Moji saputnici: Milan Andrić, reporter, dokumentarista, travar
Titaa 01 S

Photo: Profimedia

Zašto je oklevetani novinar pisao Titu

Reportaža pod naslovom ''Balkon s cvijećem'' novinara Milana Andrića objavljena je u Sarajevu prije možda i više od četiri decenije.  Da li u ''Oslobođenju'' ili u sedmičnoj reviji ''Svijet'', ne sjećam se tačno. Ta priča, napisana ''finim jezikom'', kako je  govoru u Bosni i Hercegovini tepala Isidora Sekulić, uzdrmala je politički vrh Bosne i Hercegovine, Sarajevo i Udruženje novinara. Svi su skočili da osude i linčuju jednog od najboljih reportera u istoriji bosanskohercegovačkog novinarstva. A priča je jednostavna i govori o životu generala JNA, narodnog heroja, tada komandanta Sarajevske armijske oblasti, porijeklom Krajišnika, koji ima prostranu rezidenciju sa velikim balkonom na Crnom vrhu, odakle se Sarajevo vidi kao na dlanu. Na tom velikom balkonu generalova majka uzgaja cvijeće i gleda na Sarajevo iz raskošnih odaja. Odavde sa Crnog vrha, na Sarajevo su gledale i turske paše iz svojih čadora, Sarajlije su govorile da je pogled na Šeher, baš odavde, najljepši, pogotovu sa balkona s cvijećem.

A tamo u Bosanskoj krajini, rodnom kraju generala koji u Sarajevu ima vilu i balkon s cvijećem, živjele su majke palih boraca i heroja i nesuđenih generala, u siromaštvu i jedva sastavljale kraj s krajem, napisao je Milan Andrić.

Hajka na reportera se zahuktala, održavani su partijski sastanci, usvajani zaključci i pripreman otkaz autoru teksta. U toj  gunguli, organizacija Saveza komunista u ''Oslobođenju'' staje u odbranu Milana Andrića koji i nije bio član Partije! Saznavši da su komunisti njegovog lista stali u odbranu svog  novinara, Milan Andrić napiše pismo Josipu Brozu Titu. O  tome je kasnije pisao i novinar i publicista Hajrudin Somun i napomenuo da je Andrić u svom pismu Titu istakao da je njemu bila ''ljudska namjera da ukaže na teško stanje krajiških majki čiji su sinovi heroji poginuli za slobodu, dok je jedna od nijh imala sreću da njen sin poživi, postane general i komandanat oblasti pa joj je omogućio da šeće po velikom balkonu, sa cvijećem''.

Jedan od najboljih reportera bosanskohercegovačkog novinarstva: Milan Andrić

Izgleda da je Tito brzo reagovao i uzeo u zaštitu novinara; hajka je naprasno prestala, Milan Andrić je i dalje pisao reportaže u ''Oslobođenju'' i ''Svijetu''.  Kad smo se mjesec-dva poslije te bure sreli u Sarajevu pitao sam ga je li stvarno poslao pismo Titu i šta je sve napisao; da li mu je predsjednik Jugoslavije odgovorio. ''Znaš ti dobro da Tile poštuje Andrića'', rekao mi  je šeretski, misleći pri tom na Ivu Andrića, ali pomalo i na sebe. A kada je dobio najvišu evropsku nagradu za svoj dokumentarni film ''Mali voz'' na jednom prijemu u Udruženju novinara prilazili su mu i oni koji su ga klevetali i htjeli da ga linčuju i počeli da mu čestitaju; on je kao i uvijek šeretski i ironično odgovarao na čestitke: ''Ne zaboravite, ja sam za vas Andrić''. Još jednom je u Sarajevu Milan dobio najvišu novinarsku nagradu za reportažu, ali je odbio da je primi. I to u znak protesta zbog toga što je njegov kolega Hajrudin Somun ostao bez nagrade za odlično napravljeni film o palestinskim komandosima, koji je kasnije nagrađen na nekom festivalu u inostranstvu.

Prvi put sreli smo u redakciji ''Glasa komuna'' u Doboju, s početka šezdesetih godina dvadesetog vijeka. Milan Andrić je zamjenjivao glavnog i odgovornog urednika i objavljivao moje vijesti i informacije. Jednom sam mu donio i pjesmu za svečani broj lista, Andrić ju je pročitao i rekao: ''Ovo ti nisu dobri stihovi. Donesi onu pjesmu o majci i suzi koju ti je pohvalio sarajevski pjesnik Velimir Milošević''. Iako je list već bio spreman za štampu, Milan je na prelomu našao prostora i objavio moju pjesmu.

Novinar, reporter, dokumentarista, pisac scenarija, vrsni poznavalac trava na planinama oko Sarajeva, Milan Andrić rođen je u Pijescima kod Čapljine 1934. godine. Po završetku studija, došao je u ''Glas komuna'' i izrazio želju da hoće da postane novinar. Nije do tada bio objavio nijednog retka u novinama, a glavni i odgovorni urednik lista Rajko Skvarica primio ga je, saslušao i osjetio da će Andrić biti dobar novinar i reporter. Jednom je Rajko Skvarica, moj prvi urednik, ispričao kako je Milan postao novinar. ''U redakciju ga je doveo Zulfo Bostandžić, tada dopisnik 'Oslobođenja' iz Dervente i Bosanskog Broda. Sa osmijehom mangupa sjeo je na stolicu i nekako nemarno čekao odluku o svom prijemu u novinarstvo, gdje će ubrzo steći ime i reputaciju. Smijali smo se njegovom prvom naslovu 'Erozija je opasna stvar', a on ubrzo svoje učitelje nadmašio nagrađenim reportažama u 'Oslobođenju' i originalnim emisijama na televiziji. U međuvremenu se i dalje ponašao boemski. U Doboju je ponekad danju skitao s djevojkom, a noću radio. Vodio nas da šutiramo loptu sa dječurlijom na Ozrenu. Prije odlaska iz 'Glasa komuna' u Sarajevo samo jednom nam je pokazao svoje pjesme koje ne objavljuje''. A taj njegov odlazak iz Doboja ostao je misterija. Kasnije sam saznao da je nezvanično bio protjeran zbog kritičkih napisa i viceva o političarima.

Milan Andrić  je veoma cijenio svog prvog urednika Rajka Skvaricu. Kada se kao već poznati i afirimsani novinar jednom našao sa grupom sarajevskih gimnazijalaca koji su ga upitali kako se postaje novinar, kratko je odgovorio: ''Škola Rajka Skvarice!'' i ispričao kako je počeo svoju novinarsku odiseju i šta je sve naučio od svog prvog urednika. Isti takav odgovor na pitanje beogradskih studenata  kako se ulazi u novinarske vode dao je  i Tihomir Lešić, svojevremeno jedan od najboljih reportera beogradskg NIN-a iz zlatnih godina ovog sedmičnog magazina, koji je novinarsku karijeru počeo prvo kod Rajka Skvarice, u Derventi, pa zatim u Slavonskom Brodu kao dopisnik ''Borbe''. Sudbina je valjda htjela da su se Milan Andrić i Tihomir Lešić našli zajedno u Dubrovniku, januara 1976. godine. Tog januara, Lešić je iznenada preminuo u jednom dubrovačkom hotelu.

I susret na Željezničkoj stanici u Beogradu sa Milanom Andrićem dobro pamtim. Ja sam se vraćao sa seminara za tehničke urednike, a Milan je pošao na jugoslovensko-rumunsku granicu, prema Đerdapu, na Gvozdena vrata, na Dunavu.  Već je bila počela izgradnja tada jedne od najvećih hidrocentrala na svijetu koju su dogovorili Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije i Georgi Georgiju Dež, predsjednik Rumunije i kojom je uspješno rukovodio građevinski inženjer Panta Jakovljević. Milan je bio pun poleta i energije i rekao mi da ide pripremiti seriju napisa sa terena gdje će biti izgrađeno vještačko jezero dugo stotinu kilometara. Reportaže će objavljivati sa nadnaslovom ''Na dnu budućeg jezera'' i pisati o tome kako se osjećaju ljudi koji su tu živjeli i koji će morati da se sele u druge kajeve. U reportažama su opisivane ljepote tog dijela Jugoslavije, rimski put, tabla sa likom cara Trojana, tvrđava Dijana, zatim znamenitosti  Lepenskog Vira, jednog od najstarijih ljudskih naselja na zemlji… Za  nekolliko sjajnih reportaža sa Đerdapa Milan je bio pohvaljen i nagrađen. Tada mi je rekao da namjerava preći na televiziju gdje bi pravio reportaže i dokumentarne emisije.

Ubrzo je napustio ''Oslobođenje'' i počeo da ostvaruje svoju želju. Pravio je dokumentarne emisije, pisao scenarija, radio na seriji emisija ''Hodoljublja' legendarnog putopisca Zuke Džumhura, prijatelja Ive Andrića. Njegova dokumentarna emisija ''Usputni dnevnik'' bila je najgledanija na Televiziji Sarajevo.

Sarajevski pisac i boem Dario Džamonja, drug Milana Andrića, imao je problema sa vodom u koljenima i u toku rata požalio se svom prijatelju doktoru Adnanu Dizdaru. Doktor, znajući da u Sarajevu tada nije bilo nikakvih lijekova, rekao mu je u šali: ''Moj Dario, ti nemaš vodu u koljenima nego votku i samo ti trave mogu pomoći''. Džamonja  se potom  sjetio svog dobrog kolege Milana Andrića i zatražio savjet za boljku. ''Počeo sam da liječim boljku konjogrizom koji mi je Milan donio i koji je, kako je uvijek bio pametan, shvatio da od pisanja nema nikakvog haira, pa se posvetio hodanju po planinama i traženju ljekovitih trava koje će ljudima olakšati svakodnevne i svakolike muke'', pisao je u jednoj svojoj kolumni Džamonja. Milan Andrić je znao sve vrste biljaka na Bjelašnici i Jahorini, i to i na našem i na stručnom, latinskom jeziku; znao je koju biljku treba uzimati za neku bolest.  Znao je takođe koju travu treba piti kao čaj, a koju stavljati kao obloge.

Cijeli rat proveo je u Sarajevu, sahranio punicu i suprugu Suadu, često išao na groblje i tamo za njih izgovarao fatihu, jer je znao i Bibliju i Kuran. Po završetku rata otišao je penziju. Kolege su skupile 3.500 maraka, a Milan je svom prijatelju Sulejmanu Mulaomeroviću, ratnom snimatelju Televizije Sarajevo rekao da taj novac dadne nekome ko je siromašniji i u većoj bijedi od njega. ''A znali smo da je on imao jedva toliko da kupi sebi koru hljeba'', prisjetio se Mulaomerović i napomenuo da je to bio još jedan dokaz koliko je Milan Andrić bio ljudina i želio svakome da pomogne.  Svakog ponedjeljka njegov sin Srđan zvao ga je iz Španije i svaki puta ga pitao kad će mu doći u posjetu.

Godinu dana prije odlaska u penziju. Milan Andrić napisao je tekst ''Sarajevo, svjetski rekord patnje'' povodom filma Šukrije Omerovića ''Suzana iz podruma'' i njenog dnevnika. Mlada medicinarka Suzana Rajić u svom dnevniku i ovo je zapisala: ''Izaći ću, ako Bog da, odavde. Udaću se za nekog Nijemca. Ma, nije važno za koga, samo da nije iz Jugoslavije i neka nije Srbin, Hrvat ili Musliman, Hoće li me iko gledati kao osobu koja nešto znači u ovom životu? U ratu smo svi mi brojke. Samo brojke''. A na kraju svog teksta Milan Andrić piše: ''Naših hiljadu dana zatočeništva protiče bez nade da će se pakao brzo završiti…'' Film je bio nagrađen na Festivalu u Berlinu, a sarajevski dani patnje nastavljeni su sve do kraja 1995. godine.

Nekoliko mjeseci pred smrt, 2015. godine, Milan Andrić se razbolio, napala ga je najstrašnija bolest. Nisu mu pomogle trave. Otišao je sa ovog svijeta sa neizlječivom tugom u duši, jer nije uspio da sakupi dovoljno maraka za avionsku kartu do Španije da bi još jednom vidio sina. Vjerovatno se u posljednjim trenucima života prisjetio i Josipa Broza Tita koji ga je zaštitio od progona i za čijeg bi vakta sigurno imao dovoljno novaca da ode u posjetu sinu. I onda, i na onom svijetu, možda se još jednom uvjerio da su nazovidemokratija i vlastodršci u državicama nekadašnje Jugoslavije okrutni i nemilosrdni i da od svoje pohlepe, bahatosti i primitivizma ne vide ni narod, ni čovjeka.

Oceni 5