Zašto Kastro nije došao na Titovu sahranu

Kubanske godine

Sredinom sedamdesetih Tanjug je trebalo znatnije da proširi dopisničku mrežu u svijetu. Na tom spisku bila je i Havana. Predloženo mi je da pođem na Kubu i tako sam se krajem novembra 1975. godine, sa suprugom Nadom i dvogodišnjom kćerkom Majom našao u prestonici ove karipske ostrvske države kao prvi stalni dopisnik iz Jugoslavije. Prije toga Kubu su pokrivali naši povremeni specijalni izvještači i stalni dopisnici iz Meksika.

Kuba je već deceniju i po nosila epitet „crvenog ostrva“. Toliko je zapravo bilo proteklo od kad je Fidel Kastro na Novu 1959. godinu uspješno izvršio rušenje Fulgenija Batiste i ušao u istoriju. Svojevremeno je smatrano pravim čudom kako je Fidel Kastro uspeo da na malom ostrvu nadomak, kako on uobičajava da kaže „najsilnijeg imperijalizma“, izvede lijevo orijentisanu revoluciju. Sigurno je još veća enigma kako se održao na vlasti, uprkos istrajnom nastojanju, kako će se pokazati, čak desetorice američkih predsjednika da ga sruše upotrebljavajući pri tome sva sredstva: ekonomsku blokadu i izolaciju, politički protisak, špijunsku mašineriju, emigraciju, vojnu intervenciju, psihološke pretnje – sve do pokušaja fizičke likvidacije. Ako je u početku za mnoge delove sveta Kastro bio simbol pobede, njemu je kasnije bilo suđeno da postane simbol izdržljivosti. Dovoljno je podsetiti da je samo uska prevlaka karipskog zaliva demarkaciona linija između dva sveta.

S tim i drugim saznanjima stigao sam u Havanu u kojoj ću u dva „mandata“ provesti sedam godina. Dvomilionska kubanska prestonica je nosila epitet karipske lepotice. Prostrane avenije i moderna zdanja na Miramaru, barokne i druge građevine koje odslikavaju španski kolonijalni stil u starom delu prestonice od kojih je blizu hiljadu od istoirijskig značaja, Kapitolij koji je izgrađen krajem dvadesetih godina prošlog vijeka i koji liči na zdanje američkog kongresa u Vašingtonu, tvrđava EL Moro na ulazu u luku iz 16 veka... To su samo neki biseri karipske metropole koju će UNESKO 1982. godine uvrstiti u svetsku baštinu.

Havana je sve do pobjede revolucije bila američki eldorado, njen faktički privezak. Kubanska privreda je bila integralni deo američke i njen šećerni dodatak. Avioni između Majamija i Havane, kako je zapisao jedan tadašnji hroničar, imali su ulogu vazdušnih taksija kako bi bogati Amerikanci mogli da skoknu do Havane na rulet ili terevenku, a bogati Kubanci odlete na Floridu u dnevni šoping. Kuba je drugim riječima bila vrt zadovoljstva za američke milijardere. Sve je bilo pravljeno za te prebogate severne susede, da u hotelima, restoranima, barovima i kockarnicama dobiju sve što žele.

Sredinom sedamdesetih na ostrvu nije bilo Amerikanaca ali su ostali tragovi njihovih uticaja. Većina hotela, restorana i barova sačuvala je svoja imena i karakteristike. Spektakli koji se prikazuju u noćnim lokalima, kakva  je na primer prestonička „Tropikana“ - spektakl pod palmama i zvezdama, sačuvali su svoje karakteristike, egzotiku takođe, sa malim izmenama. To je bilo mjesto gde domaćini obavezno vode strane delegacije i turiste. U restoranima je zadražana predrevolucionarna „etikecija“ – samo su se gosti promenili. Sada i Kubanci imaju pravo pristupiti ovim mjestima.

Mnoge od vila u rezidencijalnim kvartovima pretvorene su u škole i internate, dok su se i bivše sluge, pored ostalih, uselile u kuće nekadašnjih, uglavnom odbeglih gospodara. One najluksuznije na Kubanakanu stavljene su u službu protokola – za strane državnike i druge prilike.

Ali, ako Havana posjetioca impresionira svojom patiniranom lepotom a ponegdje i oronulošću, duži boravak ga suočava i sa drugom stranom medalje. Životni standard. Oskudica je zbog američke ekonomske blokade bila vidljiva na svakom koraku. Snabdjevanje stanovništva je vršeno putem „librete“ koje su podsjećale na naše posleratne tačkice. Od hrane do odjeće. Uz to – svi zaposleni kao i đaci i studenti imali su obezbjeđenu ishranu u preduzećima i školama. Đaci i školske uniforme. Strane diplomate i drugi zvanični predstavnici, među kojima i novinari, snabdjevali su se isključivo u tzv. tijendama – za devizna sredstva plaćanja (dolar je bio zabranjen a konvertibilni pesos bio je za dvadeset posto jači od dolara), oni iz lagerskih zemalja po posebnom klirinškom režimu. Mi smo jedini od „nekapitalističkih“ zemalja bili na deviznom režimu. Izbor artikala je, međutim, bio oskudan. Uz to na Kubi stranac nije mogao da kupi automobil, frižider, mašinu za pranje veša, erkondišn, televizor... Sve je moralo da se poruči iz Paname.

Neposredno nakon mog dolaska suočio sam se sa dva krupna događaja. Sredinom decembra u Havani je održan prvi kongres KP Kube koji je označio početak institucionalizacije  zemlje – u političkom i ekonomskom pogledu. U predvečerje Kongresa Havana je zaprepastila svijet: objelodanjeno je prisustvo  kubanskih vojnika i instruktora u Angoli. Bilo je to šokantno otkriće i za Kubance i za svijet kao i za strane izvještače. Ja sam bio suočen i sa „tehničkim“ problemima. Još uvijek sam stanovao u hotelu, kongres je održavan u drugom dijelu grada na Miramaru, a kako pres centar nije imao telefone i teleprintere, izvještaje Tanjugu mogao sam da pošaljem jedino posredstvom Prensa latine – desetak kilometara udaljene od kongresnog centra „Karl Marks“. “Taksirali“ su me ponekad naši ljudi iz Ambasade.

Kubanci su, uprkos  sankcijama i oskudici, veseo i narod pun optimizma. Navikli su na čekanje u redovima pred mlekarama i granapima strpljivo i bez gunđanja. Ljudi, bez „uskakanja“, čekaju svoj red da bi podigli svoju kvotu namirnica, pojeli sladoled ili pred ulazom u bistro na čašicu ruma ili flašu piva. Mjesto u u restoranu ne zavisi, međutim, od broja stolova i stolica i stranac će se svakako začuditi kada vidi da je polovina stolova prazna a red sve duži. Dirigovano snabdjevanje i tu je na snazi. Restorani i bistroi mogu da prime samo onoliko gostiju koliko ima hrane i pića raspoređenih na ceo dan. „Devizni“ stranci taj problem ne osjećaju s obzirom da sve usluge plaćaju u devizama.

Osim početnih poteškoća na Kubi sam proveo uglavnom ugodne godine – ukupno sedam u dva dopisnička mandata. Vremenom sam upoznao više zanimljivih ličnosti – političare, književnike  slikare, novinare. Slikar Rene Portokarero je bio veoma poznat i u svijetu, izlagao je u mnogim latinoameričkim i evropskim galerijama. Nikolas Giljen je bio bard latinskoameričke poezije. Imao sam zdovoljstvo da se upoznam i sa autorom romana „Sto godina samoće“ Gabrijelom Garsijom Markesom, kćerkom Salvadora Aljendea Beatrisom, slikarima Krusetom, Darijem i Eskobedom i drugim poznatim ličnostima. Dobre, rekao bih prijateljske odnose, uspostavio sam sa Gustavom Robrenjom i Edelom Suaresom, direktorom odnosno glavnim urednikom Prensa Latine, a preko njih i sa pomoćnikom ministra spoljnih poslova J. Vijerom. Često su me posjećivali u mom stanu, na ručku ili večeri. Vijera je bio zadužen za pokret nesvrstanih a pošto je Havani dodeljeno domaćinstvo Šestog samita redovno sam od njega dobijao ekskluzivne informacije o aktivnosti PNZ, pre i posle samita.

Na Kubi se inače do pouzdanih informacija dolazilo veoma mukotrpno. Dnevnik „Granma“, zvanični partijski organ, prenosio je uglavnom zvanična saopštenja, izlazio je na četiri stranice velikog formata. Za taj list mu je, kako navodi ambasador Jazić u svojim sjećanjima, potpredsjednik vlade i član Politbiroa Rodrigez u šali rekao da ga čita uveče da lakše zaspi. Nedeljnik „Boemija“ pružao je koliko toliko više šarolikih informacija i analiza o dešavanjima  na Kubi i o odnosima sa svijetom.   

U svom havanskom stanu ugostio sam i čuvenog Alberta Huantorenu, jedinog atletičara u istoriji olimpijskih igara koji je, pobijedio isovremeno na 400 i 800 metara. Montreal 1976. Došao je zajedno sa suprugom. Došla je, naravno, i cijela naša „kolonija“ da ga pozdravi.

Ali, o tome će šire biti riječi u drugom dijelu ovog rukopisa.

Što se stranih dopisnika tiče, izvan „lagera“ tu su bili AFP, Rojters, Hsinhua dok sam ja praktično jedini bio „nesvrstani“. Dobre odnose održavao sam sa dopisnikom AFP, koji je uzgred bio i moj komšija, sa dopisnikom poljske i kineske agencije. Tih godina Havana je bila u lošim odnosima sa Pekingom pa su i dvojica dopisnika Hsinhue bila „odsječena“ od izvora informisanja na Kubi. Tek raspadom SSSR odnosno lagera Kastro se okrenuo Pekingu.

Sredinom sedamdesetih kubanske veze sa svijetom – izuzimajući lagerske zemlje - su, zbog sankcija, bile veoma limitirane. Međutim, Meksiko, Španija i Kanada održavale su ekonomske veze sa Kastrovim režimom. Osjetno je bilo i prisustvo Francuske, Zapadne Nemačke i Italije.

Iz tih zemalja je dolazilo i najviše turista mada je njihov broj jedva prelazio 250.000 godišnje.

Tako su i prekrasne plaže pa čak i ona u čuvenom Varaderu zvrjale najvećim delom godine prazne. Kupališna sezona trajala je cijelu godinu. I dok se Kubanci i strani gosti prepuštaju zadovoljstvima koje pruža toplo more Kariba, iz senke je cijela obala pod nadzorom. Plaža Hiron je još uvijek u sjećanju.

Iz Evrope se u Havanu moglo doći avionima iz Madrida, Praga, Moskve i Frankfurta. Iz Latinske Amerike iz tri pravca - Meksika, Paname i Jamajke – dva puta nedeljno Meksiko Siti i jednom nedeljno Panama i Jamajka. Susjedstvo očito nije uvijek najbliže. Kanadski turisti dolazili su čarterom. Što se stranaca sa dužim boravkom tiče, pored Sovjeta bilo je najviše raznih stručnjaka iz Čehoslovačke i Istočne Njemačke. Njihove ambasade su bile i najbrojnije. Zanimljivo je svakako da je u Havani, u okviru švajcarske ambasade, djelovala i Sekcija za zaštitu američkih interesa. Američke diplomate su se redovno pojavljivale na prijemima kod Fidela Kastra. Takođe i strani dopisnici kojima je pružana mogućnost za kraći susret s njim. Imao sam priliku da sa kubanskim liderom putujem i u unutrašnjost Kube, kao što je mala farma Sibonej nadomak Santjaga gde je svojevremeno pripremao napad na Batistinu kasarnu Monkada ilii Isla de Pinos gde je on nakon neuspjelog napada na Monkada tamnovao. Pružena mi je i prilika da iz helikoptera osmotrim američku bazu Gvantanamo – svakako sa kubanske strane granice.

Tito – latinoamerička turneja

Početkom marta 1976. dobio sam poruku od redakcije da će predsjednik Tito posjetiti Meksiko, Panamu i Venecuelu. Sugerisano je da prvo odem u Panamu da uzmem intervju ili izjavu od generala Torihosa, zatim u Meksiko početnu stanicu turneje jugoslovenskog predsjednika.

Prvim avionom stigao sam u Panamu. „Uspravni ili mrtvi, ali nikad na koljenima“, jedna je od aktuelnih poruke generala Omara Torihosa utisnutim i u zaglavlju časopisa „Panama Ameriken“. On je programske ciljeve svoje vlade precizirao na sledeći način; vraćanje suvereniteta nad zonom kanala, puna zaposlenost i pravilnija raspođela nacionalnog bogastva. Pri tome, kako je rekao, traži strpljenje, jedinstvo čvrstinu.

Torihosova osnovna preokupacija je svakako bio Panamski kanal. „Neizdrživ je bol kada je tuđa zastava zabodena u srce mog naroda“, rekao je svojevremeno on sučen sa činjenicom da se na „mostu svijeta“ nezavisnost i budućnost njegove zemlje sudara sa kolonijalnom dominacijom. General je taj problem suvereniteta „u blizini srca“ stavio u prvi plan, kao svoj najvažniji zadatak. Pjesnici su posvetili mnoge strofe tom fenomenu, od Demetrija na početku dvadesetog vijeka do Orestesa, predstavnika savremene generacije panamskih poeta. Kanal je, međutim, simbol anahronizma, a ne pjesnička tema.

Stvari u međuvremenu, kako piše u mom izvještaju koji je 6. septembra 1976. objavila „Politika“, stoje ovako. Ako želite da pređete iz jednog dijela Paname u drugi, morate prvo da kročite na tlo Sjedinjenih Država, a zatim ponovo na panamsko tlo. Pasoš doduše nije potreban, ali prolaznik kroz „anahroni sendvič“ mora da vodi računa o činjenici da ovde važe zakoni SAD i da će ga za  eventualni saobraćajni prekršaj, na primjer, zaustaviti američka policija i odvesti američkom sudiji. Za teži prekršaj i u američki zatvor. To je vjerovatno jedan od razloga što Panamci nerado odlaze u zonu. Taksista će vas takođe nevoljno odvesti na jednu od osmatračnica za posjetioce, mada se ona nalazi nadomak same prestonice.

Sama zona liči na jedan veliki uređeni park. Tu su mnoge vile, ekskluzivni klubovi, luksuzni restorani i prodavnice, teniska igrališta. U toj državi u državi koja zauzima 37 posto panamske teritorije i u kojoj guvernera postavlja lično šef Bijele kuće, živi oko 40.000 Amerikanaca. Samo četvrtina tog pomorsko-vojnog „parka“ angažovana je na brodskim provodnicama dok se ostali nalaze u direktnoj nadležnosti Pentagona u njegovih 14 vojnih baza u neposrednoj blizini. Pogled s mora ne dopire do tih vojnih tvrđava. Iz njih, međutim, osmatra se pažljivo čitavo latinskoameričko područje.

U ovim podacima sadržana je i suština panamskog statusa. Možda je to stanje, usostalom, najbolje objasnila jedna panamska studentkinja: To vam je kao kad imate komforan stan ali kroz koji svakog trenutka može da prođe neko sa strane, neko ko ne spada u ukućane. Da li biste se tada mogli osjećati spokojno?

S  Goranom Milićem, novinarom RTS-a stižem u Meksiko Siti. Meksička metropola, međutim, nije odrednica jugoslovenskog predsjednika i stoga renta karom krećemo na poluostrvo Jukatan, u Vera Kruz, poznatu luku u meksičkom zalivu. Predsjedniku Titu, koji je posle više od 13 godina stigao u ovu latinskoameričku zemlju, priređen je, kako je štampa izvjestila, veličanstven doček. Njega i njegovu suprugu Jovanku dočekao je predsjednik Luis Ečeverija a na putu do rezidencije pozdravile su ga, kako je i domaća štampa izvjestila, desetine hiljada Meksikanaca. S predsjednikom su doputovali Radovan Vlajković, Miloš Minić, Dobrivoje Vidić kao i grupa jugoslovenskih novinara, među njima i Dara Janeković iz Vjesnika, Sveta Ljubisavljević iz „Politike“, Đorđe Milošević, moj kolega iz Tanjuga, televizijske i radio ekipe. Iz Njujorka su stigli Efraim Kurtagić iz „Oslobođenja“, Slobodan Pavlović iz „Borbe“.  Stigla je, naravno, i veća grupa stranih izvještača. 

Nakon svečanog ručka i kraćeg odmora Tito je sa pratnjom stigao u Kankun, poznato ljetovalište na krajnjem jugu Karipskog zaliva. Delegacija je smještena u luksuznom hotelu a mi izvještači u luksuznim apartmanima na samoj obali. U Kankunu su tokom naredna dva dana održani i zvanični razgovori.

Na Jukatanu domaćini posetioce, među njima i strane državnike, obavezno vode u jedan od gradova iz drevne civilizacije Maja koji su procvat i u Meksiku i u Centralnoj Americi doživjeli između 250. i 650. godine nove ere. Tamo smo proveli nekoliko sati, a posle ručka bila je organizovana i improvizovana konferencija za štampu kojoj je prisustvovalo stotinjak novinara, fotoreportera i snimatelja. Pitanja su se, kako to obično biva, odnosila na oblast međunarodnih odnosa, sa posebnim osvrtom na stanje u Latinskoj Americi i u pokretu nesvrstanosti. Sjećam se, pored ostalog, jednog pitanja francuskog novinara i odgovora predsednika Tita. Pitanje je bilo šta jugoslovenski predsjednik misli o stavu Žorža Maršea, generalnog sekretara KPF, da je protivnik diktature proletarijata. Tito je odmah odgovorio: Ako drug Marše jednog dana dođe na vlast moraće sam da se suoči sa tom dilemom.     

U Panamu smo doputovali sa ekspedicijom koja je pratila predsjednika. Bili smo, zajedno sa delegacijom, smješteni u hotelu Holidej Inn. Pored političkih razgovora u centru pažnje bila je i brana „Bajano“ u čijoj je izgradnji značajno mjesto zauzimao i beogradski „Energoprojekt“. Tito nije išao na „Bajano“, zbog udaljenosti i nepovoljnih klimatskih uslova, pa je delegaciju predvodio Radovan Vlajković, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ. Ostalo je upamćeno da je nakon oduševljenog Torihosa i on skočio u jezero „Bajana“.

Karakas je delegaciju ugostio u elitnom vojnom hotelu. Tita je dočekao predsjednik Venecule Peres. U tom ambijentu su održani i politički razgovori i druge protokolarne aktivnosti. Jugoslovenski predsjednik obratio se u Venecuelanskom kongresu na zajedničkoj sjednici Senata i Predstavničkog doma.

Kada je predsjednik sa pratnjom 19. marta otputovao sa aerodroma „Simon Bolivar“ iz Venecuele  za Beograd, ja sam morao da ostanem još dva dana u Karakasu da bih sačekao avion za Panamu, gdje sam ostao još tri da bii dočekao let za Havanu. Bila je to takođe latinoamerička realnost tog vremena.

Prilika je da spomenem još jedan događaj vezan za Titovu posjetu Latinskoj Americi. Plan je, naime, bio da on tokom ove turneje posjeti i Kubu – pripreme su bile obavljene, naša prethodnica je bila u Havani i Santjagu, na čelu sa Berislavom Badurinom, da bi utanačila sve detalje. Međutim, Kastro je iznenada otputovao u Moskvu. Tito je, bez obzira na insistiranje kubanskih zvaničnika, otkazao putovanje na Kubu smatrajući da bez Fidela nema svrhe da tamo svraća. Bila je to još jedna demonstracija odnosa između Tita i Kastra. Sličan „incident“ desio se naime i 1969. godine u Njujorku kada kubanski lider nije došao na ugovoreni sastanak s jugoslovenskim predsjednikom već se, bez prethodne najave, istog dana vratio u Havanu.

Za Titovu latinoameričku turneju, ali i za izostavljanje Kube, u Havani je među diplomatma vladalo veliko interesovanje. Tim povodom sam bio  gost u nekolicini ambasada, između ostalog i švajcarskoj koja je zastupala i američke interese na Kubi.

I u narednom periodu najčešće sam putovao u Panamu – zbog izbora, povremenih političkih kriza... Više puta sam boravio i na Jamajci, između ostalog sam imao i intervju sa premijerom Mišelom Menlijem. Putovao sam takođe kao izvještač i u Gvajanu i Kostariku.

Svoj prvi „mandat“ na Kubi okončao sam krajem avgusta 1978. neposredno nakon svjetskog festivala omladine i studenata na kome je učestvovala brojna delegacija iz naše zemlje. Posebnu pažnju privukli su nastupi Kolegijum muzikuma, Davorina Popovića ali i muzičkih grupe iz drugih dijelova Jugoslavije.

Početkom 1980, nakon nepunih godinu i po dana provedenih u redakciji u Beogradu, ponovo sam u Havani kao stalni dopisnik. U međuvremenu sam u jesen 1979. kao član Tanjugove ekipe bio na Šestom samitu čiji je domaćin bila Kuba koja se našla na vrhuncu svog međunarodnog uticaja. U Africi je još uvek predstavljala respektivnu silu, u Centralnoj Americi je njen uticaj bio u porastu naročito nakon pobjede  sandinista u Nikaragvi. Na samitu su se suočila dva koncepta nesvrstanosti – Tito i Kastrov, radikalniji  i ekstremniji, prvenstveno antiamerički nastrojen. Ostaće upamćeno da je Titu ovo bio prvi boravak na Kubi, ali i poslednji sastanak na vrhu na kome je jednoglasno usvojena rezolucija o priznanje Titu za njegovu ulogu i doprinos  u razvoju pokreta. Kubanci nisu bili oduševljeni ovim priznanjem.

Sticajem okolnosti ali i godina, Havana je bila poslednja od sedamdeset zemalja koje je posjetio tokom četiri i po decenije a ujedno i oproštaj od lidera nesvrstanih zemalja. Hroničari su zabilježili da se on  tokom proteklih decenija sastao sa oko 350 šefova država ili vlada. (Obavio je 169 državničkih posjeta – prvi je na tom spisku Egipat (19 puta), SSSR (13), SAD (4)...). 

Nekoliko mjeseci kasnije, u maju 1980. Kastro je još jednom iskazao svoj odnos prema Titu. Izostao je sa njegove sahrane uz kratko obrazloženje da ne može napustiti zemlju „iz bezbjednosnih razloga“. Došao je  međutim sa bratom Raulom u našu ambasadu gdje su se obojica upisali u knjigu žalosti. Tom prilikom on je autoru ovih redova dao kurtoaznu izjavu u kojoj je podvukao Titovu ulogu u borbi protiv fašizma i u pokretu nesvrstanosti.     

Pozadinu Kastrove odluke objasnio je ambasador dr Živojin Jazić u svojim sjećanjima  „Moj pogled na diplomatiju“. On kaže: „Bio je to dogovoreni lagerski stav da na sahranu ne idu prvi sekretari partija... No, sve je „pokvario“ Brežnjev, jer je u zadnji čas odlučio da ode na sahranu, vjerovatno, kada je saznao da Hua Kua Feng ide, pa nije želeo da Kinezu prepusti prvenstvo. Odmah su i drugi lagerski lideri iz Evrope pronašli slobodno vreme, tako da je prvobitna zamisao propala. Kada sam posetio K.R. Rodrigeza, pre njegovog odlaska na sahranu, bio je vidno zbunjen ovim obrtom o kome oni, očigledno, nisu bili ranije obavješteni...“ Titov dugogodišnji savjetnik Blažo Mandić ovako je ocijenio taj odnos dvojice državnika: Mislim da je Kastro cijenio Tita više nego što je bio spreman da to javno kaže. I obrnuto: Tito je vidio Kastra pod kapom Kremlja, više silom prilika nego Fidelovom vlastitom voljom. Razmimoilaženja na političkom  nisu se manifestovala i na privatnom planu.

(Nastaviće se)