Zašto riječ „bog“ pišem malim slovom

Godinama sam u potrazi za sugovornikom, inteligentnim, što nužno ne mora značiti i visokoobrazovanim, kulturnim, što ne podrazumijeva poštivanje pravila bontona, elokventnim, što mora značiti da se umije precizno i jasno izražavati, te nadasve iskrenim, a što se ne mora odnositi na njegovu materijalnu situaciju ili ljubavni život. Poželjno je da ima više od pedeset godina, budući da se rijetko poklapaju moji svjetonazori s onima znatno mlađih, a još je važnije što mlađi od tih godina nisu još uvijek imali dovoljno vremena da se preobrate. Iz vjernika u ateiste ili iz potonjih u poklonike boga.

Riječ „bog“ namjerno pišem malim slovom zato što sam sigurna da to nije bilo čije lično ime, a ako je neka univerzalna pojava, kao što su svemir ili univerzum, zvijezde, nebo, kiša, vjetar, po svakom pravopisu pojave se pišu malim slovom. Bog nije odavno otkrivena planeta, ili pleme u prašumi koje još uvijek živi po svojim hiljadugodišnjim običajima, a nije ni istog imena za sve ljude ovoga svijeta, pa zaista ne postoji ni jedan razlog pisati riječ velikim početnim slovom.

Da se odmah razumijemo, zavidim svima koji vjeruju u bilo kog boga, ali samo zato što mislim da lakše i jednostavnije podnose ovozemaljski život, za koji se, jednako kao i nevjernici, bore da što duže potraje. I baš zbog smislenosti boga samo i jedino kao olakšavajućeg elementa svakodnevice, skoro pa bih se odlučila pisati riječ kojom se doziva velikim početnim slovom. Ali, samo uz uvjet da se na to ime i odaziva. Budući da sam se previše puta uvjerila da se nikada i ni u kojoj situaciji glasnog vapaja za njim ili nijemoga ga dozivanja bog nije odazvao, lično mu ne mogu učiniti tu čast da mu ime pišem velikim slovom. Taj stupanj poštovanja prema bogu nemam, a u ime drugih to ne želim činiti, neka svatko sam odgovara za svako svoje veliko i malo slovo.

Udaljih se od teme željenog sugovornika, što mi se i ne može računati u grijeh jer sugovornika ne nalazim. Nitko ne želi razgovarati o tome zašto se, naprimjer, krstio sa četrdeset, pedeset godina, kakva se potreba za tim činom ukazala i što mu je on donio. Možda nezaposlenom posao, bolesnom ozdravljenje, slijepom vid, nemoćnom snagu, možda su nestale metastaze, izrastao amputirani ud ili je po volji božjoj rođeno dijete. Što je tebi donijelo vjerovanje u boga sad, kad imaš šezdeset godina, a nije ti trebalo ranije – pitam dobru prijateljicu, i ne čudim se što ne zna odgovoriti, što se sva ušeprtljala s riječima, da bi na kraju izustila ono najjadnije: pa kad svi oko mene vjeruju, moram i ja, možda nešto ipak ima… Ima, naravno da ima, samo tome nije ime bog, nego čovjek.

Kako bih i našla sugovornika u okruženju ispunjenom nezadovoljstvom i beživotnošću? Dok ono vrvi od događaja koji raznolikošću nadmašuju čovjekovu mogućnost primanja, on, čovjek, jednostavno se gubi, guši i predsmrtno hropće u vrtlogu želja, potreba, mogućnosti. Ipak se želi iskobeljati na čistinu, ravnomjernu i dosadnog pogleda, ali je svjestan da za to nema snage. Treba mu nečija ruka koja će ga povući iz kaljuže kojoj dodiruje dno. Drugog čovjeka, jačeg i hrabrijeg, nema kraj sebe i što drugo jadniku preostaje nego uperiti pogled u nebo i zazvati pomoć bilo čiju. Počne li u tom trenutku padati jaka kiša pa razmekša kal i blato u kaljuži, omogućit će mu teško, dugotrajno, ali sigurno izvlačenje prema površini. Pripeče li sunce, kaljuža će se početi isparavati i isušivanjem sama u sebi nestajati, pa eto onemoćalog i napola živog čovjeka u blatu samo do pasa, već može mlatarati rukama i od sebe odbacivati sve stvrdnutije blato. Poslije, kad se izvuče i oko sebe okupi rodbinu i prijatelje, tvrdit će im da je vidio boga i da ga je samo on spasio.

Na njegovu žalost, a što mu nitko neće reći, nije svjestan da su boga vidjeli i oni koji su ga, pod božjim znakovljem izmišljenim od njih samih a nikad i nigdje i nikome od boga odaslanih, objema nogama naizmjenično šutnuli i objema rukama gurnuli u jamu ispunjenu živim blatom, a onda ga još odozgo nadmoćno zapljuvali. I bili su milostivi, pravi božji sljedbenici, nisu ga živoga raskomadali sve kako bi mu dijelove tijela bacali u jamu, počevši od stopala a završivši sa tjemenom. Vjerojatno im je bog u zadnji čas poslao neko uputstvo. Jer, i njihov i njegov bog je isti.

Analizirala bih i raščlanjivanja tu temu s kimgod, obećavam, jer sam u to sigurna, da bih, uz jake, nedvosmislene i dokazane argumente poneki od njih i prihvatila, ali nitko ne želi ući u takvu raspravu. A sve oko mene ozbiljni ljudi, bogatog životnog iskustva, toliko pametni da za svaku situaciju koja ih se direktno ne tiče nalaze rješenje, a najpametniji su nakon događaja, post festum, kad je jedna životna partija odigrana i završena. Već za onu koja slijedi novim dijeljenjem karata nisu sigurni što bi preporučili drugome, a još manje što bi sami učinili. Trebaju pomoć, prizivaju boga. Najlakše je s bogom u društvu. Ti govoriš, on šuti i sve odobrava, bez obzira što čovjek nakanio, bog prešutno prihvaća.

Zato donekle imam razumijevanja za starije i ozbiljnije, a mislim na one iznad pedeset, kad se odjednom okrenu bogu. Skoro rekoh: iz čista mira, ali nema takvog mira tamo gdje prevladavaju problemi i nesporazumi, nego će biti: iz čiste nemoći. Slaganjem životnih godina i stjecanjem iskustva i znanja o životu sve je više nesigurnih odluka, sve je teže biti pametan i nalaziti rješenja kako iznenadnih tako i očekivanih situacija, dobrim dijelom i zato što je čovjek svjestan da nema vremena za istraživanje, popravljanje, mijenjanje. Pa se čovjek i umori, te zaključi kako će biti najbolje da se od problema i nesreće udalji, prepusti „višoj sili“ daljnje vođenje. Pri tome ga, zbog odustajanja, ipak malo muči savjest, ali neće se vratiti sebi, nego će dalje i dalje, pred oltar, pred raspelo, pred šarenu sliku privida koji će mu olakšati život.

Sve na ovom svijetu događa se živim ljudima. Često je lako pronaći odgovor na pitanje: kako, ali nema odgovora na pitanje: zašto. Čini mi se odgovor vrlo lagan i jednostavan: samo zato što je čovjek dio kolopleta svih života oko njega, i bližih mu i onih potpuno nepoznatih. Nigdje u tome nema boga. Samo život i samo drugi čovjek. Riječi život i čovjek trebalo bi pisati velikim početnim slovom. Pa da provjerimo hoće li se ikoji bog pobuniti i razbjesniti. A kad bi pažnju i ljubav koje se ni s kojom mjerom i metodom ne mogu izmjeriti, a koju imaju vjerujući u boga i njemu daruju, oni usmjerili prema čovjeku, sve bi u ovom svijetu bilo drugačije. Onda mišljenje nas koji ne vjerujemo u boga nikoga više ne bi interesiralo i postali bi zaista nepotrebni ljudi.

Ovako, ipak, ovoga zimskog dana, tražim sugovornika za raspravu o postojanju ili nepostojanju boga. Dodatno ohrabrena značajnim piscem koji pjeva o bogu, umjesto o današnjem danu, ili o jednoj osobi s kojom je danas razmijenio riječi, o pogledu kroz prozor koji bi mu trebao približiti neiscrpno vrelo inspiracije. Ništa on od toga danas ne vidi, samo boga, sav tako uplašen, slab, nesiguran, sličan nepreglednom mnoštvu koje mu oduzima pjesničku snagu. I još misli da je bolji i snažniji pjesnik od mene koja ću pjevati o svakoj današnjoj minuti i na kraju dana imati cijelu zbirku pjesama. Sa naslovima koji će počinjati velikim slovom i u kojima neću ni spomenuti boga, a opet ću se osjećati kao pobjednik.