Zašto se britanska novinarka zaljubila u Azru i Idole, a ne u Bijelo dugme i Riblju čorbu?

Najugledniji engleski glazbeni tjednik specijaliziran za rock-glazbu, "New Musical Express", posvetio je u brojevima od 16. i 23. siječnja 1982. velik prostor putopisu novinarke Vivien Goldman koja je oko tjedan dana provela u Jugoslaviji.

U prvom nastavku Vivien je dobila četiri stranice. Naslov glasi "Politika i polke", a u drugome su tri stranice pod još zvučnijim naslovom "Misterije Balkana" (tekst je, osim toga, najavljen i na naslovnoj stranici), tako da sa pravom možemo tvrditi kako je to, uz napis Chrisa Bohna u "Melody Makeru" (usput, Bohn je u međuvremenu prešao u "NME"), najtemeljitiji prikaz naše rock-scene koji se pojavio u stranom tisku.

Ova reportaža dobiva na težini i zbog ugleda autorice Vivien Goldman - višestruko je nadarena osoba, a poseban renome stekla je kao jedan od vodećlh bjelačkih stručnjaka tumača reggae-kulture. Tu reputaciju potvrdila je i nedavno izašlom biografijom Boba Marleyja koja je automatski stekla status najpouzdanijeg izvora o najznačajnijem reggae-glazbeniku. Vivien Goldman iskušala se i kao glazbenik, preciznije kao vokalni solist, a po glasanju njenih kolega iz "NME" osvojila je 36. mjesto u godišnjem izboru singlova sa skladbom "Launderette".

Na žalost, kao u slučaju Bohnova prikaza, ovaj je put propuštena prilika da se jugoslavenska rock-scena predstavi u pravom svjetlu, mada se ne može poreći autoričina oštrina percepcije i poneki zanimljivi zaključci.

Za razliku od Bohna koji je pisao o jugoslavenskoj odnosno, ispravnije, ljubljanskoj rock-sceni, na temelju jednog koncerta i razgovora s nekolicinom sugovornika (ljubljanskih rock-kritičara Igora Vidmara i Stane Sušnika), Vivien Goldman uložila je više truda, pa je u toku boravka u Zagrebu i Beogradu kontaktirala s mnogim izvodačima i "popratnim" profesionalcima, predstavnicima diskografskih kompanija, menedžerima, producentima, snimateljima, novinarima, kritičarima...

No, prije svega, da pružimo osnovne informacije o tekstu koji je svojom mozaičnom strukturom prvenstveno težio da pruži što je moguće više raznovrsnih i namjerno kontradiktornih informacija, umjesto određenog, suhoparnog stava. To je, bez sumnje, i najpozitivniji aspekt teksta koji bi inače zapao u vrlo sumnjive procjene.

Na primjer, Vivien Goldman u uvodu tvrdi da je "Azra" popularna isto kao i "Idoli", pa Johnnyjevu družinu uspoređuje s grupom "Clash", a "Idole" s grupom "Jam".

Smatram da nije ni potrebno trošiti mnogo riječi o proizvoljnosti takvih tvrdnji, pa ih više upisujem na dušu informatora nego autorice.

Usporedba "Idola" i "Jam" upravo je skaredna: "Azra" je sastav s daleko utemeljenijom karijerom nego Idoli, čak i sa većim krugom poklonika, što dokazuju godišnja glasanja i kritičara i publike.

"Idoli", osnovno uporište razmatranja Vivien Goldman, još uvijek moraju dokazati da zenit njihove karijere nije bio napis u "Startu", kad su tu benevolentno pretpostavljeni "Bijelom dugmetu". No, pustimo to jer, u krajnjoj liniji, riječ je o ukusima, pa su dopuštena i nekakva razmimoilaženja - no usporedba "Idola" i "Jam" upravo je skaredna.

Teškom mukom mogu se progutati usporedbe "Azre" i "Clash", no "Jam" i "Idoli" imaju dodirnih točaka samo u blistavim imaginacijama. "Jam" je sjajan svirački bend, sa strasnim, i jasno iskazanim opredjeljenjima, a „Idoli“ su zasad iskazali zavidnu dozu medijsko-maanipulatorske prepredenosti koja ih ipak nije uspjela spasiti od katastrofalnog debi-albuma.

No, vratimo se sadržaju teksta koji počinje i svršava s "Idolima", uz poimenično nabrajanje svih njihovih medijskih suradnika - fotografa i menadžera Papića, te tandema televizijskih režisera Miljkovića i Dimitrijevića.

Pored "Idola", najviše je prostora posvećeno novoj nadi beogradske altemativne scene Dragani Šarić, inače djevojci suradnika "Idola", Gorana Vejvode.

Nešto manje prostora posvećeno je i "Električnom orgazmu", kojega je Goldmanova promatrala u zagrebačkom klubu "Kulušić" (hvali ga na sva usta, a njezin fotograf uspoređuje ga čak s njujorškim prostorima takve namjene).

Razgovarala je i s nekim anonimnim beogrdskim pankerima Ćirilom i Rosom, grupom "VIA Talas", koju predvodi Mira Mijatović, producentom i snimateljem Encom Lesićem i telefonski s Johnnyjem Štulićem koji je tih dana strategijski bio smješten u Londonu (Johnny, odnosno Ludi Johnny, kako ga intuitivno zove Goldmanova "skriveni" je junak cijele priče, i uz "Idole" i Šarićku, predstavlja najpohvaljenije aktere naše rock-scene).

Buldožer nenadmašan blijesak kreativnog rock'n'roll ludila: Jedna stvar upada u oči - nigdje ni spomena o "Bijelom dugmetu", "Ribljoj čorbi", "Lebu i soli", "Parnom valjku", čak ni o "Pankrtima" ili "Šarlu akrobati".

"Buldožer" se spominje tek u jednom odgovoru člana "VIA Talas", i to u prilično čudnom kontekstu - kao primjer grupe kojoj je onemogućeno da djeluje (što, naravno, nije točno).

"Buldožer" su često bili grubo osporavani i doista su imali mukotrpnu karijeru, no oni su ipak uspjeli ostvariti nekoliko sjajnih albuma, a njihove koncertne turneje još će dugo predstavljati barem u našim krajevima nenadmašan blijesak kreativnog rock'n'roll ludila.

Koliko krivice snosi sama autorica, a koliko oni koji su joj stilizirali prema vlastitim sklonostima situaciju na domaćoj rock-sceni, teško je procijeniti, no u konačnoj verziji pankerski pristrasni Vidmar i Sušnik (Bohnovi informatori) ispadaju primjerno korektni i uravnoteženi - oni barem priznaju postojanje fenomena "Bijelog dugmeta".

Od sugovornika Vivien Goldman, jedino Štulić, Miljković, Dimitrijević i Lesić zaslužuju uvrštenje u lapidarni presjek jugoslavenske rock-scene - eventualno "Idoli", kao zanimljiva marginalna pojava.

U krajnjoj liniji, ako je Goldmanovu interesirala jugoslavenska rock-ezoterija bio je red da tako naslovi svoj čanak i da naglasi postojanje paralelnog svijeta "regularnog" rocka. To je, po mom osobnom sudu, najveći promašaj ovog atraktivnog teksta.

Uloga marginalaca i krupnih riba na jugoslavenskoj rock-sceni nije ista kao na engleskoj, koja se više-manje uredno dijeli na okoštale dinosaure profila "Queen" i kreativce koji se upomo bore za mogućnost afirmacije.

Jugoslavenski alternativni bandovi ne posjeduju autore kalibra Bregovića i Đorđevića - osim ako u tu kategoriju ne uvrstimo i "Buldožer" ili "Lačni Franz". U svojoj vrlo poticajnoj knjizi "Sociologija rocka", znanac Vivien Goldman, Simon Frith, u odjeljku o engleskom glazbenom tisku, tvrdi da su spisateljski prevrati koji su se događali u "underground" glasilima profila časopisa "Crawdaddy" ili (rani) "Rolling Stone", preneseni na stranice oficijelnih listova - na primjer u "NME".

Smatram da sličan odnos vlada izmedu situacije na engleskoj i domaćoj rock-sceni, no priznajem da je teško shvatiti to već nakon tjedan dana.

Ne bih želio autorici imputirati neke neprijateljske namjere, dapače, ostavila je dojam vrlo prijazne i simpatične osobe, no čini mi se da su njene predodžbe o Balkanu više plod čitanja Karla Maya nego Karla Marxa.

* Tekst Darka Glavana originalno je objavljen u magazinu „Start“ februara 1982. godine