Zašto treba čitati XXZ portal
Od kako ne pretim zvanične medije, sve češće zatičem sebe kako vrtim dugme Fejsbuk novosti. Tražim neku vest koja će me ispuniti smislom, ali takvih vesti kao da nema. Mislim tu na politiku, jer vesti o običnom i jednostavnom čovečjem životu gotovo da više ne postoje, ili su obesmišljenje do apsurda – tiče se to našeg tzv. prostora.
Nađe se tu poneki dobar politički tekst. Evo baš danas pročitah tekst Ivančića o graničnom slučaju predsednice Hrvatske, kako joj ono beše ime? Sve je tu dobro: pronicljivo oko pisca, njegova vešta ruka, detalji koji ujedaju, srozavanje pomenute gospođe na njen stvarni nivo, ideološke asocijacije i zaključci i spisateljska ravnoteža koja iznenadi objektivnošću.
Pravo, kvalitetno novinarstvo. A ipak posle teksta sam prazan. Zadovoljstvo čitanja ne rezultira zadovoljstvom čitaoca. Zašto, pitam se? Nije li to bizarno? Listam dalje Fejsbuk i dođem do teksta, bolje reći tekstića na XXZ o nekom pesniku i trgovcu najskupljom srpskom reči (opet mi je ime pobeglo...) i gle, odmah se oraspoložim. Onda shvatim u čemu je stvar. Naime, naša politika je toliko groteskna da je jedino Rable može dignuti iz potpunog besmisla. Pisati objektivno i uravnoteženo o njoj, možda je potrebno, ali potpuno neskladno sa temom čak i tada kada je to pisanje vispreno i duhovito i analitički prodorno (a ni to ipak nije tako često kod nas). Setimo li se estetske dogme o jedinstvu stila i teme nazremo problem...
Postoji nekoliko stvari koje treba reći kada govorimo o XXZ portalu. Prvo, to da je Perin kasting neprejebiv. Redakcija XXZ odgajila je takvu menažeriju da joj mogu zavideti i najveći zoo vrtovi na svetu. Kako god pisac dobro i kvalitetno pisao o Kolindi (evo, setih se!) to izgleda kao kada bi reditelj pravio film sa lošim glumcima. Koliko film bio tehnički savršen, majstor svetla fantastičan, kamermani, montažeri i tonci velemajstori, dramaturgija i scenario takvi kao da su ih najbolji majstori Holivuda pravili, a reditelj genije, takav film ne može oduševiti. Casting is everything, rekoše u Holivudu. Ko može izdržati sat i po sa Kolindom na malom ili velikom platnu (ili čaršafu), ne daj bože dan za danom, a da ne završi u ludnici? Kome može Dodik podići interesovanje?
E, a Vasić, to je nešto drugo. Ima tu nekog seksa, o Kusturici da i ne govorimo ili o najskupljoj srpskoj reči (kineski akademik Ćera-Ćemo Se), Risti Sotoni i slično. To su pravi i trajni simboli našeg društvenog ponora. Filmovi (i tekstovi) u kojima su jedini junaci naši takozvani političari ne mogu pokazati gotovo ništa o našem stvarnom stanju. I u tome je objektivno problem, koji – u digitalnom dobu - nije binaran već se sastoji od samih nula. Podeli ili pomnoži nulu sa bilo kojim brojem, ostaje nula. Dodaj ili oduzmi nuli swastiku, opet nula. Dodaj nuli krst ili polumesec, opet nula (možda bi jedino budisti izašli na kraj sa nulama ali takvih kod nas nema). Uhvatiš se za nulu i ostaje nula, Sizifova nula. Zato nema zadovoljstva čitaoca, umorni smo od računskih operacija sa nulama, jer su nam nule uturili zato da nas ponište i šta god računali, ništa ne dobijemo...
Drugo, što je neophodno pomenuti u vezi XXZ, to je kulturni premaz preko politike, kreativna nadgradnja, deformacija i interpretacija. Pera, Toma & Co. su ljudi kulture, i to značajno odvaja XXZ od drugih publikacija. Kultura nije i ne može biti carstvo nula iako je puna negativnih brojeva. A sa njima je ipak neki račun moguć, neki razultat se dobije, neko tlo pod nogama, makar bilo i blatnjavo i posrano.
Nekadašnja beskompromisna oštrina E-novina, pisanje na nož, razvila se u beskompromisni humanizam XXZ portala, angažovano pisanje za dušu i društvo u kojem su teme ostale političke, a stil satiričan. I taj kvalitet i raspon XXZ je teško doseći, ne samo na ovim prostorima. Moje druženje sa ovom redakcijom traje dugo i ne znam kako bi život izgledao bez nje, a ne samo čitalačko zadovoljstvo...
I kad mi već misli sa KGK odoše na XXZ prisetih se još nekih posebnosti od kojih glava boli a uši otpadaju: rekapitulacija naše popularne i svakolike kulture i društvene istorije u doba kad se ta briše, kada nestaje u bujici bljuvotina, a mi postojemo sojeničari; XXZ obnavlja temelje našeg života i omogućava perspektivu u čijoj svetlosti stvari današnjice postaju jasnije. Taj temelj i tu perspektivu može da obnavi samo neko ko je i sam deo temelja i perspektive. Treba li istaći redakcijsku politiku dobrosusedstva i zajedništva? Rušenje granica prema svetu (kakav god on bio)? Odgajanje novih kultura i praksi? Može se tu nabrajati u nedogled.
Na kraju, da, Rable. Groteska. To je duša XXZ, ovog nezamenjivog i jedinstvenog portala, kome nema para iako je hronično bez para.