Teorijska čitanka: Gaslighting
Nara 01 S

Photo: Sara Rahbar, Love Arrived and How Red, 2008.

Zato što živimo u patrijarhatu

Ukratko, gaslighting označava oblik psihološkog zlostavljanja u kojem se manipulacijom nastoji žrtvu prikazati “ludom,” odnosno navesti je da se osjeća neubrojivo i da posumnja u vlastiti doživljaj stvarnosti.

Većina postojeće literature o gaslightingu dolazi iz domene psihologije, što američka sociologinja Paige L. Sweet, autorica članka “The Sociology of Gaslighting” (2019.), smatra nedostatnim jer se na taj način zanemaruje sociološka dimenzija ovog kompleksnog fenomena. Budući da su zlostavljačke taktike ključan element gaslightinga, Sweet napominje da samo sociološka teorija može objasniti kako se društvene nejednakosti na makro-razini prevode u mikro-strategije zlostavljanja. Ona smatra da je važno osvijestiti kako zlostavljači iskorištavaju rodne stereotipe, društveni položaj osjetljivih skupina (po pitanju rase, nacionalnosti, seksualnosti i dr.) te institucionalne nejednakosti – sve da bi razorili stvarnost svojih žrtava. Sweetini zaključci temelje se na razgovorima sa stručnjacima, ali i na analizi razgovora sa ženama koje su doživjele gaslighting u intimnim odnosima.

Par riječi o podrijetlu samog termina: smatra se da dolazi od kazališne predstave Patricka Hamiltona Gas Light iz 1938. godine, prema kojoj je 1944. snimljen kultni film Gaslight (r. George Cukor), u kojem Gregory (Charles Boyer) pokušava uvjeriti svoju suprugu Paulu (Ingrid Bergman) da je luda. Čini to, između ostalog, neprestanim paljenjem i gašenjem svjetiljke te uvjeravanjem Paule da je to samo “u njenoj glavi.” Zatim, godine 1969. godine u znanstvenom časopisu Lancet pojavljuje se članak u kojem R. Barton i J. A. Whitehead pišu o prisilnoj hospitalizaciji kao obliku gaslightinga, no termin će ostati relativno opskuran sve do 2007. godine, kada ga je psihoterapeutkinja Robin Stern popularizirala u svojoj knjizi The Gaslight Effect.

Namjera zlostavljača je, kako objašnjava Paige L. Sweet, narušiti autonomiju i identitet druge osobe, njezin doživljaj stvarnosti, ograničiti joj mobilnost, izolirati je i uskratiti joj društvenu potporu. Ono što je ključno je da se gaslighting događa u interpersonalnim odnosima u kojima je prisutna nejednaka raspodjela moći te osoba koja je dominantna kontrolira percepciju stvarnosti žrtve.

Zato što živimo u patrijarhatu, odnosno sustavu u kojem su, općenito gledano, muškarci ti koji imaju moć, gaslighting je izrazito orodnjeni fenomen. Uopće mogućnost da nekoga prozovemo “ludim” je rodno uvjetovana i temelji se na dugoj povijesti smatranja žena iracionalnima, pretjerano emotivnima i sklonima lošem prosuđivanju. Dapače, kako ističe Sweet, “proglašavanje žena ‘ludima’ jedno je od ključnih obilježja rodnog sistema, osobito u područjima kao što su pravo i medicina.”

Stoga, bez obzira na to je li konkretni počinitelj muškarac ili žena, žrtva gaslightinga uvijek je konstruirana u okviru feminizirane iracionalnosti. “Rodna neravnopravnost je preduvjet za gaslighting: ona oduzima ženama društvenu moć koja bi im omogućila da definiraju mušku realnost na ovaj način,” objašnjava Sweet, napominjući da to ne znači da muškarci ne mogu biti žrtve nasilja ili manipulacije, ali da su žene puno češće žrtve upravo zato što se radi o rodno uvjetovanom obliku nasilja.

Gaslighting se manifestira kao osjećaj “nadrealnosti,” konfuzije i zbunjenosti kod žrtve, koji je posljedica manipulacije, izokretanja činjenica i postepenog urušavanja svakodnevnice od strane zlostavljača. Riječ je o kompleksnim procesima u kojima zlostavljač navodi žrtvu da se osjeća ludo ili glupo te da pomisli kako bi se možda trebala prepustiti kontroli druge osobe jer je zbog svoje “ludosti” zapravo ona ta koja vrši nasilje i treba pomoć (Johnson, 2008).

Dok psihološke teorije sugeriraju da se gaslighting odvija u zatvorenom krugu između dvije osobe, Sweet ističe da se zapravo oslanja na, i produbljuje, rodno uvjetovane nejednakosti u intimnim odnosima, ali i širem društvenom kontekstu. Stoga je potrebno prepoznati višestruke i isprepletene oblike strukturne i institucionalne nejednakosti kako bismo došle do sociološke teorije gaslightinga, koja pak mora uzeti u obzir sljedeće faktore: rodne stereotipe, različite oblike strukturne ranjivosti te institucionalnu nejednakost.

Istraživanje koje je provela Sweet trajalo je 18 mjeseci i uključivalo proučavanje feminističkih arhiva, dubinske intervjue sa stručnjacima koji rade sa žrtvama obiteljskog nasilja, kao i životne priče osoba koje su preživjele obiteljsko nasilje (43 žene). Dubinski intervjui pomogli su joj da identificira mehanizme koji su ključni za složene društvene fenomene poput gaslightinga, a životne priče bile su korisne za kontekstualiziranje gaslightinga u životima žena budući da konkretni detalji i primjeri iz života rasvjetljavaju silnice koje oblikuju naše ponašanje i prakse.

Na pitanje “Mislite li da je vaš partner/bivši partner ikada svjesno radio nešto kako bi vas uvjerio da gubite razum?”, čak 73,8 posto ispitanica odgovorilo je potvrdno, a 40 od 43 ispitanica kazalo je da ih je partner barem jednom nazvao “ludom” (najčešće “ludom kučkom”). Nadalje, na pitanje “Je li vaš partner/bivši partner ikad prijetio da će nadležnim institucijama prijaviti da ste ‘ludi’ kako bi vam onemogućio da dobijete nešto što trebate ili želite?”, oko 50 posto ispitanica odgovorilo je potvrdno.

“Ideja da su žene preplavljene emocijama i nesposobne za razumno rasuđivanje konkretizira se u serije uvreda i druge mikro-taktike kontrole i zbunjivanja koje nagrizaju žrtvin doživljaj stvarnosti,” objašnjava Sweet. Primjerice, dečko jedne od sugovornica sakrivao bi njen mobitel te je uvjeravao da ga je izgubila, čime bi je zbunjivao, ali i onemogućavao joj komunikaciju s drugima. Bivši suprug jedne od sugovornica hakirao je njezine profile na društvenim mrežama i kreirao objave u kojima ona djeluje nestabilno. Također se domogao pristupa njenim bankovnim računima i nasumično prebacivao novac kako bi stvorio dojam rastresenosti ili čak neuračunljivosti. Treća sugovornica navodi da je bila toliko izmoždena manipulacijama partnera da se u konačnici počela pitati je li možda doista luda.

Seksualnost je jedno od glavnih područja u kojima se odvija gaslighting. “Za žene koje sam intervjuirala, napadi na njihov seksualni moral bili su sastavni dio intimnog zlostavljanja te zasnovani na ideji ženske seksualnosti kao opasne, devijantne i prijeteće,” navodi Sweet. Zlostavljači vrijeđaju žrtve i/ili ih optužuju za prevaru, a one se neprestano moraju opravdavati i negirati optužbe, odnosno stvarnost koju zlostavljač pokušava konstruirati. Primjerice, Rosin bivši suprug koristio je optužbe da ga vara kao izliku da je uhodi, a zatim i fizički napada. Kada nije željela spavati s njim, Fabiolin partner optuživao ju je da ga ne voli, a kada bi spavala s njim, nazivao bi je “bolesnom” i “izopačenom.” Zbog neprestanih optužbi za varanje, Carla je prestala izlaziti iz kuće jer se nije više mogla nositi sa suludim pričama koje je izmišljao njen suprug.

Drugo područje u kojem gaslighting iskorištava i produbljuje postojeće nejednakosti su institucije – primjerice, policija, sudovi i zdravstvo – gdje su muškarci i inače u povlaštenom položaju, a žene su često suočene s manjkom kredibiliteta te ne dobivaju traženu podršku i zaštitu. Kada je riječ o pravnom sustavu, navodi Sweet, problem je što institucije često ne vjeruju ženama, preispituju njihove tvrdnje i sugeriraju da su na neki način suodgovorne za nasilje koje su doživjele. Primjerice, u sudskom postupku Tinin partner koristio je stereotip o ženskoj sklonosti pretjerivanju kako bi obezvrijedio njene iskaze.

Sustav mentalnog zdravlja pak ima čitavu povijest diskriminacije žena, od dijagnoza “lutajućih maternica” do terapije elektrošokovima. Stigma mentalnog zdravlja zato se vrlo lako može iskoristiti protiv žena, objašnjava Sweet. Potvrđuju to i priče njezinih sugovornica, koje otkrivaju kako su im zlostavljači onemogućavali pristup zdravstvenim uslugama, ili ih prisiljavali na liječenje. Primjerice, Margaretin suprug prijetio je da će joj oduzeti djecu ako ode psihijatru. Kasnije je shvatila da je patila od postporođajne depresije, a suprug joj je onemogućio da dobije podršku koju je trebala.

U svim ovim primjerima vidimo da muškarac producira atmosferu nadrealnosti kako bi ženu prikazao kao “ludu kučku” koja ga zlostavlja, a on joj samo želi pomoći. Čest primjer je prebacivanje odgovornosti za nasilno ponašanje muškarca na ženu – jer ga je izazvala ili isprovocirala. Dečko jedne od sugovornica, nakon što ju je odgurnuo i urlao na nju, rekao joj je, “Vidi na što si me natjerala … ti si luda.” Sličnu priču i ima i Luisa, koju je partner prisiljavao da ide psihijatru i prepričava mu izmišljene situacije u kojima ona ispada zlostavljačica.

Zaključno, Sweet još jednom ukazuje na važnost sociološke analize gaslightinga jer bez nje teško da možemo spoznati svu kompleksnost, ali i štetne posljedice ovog društvenog fenomena koji uvelike počiva na postojećoj rodnoj neravnopravnosti i stereotipima. Njezin cilj nije samo prikazati gaslighting kao mehanizam kontrole u nasilnim vezama, već kroz studiju slučaja obiteljskog nasilja predložiti teorijski okvir koji se može primijeniti i u drugim kontekstima. Kako izgleda gaslighting izvan intimnih veza i gdje ga sve možemo pronaći? Odgovor je: gdje god postoje nejednaki odnosi moći. Dobar primjer je obrazovni sustav, odnosno odnos između profesora i studenta. Profesor možda neće koristiti fizičko nasilje, ali će, primjerice, uzeti seminarski rad studenta i objaviti ga kao dio svoje knjige. Ako ga student prozove jer nije potpisao njegov doprinos, profesor će nazvati studenta preosjetljivim, pokušati ga uvjeriti da mu je ionako on sugerirao ideju za seminarski rad i da bez njegove podrške neće nikad uspjeti. Primjera ima mnogo.

Stoga, ključni društveni mehanizmi na koje se gaslighting oslanja su: povezivanje žrtvinih izjava, misli i reakcija s feminiziranom iracionalnošću; iskorištavanje višestrukih nejednakosti vezanih uz seksualnost, rasu/etnicitet i nacionalnost; i nedostatak kredibiliteta žrtve u kontekstu institucija.

Izvor: Paige L. Sweet, “The Sociology of Gaslighting,” American Sociological Review 2019, Vol. 84(5)

*Prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5