Zataškavanje istine i rehabilitacija ustaštva

Jasenovac je općinsko središte na lijevoj obali Save, oko 110 km jugoistočno od Zagreba, koje je prema popisu iz 2001. godine brojalo 799 stanovnika. Od kolovoza 1941. do posljednjih dana travnja 1945. u tom se mjestu nalazilo zapovjedništvo najvećeg sustava koncentracionih logora u NDH kojima je masovno ubijanje zatočenika bila glavna namjena. Na rubu naselja nalazio se središnji logor cijelog sustava “Jasenovac III C”, s glavnim stratištem masovnog ubijanja na suprotnoj obali Save.

Tako je ime “Jasenovac”, pored svog značenja kao geografski toponim, poprimilo i drugo, simboličko značenje: postalo je pojmom ustaškog genocidnog zločina i političkog terora, najsustavnije provedenog u jasenovačkim logorima, ali i u nizu drugih ustaških logora. U širem smislu, pojam “Jasenovac” ponekad se primjenjuje i na cjelokupni ustaški genocidni zločin počinjen za vrijeme NDH.

Apoteozom vlastite patnje u zaborav su potiskivane patnje nanesene svima drugima, Bleiburgom se nastojao prekriti Jasenovac

Bleiburg je gradić na jugu Austrije, u neposrednoj blizini austrijsko-slovenske granice, koji je prema popisu iz 2006. godine brojao 3946 stanovnika. U završnim bitkama Drugoga svjetskog rata glavnina vojske poražene NDH probila se 15. svibnja 1945. do polja ispred Bleiburga, u namjeri da kapitulira pred jedinicama VIII. armije britanske vojske. Britanski zapovjednici odbili su prihvatiti predaju vojske NDH i njenim su pregovaračima naredili da u roku od 1 sat i 20 minuta polože oružje pred vojskom protiv koje su ratovali, tj. pred jedinicama Jugoslavenske armije. U tom kratkom roku manji dio ustaških časnika i vojnika razbježao se po obližnjim šumama i brdima, a najveći dio vojske predao se jedinicama 12. slavonske i 51. vojvođanske divizije JA i slovenskim partizanima.

Razoružani zarobljenici odvedeni su u Maribor i Celje, gdje su neke veće grupe odmah izdvojene za likvidaciju, a preostali otpremljeni na duge marševe do udaljenih zarobljeničkih logora, čak do Vojvodine i Makedonije. Putem su masovno maltretirani, često i ubijani ili umirali od iznemoglosti i bolesti. Ti mučni marševi nazvani su Križnim putovima.

Od pripadnika vojske NDH koja je 15. svibnja 1945. kapitulirala na Blajburškom polju jedva ih je oko polovica u logorima dočekala opću amnestiju od 3. kolovoza 1945, po kojoj su upućeni na dosluženje vojnog roka u Jugoslavensku armiju ili pušteni kućama, a neki izvedeni pred sudska tijela nove vlasti. Ukupni zločin, koji je u prvim poslijeratnim mjesecima izvršen nad zarobljenicima vojske NDH, u općoj je upotrebi dobio zajedničko ime “Bleiburg”, pa se tako taj pojam upotrebljava i u ovoj knjizi (Jasenovac i Bleiburg nisu isto, op.A.).

U poslijeratnoj Jugoslaviji, sve do njenog raspada, punih 45 godina, o sindromu Bleiburg javno se moralo šutjeti. U domovima postradalih tiho su njegovana žalosna sjećanja, s gorčinom su prepričavana oskudna saznanja i nicale su obiteljske legende. Osamljene pokušaje da se istraži i kaže puna istina vlast je energično sprečavala i kažnjavala. Temi Bleiburg nametnuta je prisilna amnezija.

U početku mišljena samo kao stavka u ratnoj šteti Jugoslavije i njenim zahtjevima za reparaciju, ta preuveličana brojka jasenovačkih žrtava s vremenom se razvila u objekt zloćudne polemike koja je opasno trovala međunacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji

Naprotiv, u ustaškoj emigraciji Bleiburg je postao središnji mit kolektivne gorčine i političkog okupljanja. Ustaški časnici i dužnosnici koji su uoči kapitulacije pobjegli s Blajburškog polja ili su izbjegli drugim putovima, nakon mnogih su se peripetija uspijevali skrasiti u Argentini, Australiji, Španjolskoj, Kanadi i SAD-u, neki i u zapadnoj Europi. Raštrkani po svijetu, razjedinjeni različitim tumačenjima svog vojnog i političkog poraza, mnogi i međusobno zavađeni, tema Bleiburg preostala im je najotpornija poveznica: zajedništvo u stradanju i u resantimanima prema okrutnom pobjedniku.

Apoteozom vlastite patnje u zaborav su potiskivane patnje nanesene svima drugima, Bleiburgom se nastojao prekriti Jasenovac. Tu su i korijeni blajburške mitologije: nad stvarnom tragedijom namnožile su se deseterostruki brojevi žrtava, a godišnje komemoracije pretvorene su u političke mitinge s huškačkim porukama natopljene mržnjom. Žrtvama je nagrđen pijetet koji zaslužuju.

Tijekom svojih 45 godina ustaška emigracija o Bleiburgu je proizvela mnogo stotina memoarskih zapisa, članaka i knjiga, u kojima ima potresnih i uvjerljivih svjedočenja o pojedinostima, ali niti jednog jedinog historiografskog djela koje bi temeljito analiziralo uzroke i tokove blajburških događaja i čitaocu pružilo cjelovitu sliku, bez politikantskih jednostranosti.

Istovremeno s blajburškim mitom u emigraciji, u Jugoslaviji je bujao jasenovački mit. Pišući općenito o tendenciji da se brojevi masovnih ubijanja proizvoljno uvećavaju, vodeći europski istraživač žrtava hitlerovskog i staljinističkog terora Timothy Snyder, u nedavno objavljenoj knjizi Bloodlands – Europe between Hitler and Stalin (Zemlje krvi – Europa između Hitlera i Staljina) ističe Jasenovac kao ekstremni fenomen koji je poigravanjem s brojkama čak participirao u uzrocima koji su devedesetih godina doveli do početaka ratova u Jugoslaviji, “jer su Srbi povjerovali da je tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeno znatno više njihovih sunarodnjaka nego što se to stvarno desilo”.

U poslijeratnoj Jugoslaviji istraživanja o Jasenovcu bila su odgovarajuće stimulirana i prikupljena je obilna dokumentacija. Objavljeno je prilično mnogo vrijednih memoarskih zapisa, pa donekle i stručno-istraživačkih radova. Međutim, osmerostruko uveličana brojka od oko 700.000 jasenovačkih žrtava bila je sakrosanktna, pod zaštitom državnih vlasti. U nju se nije smjelo dirati, čak ni stručnom provjerom preispitivati, iako je statistički bilo prilično vidljivo da tu nešto nije u redu.

U početku mišljena samo kao stavka u ratnoj šteti Jugoslavije i njenim zahtjevima za reparaciju, ta preuveličana brojka jasenovačkih žrtava s vremenom se razvila u objekt zloćudne polemike koja je opasno trovala međunacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji.

S raspadom Jugoslavije i uspostavom samostalne Hrvatske, blajburški mit preselio se iz emigracije u Hrvatsku. Buknuo je i autohtono, iz onog dijela domaćih ljudi koji su nakon preduge prisilne šutnje jedva dočekali da o svojoj traumi vezanoj za Bleiburg napokon u javnosti smiju slobodno progovoriti.

Mediji su postali preplavljeni otkrićima i “otkrićima” o blajburškoj temi. Državna vlast i Katolička crkva postale su glavni akteri i pokrovitelji godišnjih komemoracija na Blajburškom polju koje su znatno više služile političkoj propagandi nego zasluženom pijetetu blajburškim žrtvama.

Sa blajburške govornice, uz pljesak odobravanja iz mase prisutnih, poražena vojska koja je pune četiri godine ratovala na strani najvećeg povijesnog Zla odjednom je postala “hrvatska vojska na čijim žrtvama izrasta nova Hrvatska”. Premalo je ljudi, u preraširenoj nacionalističkoj opijenosti, odmah shvatilo koliko takve metafore nagrđuju povijesnu sliku Hrvatske i ugrožavaju joj budućnost.

Zločini nisu uvijek isti, pa i među njima mogu postojati velike razlike. Nivelacija povijesti uzaludan je trud, jer prošlost je prebogata raznolikostima, neprekidno teče i nemoguće je dva puta stupiti u istu rijeku

Ni Jasenovac u to vrijeme nije bio zaboravljen, ali sa suprotnim predznakom: nastojalo se zataškati ili sasvim negirati genocidni karakter jasenovačkih logora, koji su navodno bili samo poprišta prisilnog rada za kažnjene protivnike tadašnje hrvatske države i njenog režima.

Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog sabora, nakon svog sedmogodišnjeg djelovanja, u zbirnom Izvješću o radu u rujnu 1999. godine utvrđuje da je u jasenovačkim logorima za vrijeme NDH izgubilo živote svega 2238 osoba (realna je brojka oko 90.000).

U istome izvještaju, na 70 stranica tabelarno je prikazano oko 700 otkrivenih grobišta sa žrtvama ratnih i poratnih ubijanja, za koje je u rubrici “Počinitelji” oko 630 puta označeno “partizani” ili “vlasti FNRJ”, 65 puta “četnici”, četiri puta “njemačka vojska”, a svega jedan jedini put “ustaše”. To Izvješće bilo je vrhunac napora da se koprenom Bleiburga prekrije Jasenovac. Trebalo je još samo da to prihvati Hrvatski sabor i tako pečatom najviše hrvatske vlasti ozakoni notornu laž – ali to se ipak nije dogodilo. Jasenovac je Hrvatskoj u naslijeđe ostavio previše dubokih rana.

Negirati ili zataškavati istinu o Jasenovcu vodilo je prema rehabilitaciji cjelokupnog ustaštva, što je u pretežnom dijelu hrvatske javnosti izazivalo nelagodu, a u civiliziranom svijetu odbojnost prema Hrvatskoj.

Iako s većinom desničarskih i nacionalistički orijentiranih zastupnika, Sabor se ipak postidio amenovati laži svoje Komisije. S formulacijom da je Izvješće “nepotpuno”, lukavo je o njemu izbjegnuta saborska rasprava i ono je vraćeno Komisiji na doradu. A tri mjeseca kasnije, nakon izbora, nova vlast raspustila je Komisiju. Hrvatska se pomalo trijeznila od zaslijepljenosti ratničkim nacionalizmom.

U to vrijeme, kao zadnja crta obrane nacionalističkog revizionizma povijesti, pojavila se teorija ekvidistance: Jasenovac i Bleiburg su jedno te isto. Tvrdi se – zločin je uvijek zločin, bez obzira koja ga je ideologija potakla, pod kojom je zastavom počinjen. Naravno da je to simplifikacija, jer ni zločini nisu uvijek isti, pa i među njima mogu postojati velike razlike. Nivelacija povijesti uzaludan je trud, jer prošlost je prebogata raznolikostima, neprekidno teče i nemoguće je dva puta stupiti u istu rijeku. Prekomplicirana prošlost može biti i zamorna, naročito ako opterećuje sadašnjost, pa ljudi postaju skloni prihvatiti simplifikacije, iako su one obično samo prividno plauzibilne.

Tako se i nivelacija Bleiburga s Jasenovcem probila u javni život Hrvatske i u mnogim se krugovima društva održala sve do danas, iako zamućuje blisku prošlost i otežava uzajamna razumijevanja u sadašnjosti. “Jasenovac i Bleiburg su isto” je relativizacija ustaštva koje svojim recidivima do dana današnjeg opterećuje hrvatsko društvo.

Iz sintagme o istovjetnosti Jasenovca i Bleiburga izvodi se istovjetnost  ustaša i partizana, komunizma i fašizma koji su “jedno te isto” jer oba su totalitarizmi, a pošto su komunisti bili predvodnici antifašističkog otpora u Hrvatskoj, onda je u duhu tih simplifikacija i antifašizam jednako komunizam, u najbližem srodstvu s totalitarizmom. I tako se sintagma “Jasenovac i Bleiburg su jedno te isto” svodi na derogaciju antifašizma, na pokušaj narušavanja tog najvrednijeg među temeljima iz bliže hrvatske prošlosti na kojem počiva suvremena Hrvatska i cijela Europa.

Da je kojim nesretnim slučajem Hitler dobio rat, ustaški logor Jasenovac nastavio bi još jako dugo podjednako djelovati, sve do nestanka svih Srba, Židova, Roma i političkih protivnika sa hrvatskog tla

Iako su u jasenovačkim logorima i u kompleksu Bleiburg počinjeni masovni zločini, gotovo podjednako bez suda i sudovanja, ta su dva fenomena bitno različita po velikoj većini svojih povijesnih odrednica. Jasenovac, pored nekih sekundarnih namjena, bio je prvenstveno genocidni zločin masovnog ubijanja civila po grijehu rođenja u drugoj vjeri ili nacionalnosti. Bleiburg je bio zločin masovnog ubijanja razoružanih zarobljenika poražene neprijateljske vojske koja je četiri godine ratovala na strani Zla.

U Jasenovcu su, pored radno sposobnih muškaraca, masovno ubijane i žene, djeca i stariji ljudi. U Bleiburgu su gotovo isključivo bili ubijani razoružani vojnici, borbeno sposobni muškarci, a samo izuzetno i poneka žena i stariji muškarac. To nimalo ne anulira zločin Bleiburga, ali ga čini različitim od Jasenovca.

Velika većina ubijenih ”na Bleiburgu” (zapravo, nakon 15. svibnja 1945, op.A.) bili su regrutirani vojnici kojima se nije mogao pripisati ratni zločin, ali među njima bila je i postrojba zvana Ustaška obrana koja je cijelo vrijeme rata vršila osiguranje i nadzor nad svim koncentracionim logorima u NDH, uključujući i Jasenovac.

Kompletnu Ustašku obranu njen zapovjednik Vjekoslav Maks Luburić uključio je u kolonu vojske NDH, na povlačenju prema Austriji. U nekim završnim borbama bila je i prethodnica cijeloj koloni, pa nema sumnje da se priličan broj jasenovačkih krvnika i drugih ratnih zločinaca našao na polju pred Bleiburgom.

Naprotiv, u Jasenovcu naravno da nije moglo biti krivaca za Bleiburg, a nikome od jasenovačkih žrtava ne može se pripisati da je bio ratni zločinac. U Jasenovcu je kroz 44 mjeseca njegova postojanja bilo ubijeno oko 90.000 logoraša (na poimeničnom popisu žrtava, koji se još uvijek sve polakše nadopunjuje, zasad su upisana 83.145 imena).

Ako se pod pojmom Bleiburg shvati cjeloviti ”obračun s narodnim neprijateljem”, koji je prestao amnestijom AVNOJ-a od 3. kolovoza 1945. godine, onda se može procijeniti da je u tom razdoblju ubijeno oko 30-40.000 Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Međutim, Jasenovac je bio dio ustaške varijante nacifašističkog političkog sistema, koja je likvidirana tek ratnim porazom. Da je kojim nesretnim slučajem Hitler dobio rat, ustaški logor Jasenovac nastavio bi još jako dugo podjednako djelovati, sve do nestanka svih Srba, Židova, Roma i političkih protivnika sa hrvatskog tla. Naprotiv, Bleiburg je nakon dva i pol mjeseca prekinut gorespomenutom amnestijom. Bio je Bleiburg najružnija epizoda u preuzimanju vlasti poslijeratnog komunističkog sistema u Jugoslaviji, ali ipak samo tragična epizoda.

Mora se uzeti u obzir i uzročno-posljedična kronologija: naravno da Bleiburg ničim nije utjecao na Jasenovac, jer se desio kad Jasenovca više nije ni bilo. Međutim, Jasenovac je nedvojbeno bio jedan od više uzroka Bleiburgu. Da nije bilo Jasenovca vjerojatno ne bi bilo ni Bleiburga – ili bi bio znatno manje okrutan.

Jasenovac je okončan kolektivnim ubijanjem svih zatočenica i zatočenika koji su u logoru doživjeli njegove zadnje dane. Bleiburg je prestao amnestijom za preko pola vojske NDH, preko 50.000 ljudi su preživjeli Križni put i zarobljeničke logore

Pobjednička euforija na Bleiburgu bila je natopljena gorljivim osvetništvom dijela vojnika JA opterećenih obiteljskim tragedijama koje su im u proteklom ratu nanijele neke postrojbe vojske NDH. Još je trajala ratnička psihoza u kojoj je ljudski život gubio na cijeni. Bila su prisutna i nastojanja dijelova nove vlasti da se u pomutnjama prvog poslijeraća najbrže riješe osoba koje su smatrane potencijalnom opasnošću za stabilnost nove države. Sve je to brzo jenjavalo nakon amnestije od 3. kolovoza.

Jasenovac je okončan kolektivnim ubijanjem svih zatočenica i zatočenika koji su u logoru doživjeli njegove zadnje dane. Bleiburg je prestao amnestijom za preko pola vojske NDH, preko 50.000 ljudi su preživjeli Križni put i zarobljeničke logore. Masovnih ubijanja više nije bilo, ali zemljom je zavladao staljinizam, okrutni sistem jednopartijske diktature kojeg su jugoslavenski i hrvatski komunisti gotovo doslovno preuzeli iz Staljinovog SSSR-a.

Jasenovac i Bleiburg zaista nisu jedno te isto, a to vrijedi i za izvedenice iz te krive premise. Odnosi se to prije svega na tvrdnju da su komunizam i fašizam jedno te isto, jer oba su podjednaki totalitarizmi koji su počinili podjednako masovne zločine. Malo pomnija analiza upozorava nas da su takve nivelacije ne samo površne, već i povijesno-politički smutljive.