Zašto se sve manje smijemo

Kao prvo, živimo u turobnom vremenu. Iz decenije u deceniju, životi ljudi sve su sumorniji. Prema jednom davnom ispitivanju francuskih psihologa, čovjek se 1939. godine u prosjeku smijao 19 minuta dnevno. A 1980. godine – sasvim u suprotnosti s porastom standarda i ukupnog kvaliteta ljudskog života – to se vrijeme smanjilo na bijednih šest minuta.

A od tada su prošle 42 godine.

Kao drugo, ni prostor nam nije ništa veseliji. Jugoistočna Evropa, Balkan, bivša Jugoslavija, dejtonska Bosna i Hercegovina – za kojom god odrednicom da potegnemo, pretjeranih razloga za veselje baš i nema.

Kao treće, turobno vrijeme i turobno podneblje, kad se spoje u jednu tačku, rezultiraju nikakvim životom. Životom bez radosti i smijeha.

Kao četvrto, živjeti turobno, bez radosti, bez motiva, a što je najgore – bez nade da bi se situacija u dogledno vrijeme mogla promijeniti – to znači promašiti život. Provući se kroz dan u kojem se čovjek smije tri minute, ili manje, to i nije život. To je puko postojanje.

Kao peto, promašen život čovjeka čini još turobnijim.

Kao šesto, savremena nauka otkrila je da je Aristotel bio u krivu kada je smijeh definirao kao ekskluzivno ljudsko svojstvo. Čak i gavran, kojeg je ljudski rod iz sumnjivih razloga pretvorio u simbol mračnjaštva i tugaljivosti, razvija određenu formu smijeha. Pa ako je jedan takav osvjedočeni darker sposoban za šegu i kliberenje, zar je teško čovjeku – čak i kad živi u 2022. godini, čak i ako ga je sudbina bacila u nešto što se zove Bosna i Hercegovina – organizirati prigodan kez i, makar nasilu, malo se narugati sebi, životu i svijetu.

Kao sedmo, kada bismo znali profilaktička dejstva smijeha, svaki dan bismo tjerali šegu. Smijeh je jedna od najsavršenijih psihofizičkih vježbi, jer angažira brojne tjelesne podsisteme – mišićni, dišni, nervni, kao i žlijezde s unutrašnjim lučenjem. S fiziološkog stanovišta, tvrdi hrvatski naučnik Predrag Keros, smijeh je kompleksna muskulatorna vježba u kojoj učestvuje skoro 50 mišića lica i vrata, a osim njih, tokom sprdačine angažirani su još i mišići grudnog koša, trbuha, leđa, djelomično čak i muskulatura ruku i nogu.

Kao osmo, smijeh u sebi sadrži i jednu zeru iracionalnog. Simon Critchley u knjizi O humoru prvo daje definiciju smijeha – “eksplozija izražena tijelom”, a onda i jedan od najkraćih, a najefikasnijih opisa ove pojave: “Smijeh je mišićni fenomen koji se sastoji od isprekidanog stezanja i opuštanja mišića lica te odgovarajućih pokreta u ošitu. S tim povezana stezanja grkljana i epiglotisa prekidaju obrazac disanja i ispuštaju zvuk.” Što se tiče fiziologije, izuzimajući izvjesne analogije s orgazmom, tu je tačka. Što se tiče čovjekove duhovnosti, tu priča o smijehu tek počinje…

Kao deveto, Henri Bergson, veliki teoretičar ove fascinantne pojave, kaže da je smijeh pribježište ljudi koji vole život. A Mihail Bahtin, ruski filozof i književni kritičar, zapisao je da je čovjek svojom sposobnošću da se smije, da na životne nedaće i društvene nepravde odgovori smijehom, kadar da nadiđe potčinjenost prirodi i društvu: “Smijeh je najveća duhovna privilegija čovjeka, nedostupna drugim bićima.” (Nauka ni u Bahtinovo doba još nije znala ono za gavrane, niti za majmune, pse i mačke, koji su također razvili sposobnost smijanja…)

Kao deseto, ne moraju loše društvene prilike i životne  situacije biti povod za namrgođenost. Mnogi smijehu pripisuju revolucionarni potencijal, otud čuvena izreka da je Voltaireov smijeh srušio više nego Rousseauov plač.

Kao jedanaesto, upravo zbog tog subverzivnog potencijala, smijeh često zna biti superiorna forma promišljanja svijeta – kroz smijeh ljudi napuštaju sumornu teritoriju ozbiljnosti, zabrinutosti, problema. Ozbiljnost je imperativ političkih struktura, to je njihov način vladanja. Kad ste na dnevniku posljednji put vidjeli nasmijano lice? Neozbiljnost nije baš najpogodnija forma upravljanja državama i vladanja ljudima, ali je odličan odgovor, nekad i jedini izlaz, kad nas svijet i život pritisnu.

Kao dvanaesto, zato nijedan prodor smijeha na zauzeti prostor politike, ideologije, religije – sve sumorna mjesta bez osmijeha i šege – nikada nije dočekivan blagonaklono. Nije zalud Schopenhauer ustvrdio da je smiješno “ozbiljnost sakrivena iza šale”.

Kao trinaesto, postoji i onaj jezoviti, zloslutni smijeh od kojeg se ledi krv u žilama. Sjetimo se samo Nadrealista i njihovih predratnih skečeva. Ljudi su fino predvidjeli i pokazali šta nas čeka, to što su pokazali bilo je strašno, krvavo, ali smo se – užasnuti od straha – smijali. Plač je došao kasnije.

Kao četrnaesto, šta nas sprečava da se smijemo malo više? Težak život? Pa dajte, nikad nismo bolje živjeli. Svi imamo toplu vodu, kućni WC, televizor, kablovsku, fiksni i mobilni telefon. Svako u kući posjeduje pravu priručnu apoteku, bol eliminiramo trenutačno. Politička situacija? Ta, manite. Pa više ne tjeraju u logore, niti ubijaju. Osim u rijetkim slučajevima. Pošto je došla demokratija, danas još samo kradu, to im je jedino ostalo. Depresija kao rezultat duha vremena? Teško je i taj izgovor prihvatiti. Duh vremena je uvijek duh, nikada nije davao pretjeranog povoda za radost, pa ljudi su se ipak više smijali nego danas. Možda previše brinemo, možda previše razmišljamo? Već pomenuti Simon Critchley zaključuje: “Glasovite su, a možda i tačne Descartesove riječi da se čovjek metafizikom može baviti samo nekoliko sati na godinu. Velika prednost humora je što je to filozofiranje na djelu, sjajna srebrna nit u velikom prekrivaču postojanja. I možemo se njime baviti sat-dva svaki dan.”

Ali, možemo li? Evo jednog od potencijalnih odgovora:

I na kraju, kao petnaesto, Friedrich Nietzsche: “Možda ja najbolje znam zašto se čovjek smije: jedino on tako duboko pati da je morao izmisliti smijeh. Najnesretnija i najmelankoličnija životinja je, kako i priliči, najveselija.”

*Prenosimo s portala Analiziraj.ba