Zašto su se Arsen i Šibenik volili javno

„Ja sam amortiziran, ja sam se isplatio i artistički i sentimentalno“.

Tako je, onako po svoju, duhovito govorio Arsen. I bio je temeljito „amortiziran“ s golemom i do Boga značajnom diskografijom s naramkom zbirki poezije a, kako je sam znao kazati, „od istog autora“ stigli su još i Sandra i Matija. O Arsenu se odavno mnogo toga napisalo. I kad je riječ o glazbi i poeziji, hvalospjeve tom „pjesnikovom bratiću“, genijalnom glazbeniku šansonjerske i opće prakse, interpretatoru, kozeru (dodao bih i odličnom crtaču) ispisali su i Igor Mandić i Veselko Tenžera, i Tonko Maroević i Nikša Gligo, i Željko Sabol i Vjeran Zuppa ... No ostao je možda onaj jedan naizgled mali segment „arsenistike“ o kojem se moralo štogod kazati izvan učenih i nadahnutih eseja te književnih i glazbenih ogleda.  Točnije ostale su pomalo u sjeni značajnog opusa Arsenove nenadmašne duhovite izjave, koncertne kozerije, brzopotezne verbalne doskočice nabijene ironijom i sarkazmom a nerijetko i cinizmom te anegdote tog doživotnog predsjednika zagrebačkog „kluba (uzaludno) liječenih Šibenčana“. Knjiga „Arsenizmi“ koju je potpisao i ovih dana promovirao Darko Gulin a objavila (a tko bi drugi) šibenska Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“ bezgrješno je popunila prazninu. Štoviše, podijeljena na četiri cjeline (aforizmi, izjave i citati u prvoj pa redom anegdote i izjave, zapisi i pjesme o obitelji te „arsenizmi“ o suradnicima i facama iz svijeta kulture) uz zaključni znakoviti dodatak o Arsenu, njegovom Šibeniku i Zagrebu („Šibenik je moj temelj a Zagreb nadgradnja“) te Šibenskoj narodnoj glazbi, ona daje nove priloge za dubinsku sliku bez koje je nezamisliva svaka Dedićeva biografija alii razumijevanje golemog i neponovljivog autorskog opusa. Neponovljivog možda baš i zbog dvojnosti koju je sam zgodno dijagnosticirao kazavši „Imam dva grada - Šibenik i Zagreb, dvije konfesije, dvije srednje muzička škole, dva fakulteta, dva braka, dvoje djece, dvije unuke i dva znanja - glazbenik i pjesnik“.

Ne morate pažlijivo iznova iščitavati zbirke „Brod u boci“, „Pjesnikov bratić“, „Pjesnik opće prakse“, „Zabranjena knjiga“, „Kapi za oči“..., pažljivo secirati golem opus za film, kazalište, televiziju niti pak preslušavati svaki ton i riječ zabilježene na albumima „Čovjek kao ja“, „Arsen 2“, „Homo volans“, „Porodično stablo“, „Ministarstvo straha“ da biste otkrili što je to (sve) činilo Arsena tako velikim i prokleto značajnim. „Arsenizmi“ to čine umjesto vas.

Odgovore na pitanje zašto je od albuma prvijenca Arsen krenuo svojim putem, zašto se oblačio u crno i kazao odlučno ne „tapeciranoj estradi“ grozeći se njenih „javnih površina“ i „hitova koji su za - hititi“, naći ćete unutar stranica knjige. Koja stoga postaje i idealan suputnik svemu onome što o Arsenu skladatelju, pjevaču i pjesniku već znate. Ili barem slutite. Ima li zlobe u Arsenovim „dijagnozama“? Teško. One su naprosto vraški duhovite opservacije i istine lucidno iskazane jezikom pjesnika koji nikad nije odbacio (dapače!) prtljagu šibenskog „ruganja“ (reklo bi se - podjebavanja); vještinu koju je i u Šibeniku - kao i drugamo po Dalmaciji - u samoodbrani morao usvojiti svaki „očalinko“ ili meškinjasti „pametnjaković“. Svi oni koje nikad nisu birali za ekipu „na male branke“, koji nisu bili u prvim  redovima za ulične obračune ili za pubertetska „kurčenja“.

A Arsen je uvijek bio u pravu. Posebice kad je bez dlake s čoslovičnom duhovitošću govorio o estradi, o „samoljubcima koji note znaju iz viđenja“, o „teroru klapa“ (jer, „ima više klapa nego Dalmatinaca“ a „od klape je gora samo ženska klapa“), o estradnim karizmama koje su „neokrnjene talentom“, o „očajnim pjevačima s dobrim radom nogu“... Ili pak o ljudskoj naravi ustvrdivši da „naši ljudi vole više srce na žaru, nego mozak s jajima!“ili da bi naš čovo „čini se, mogao bez ljubavi, bez dobrote, bez nježnosti, bez kruha ali ne bez netrpeljivosti“. Stoga ih je sve najbolje opraviti s pozdravom  „Mir ljudima zle volje“. 

„Arsenizmi“ su prije i poslije svega još jedan živi dokaz Arsenove zavičajnosti, šibenskog duha iliti duhovitosti koja je impregnirala tisuće njegovih izjava, intervjua, koncertnih najava, skladbi i pjesama. Gulin ih je sakupio baš lijepu hrpu ispisujući kroz Arsenova usta i svojevrsni psihogram grada. Njegovu „nježnu-grubost“ (Šibenčani iz moje četvrti Varoš češće jedan drugome kažu „jeben ti mater“ nego „dobro ti jutro“), mediteransku prčevitost (Apsolvirao sam pravo, ali se njime ne bavim jer smo mi Šibenčani biološki u pravu) ali i Arsenovu duboku povezanost sa rodnim gradom koju je pretakao u upečatljive stihove. Recimo u urnebesno duhovitoj „U Šibeniku srce ja izgubih“ (u Šibeniku srce ja izgubih / Ova je pjesma jednostavna, čitka / Bilo je poslije gubitaka krupnih, al' ja sam još pod dojmom tog gubitka), melankolično-nostalgičnoj „od Tommasea do Tomizze“ (Iz skromnog djetinjstva rodnog Šibenika, Ispod Tommasea moja prva slika / Sve je ono pravo tako brzo prošlo / neočekivano po zlu putu pošlo / Zatamnjeno nebo i prostor uništen, al' spomenik stoji srušen, al' uzvišen / Jednom neće biti staraca ni dice, tek odraslo, neko, mrtvo TV-lice / I napustit će nas puževi i ptiice, bježeći u pejzaž Fulvija Tomizze...) ili u podoknici „Dobro jutro Šibeniku“ (Još postoje mirisi drevni; Koromač , riba i ulje, I ukopano sunce i kamen/ Dobro jutro, Dobro jutro, Dobro jutro, grade / Tvoje trgove brane, Tri tvrđave s brijega, A četvrta s mora, Utvrđuje ti san / U davnini je Juraj, Zavirio u kamen, Da nađe katedralu, I ostavi je tu...).   

„Ja ne mogu iznevjeriti svoj rukopis. On je ironičan, samoironičan, liričan, sentimentalan, dramatičan“, kazao je Arsen na šibenskoj promociji svoje knjige „Slatka smrt“. Njegova poezija dakako to pokazuje no samoironija je curila i iz uglazbljenih i „onih drugih“ pjesama i iz brojnih Arsenovih izjava. Kao efektna samoodbrana od vlastita ega, kao prirodni refleks Šibenčanina i Mediteranca koji zna da je bolje sam kazati nego da ti drugi to kažu ali i kao prilika da se efektno plasira vic, duhovito „zajebava“ pa makar i sebe samoga. „Ja sam toliko loše izgledao da su me žene htjele uzeti u zaštitu“, „U moje su mreže znale zalutati krasotice, ali sam i kočario po dnu“... govorio je o svom uspjehu kod žena ne propustivši se narugati ni svojoj vjernosti citirajući Gabi koja mu je jednom prigodom kazala „Koke, kak'si ti meni život razjebal“.  O svojoj (ne)popularnosti kod široke estradne publike često je pak znao citirati mater i njenu izjavu „Mog Arsena ja volim, ali mi je Mišo najdraži pivač“ a prve televizijske prijenose festivala komentrirao tvrdnjom da su svi gledali „estradne ljepotice Gabi Novak i Terezu Kesoviju“ no kad bi se pojavili on i Drago Diklić, užasno ružni, „svi bi ustajali sa stolica izgovarajući se da moraju u zahod“. 

U Gulinovim „Arsenizmima“ naći ćete još bezbroj sličnih citata, duhovitosti, ironičnih komentara i sjajne poezije. Nevježa s kontinenta možda će se zapitati - što je to u tom Šibeniku da je tako „jazzorodno“, glazbeno talentirano i tako osebujno da je nadahnulo i čudesan Arsenov opus.

Tko god je ikad popio kavu ili nešto „oštro“ u šibenskom kafiću/republici „Bono“, odgovor na pitanje će sigurno znati.

*Tekst objavljen u Slobodnoj Dalmaciji prenosimo s dozvolom autora i glavnog urednika