudski hvalevrijedno: no, nažalost, to nije uvijek pomagalo literaturi. Ti posthladnoratovski romani dobivaju ono svojstvo koje Le Carreovi hladnoratovski nikad nisu imali. Postaju crno-bijeli, temelje za ne opreci jadnih, žrtvovanih trećesvjetskih martira i sebičnog, indiferentnog Sjevera/Zapada. 

Tijekom čitavog opusa, Le Carre je bio socijalni kroničar Ujedinjenog Kraljevstva, pa to ostaje do kraja. Iz njegovih kasnijih knjiga se, međutim, na Britaniju slijeva gorčina. Britaniju opisuje kao zemlju skorojevića i prostaka, cinika koji deziluzionirano hrle uskočiti u višu klasu da bi perpetuirali ljušturu mrtvog imperija koji više nema ni veličinu, ni relevantnost. Le Carre je još 90-ih literarno „nacrtao“ Borisa Johnsona, kad za njega nitko nije ni znao. Ta kronika Britanije ide kod Le Carrea pod ruku s pronicljivim smislom za ambijent i klasu. Le Carre je kadar dočarati lik opisom vrta, susjedstva ili pokućstva, a gnjev nad urušavanjem Britanije kod njega se miješa sa zaljubljenom fetišizacijom engleskog urbanog pejzaža i svijeta malih ljudi. 

Le Carreove knjige besprijekorno funkcioniraju kao trileri. One se - kako se ono veli? - „ne ispuštaju iz ruke“. Pri tom su, dakako, sve vrijeme i izvanredna literatura, puna kompleksnih sudbina i moralno proturječnih situacija. Od pisaca 20. i 21. stoljeća, Le Carre je najsjajniji nastavljač velike tradicije realističkog, društvenog romana 19. stoljeća. On je, također, veliki nastavljač baštine Josepha Conrada, Grahama Greenea ili Sommerseta Maughama: britanskih pisaca koji su tematski mislili na globalnoj, imperijalnoj skali. Konačno i najvažnije: le Carre je veliki pisac rata. Rata koji kod njega nije rat puškama i topovima, nego kriptogramima i mikrofilmovima. Ali svejedno, rat kao rat, on onečovječuje ljude, trajno ih kvari i navodi na neizdržive moralne izbore. Kod Le Carrea je svaki rat, pa i špijunski, moralni skandal. 

Le Carre je poživio dugo, kao aktivni intelektualac i građanin, oštri kritičar Trumpa i Brexita. Umro je u majušnom engleskom gradiću Truro, u 89. godini, i to - ne od covida, nego „obične“ gripe. 

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista s dozvolom autora i uredništva

Oceni 4