Artur Kestler: Autobiografija (8)
Frann 06 S

Početak lepog prijateljstva: General Franko i Adolf Hitler

Photo: www.mirror.co.uk

Zatvorenik u Španiji

Prvi deo izbegličkog putovanja proveo sam u vagonu treće klase koji me je, preko Poljske i Čehoslovačke, nosio pravo za Beč. Putovanje je trajalo nepuna tri dana, a ja sam iskoristio to vreme da prekucam Sumračni bar, neizmerno srećan što se opet vraćam u Evropu. Istog časa kad smo prešli granicu kao da se već dogodila neka čudesna promena. Stanični bifei bili su puni namirnica koje godinama pre toga nisam video – bilo je tu sendviča sa sirom, jaja, kobasice i šunke, kafe, raznih peciva i kolača. Po štandovima su se mogli kupiti raznorazni strani časopisi, knjige i magazini; pred putničkim blagajnama i na peronima više nije vladala onakva gužva kao na bojnom polju; a što me je najviše začudilo, svako je ovde bio zasebna individua a ne više molekul u sivoj, amorfnoj masi. Ljudi su bili neobjašnjivo živi, svaki od njih imao je svoju individualnost, a neki su, gle čuda, imali čak i psa. Niko u Rusiji nije držao pse - no toga sam tek sada postao svestan.

Bio sam uzbuđen poput dečaka kome se iznenada ukazala prilika da pobegne iz nekog strogog internata na cirkusku predstavu. To je osećanje, kad malo zrelije razmislim, zbilja bilo detinjasto jer preda mnom i nije stajala neka perspektiva. Nacionalsocijalistički režim konfiskovao mi je stan u Berlinu i sve što sam posedovao. Sa mojom karijerom, takođe, bilo je svršeno: kao nemački novinar bio sam proskribovan u Nemačkoj. Ušteđene rublje nisam mogao da promenim u neku stranu valutu. Bližio mi se dvadeset i osmi rođendan, a ja sam, po drugi put u životu, ostao bez igde ičega. Prvi put mi se to dogodilo onda kada sam morao da gladujem u Palestini. Od tada je prošlo punih sedam godina. Igrom slučaja, ravno sedam godina od današnjeg dana završiću ponovno na ulici, i to po treći put - u vreme pada Francuske 1940. sve što ću uspeti da spasem biće jedna četkica za zube i moj dnevnik.

Ostati bez doma, bez nade i bez igde ičega svakih sedam godina prerasta u neku vrstu navike koja se možda odveć često i prozaično ponavlja. Osiguravajuća društva uvela su za takva lica poseban naziv "rizični slučajevi" i tretiraju ih, s punim opravdanjem, kao najveće zlo i smetnju u svom poslu. Olakšavajuća okolnost u mom slučaju bila bi to što su, nakon Hitlerovog dolaska na vlast 1933. i njegovog uspešnog pohoda na Evropu sedam godina kasnije, i ostali Evropljani najvećim delom prešli u kategoriju rizičnih slučajeva. Neki anglosaksonski čitaoci (i kritičari) skloni su da previde tu činjenicu i, laskajući mi, spremni su da nezgode ovog hroničara pripišu njemu samom, to jest njegovom izvitoperenom duhu. U stvari, ja sam imao samo više sreće od ostalih koji se pominju na stranicama ove knjige; sem nekoliko izuzetaka, većina njih nije više među živima ili im se trag zauvek gubi u gustim maglama Istoka.

Proveo sam tri-četiri dana u Beču, gde se odigralo nekoliko sentimentalnih susreta sa nekim mojim starim prijateljima i prijateljicama. Sada mi se činilo nezamislivim da sam ikada mogao i da pomislim da napustim Evropu. No, mada sam odsustvovao ne više od godinu dana, bilo je očevidno da se vraćam na sasvim izmenjen kontinent. Nemačka je prerasla u maligni tumor sto je već uveliko izjedao živo tkivo Evrope. Pad Austrije dogodiće se kroz pet godina, što u to vreme niko nije mogao ni da sanja; međutim, već tada je bilo vidljivo da su sloboda štampe i duh parlamentarizma ugušeni pod Dolfusom, bigotnim malim diktatorom. Februara 1934. članovi austrijskog Schutzbund-a (socijalističke paravojne organizacije) ustaće u opštem revoltu, ali bez pravog vođe koji bi ih poveo. Njihov krvavi poraz obeležiće kraj veka socijalističkog progresa u Srednjoj Evropi.

Stigao sam u Pariz u jesen 1933. Godine koje slede biće ispunjene grozničavom političkom aktivnošću. Bile su to godine velikog antifašistickog pohoda što će, uz zvuke bubnjeva i fanfara, napredovati iz jednog poraza u drugi.

Prvo je došlo Hitlerovo prkosno istupanje iz Lige naroda. Zatim gušenje socijalističke pobune u Austriji. Onda Hitlerova pobeda na referendumu u Sarskoj oblasti. Pa Hitlerovo neprihvatanje Versajskog ugovora. Onda englesko-nemački pomorski pakt, koji je Hitleru garantovao pravo da drži veću flotu od Francuza. Zatim Hitlerov marš na Rajnu. Zatim Hitlerov marš na Austriju. U međuvremenu, Musolinijevo zauzimanje Abisinije, japansko osvajanje Mandžurije i Frankova pobeda u Španiji. I tako redom, sve do Minhena i Praga, i rata koji smo još tada mogli da predvidimo ali ne i da sprečimo.

Punih sedam godina državnici i obični ljudi sa Zapada nisu hteli da prihvate očiglednu istinu, nisu hteli ozbiljno da shvate pretnju što se nadvila nad njihovom civilizacijom kako bi sprečili tragediju još na vreme, dok cena ne bude previsoka. To sedmogodišnje slepilo koje će baciti Zapad u period totalnog mraka između 1932. i 1939. predstavlja jedan od najmanje oprostivih fenomena istorije. Stav konzervativnih snaga kretao se od glupavog neshvatanja prave prirode Hitlerovog režima do pasivnog simpatizerstva i aktivnog saučesnistva. Brojne socijalističke i radničke partije zadovoljavale su se retoričkom osudom zla od fašizma, čineći istovremeno sve što je u njihovoj moći da spreče sopstvene zemlje da se naoružaju protiv tog zla. Komunisti su se koristili antifašističkim pokretom za neke svoje ciljeve i naposletku, na opšte zaprepašćenje, izdali stvar. Izgledalo je kao da su sve strane sklopile tajni sporazum u okviru evropskog samoubilačkog pakta.

Kao jedinu olakšavajuću okolnost za sebe Zapad bi mogao navesti to da niko normalan nije mogao da poveruje u jezive priče o nacističkim zločinima kao i o bezumnim planovima za osvajanje sveta, što je u to vreme zvučalo kao čista fantastika. Nakon što je Hitler poražen, javila se opet ta ista psihološka blokada, samo sada u pogledu staljinističkog režima; obrazac se ponavljao sa jezivom doslednošću. S druge strane, bila je neophodna izuzetna moć uobrazilje kod ljudi vaspitanih na evropskim tradicijama da bi uopšte poverovali u realnost toga kako nacionalsocijalisti i komunisti vrše plansko silovanje milenijuma terorom, zaverama i osvajanjem. To odbijanje da se poveruje u neverovatno bila je generalna odlika sedmogodišnje noći.

Tokom 1933. i u naredne dve ili tri godine jedini koji će odlično shvatiti kojim je to pravcem zapravo krenuo mladi Treći Rajh biće izbeglice, na hiljade njih. U mučionicama Doma Kolumbije u Berlinu, u tek otvorenim koncentracionim logorima Oranienberg i Sašenhauzen, Dahau i Buhenvald, na stotine naših drugova koje smo lično poznavali bili su stavljani na muke, ubijani ili naterani da se sami ubiju. Za nas se pitanje konkretnih mera i budućih namera tog novog režima nije svodilo na nekakve spekulacije, kao što je to bio slučaj sa zapadnim političarima, nego na pitanje neposredno opustošene stvarnosti. Usled toga bili smo prinuđeni da preuzmemo na sebe onu najčesće nezavidnu ulogu Kasandri što prodornim glasom upozoravaju druge. Niko ne voli takve što trče ulicama, urlajući kao pomamni: "Spremite se, spremite se, došao je sudnji dan". Naročito ne kad se deru sa stranim akcentom i, štaviše, najoštrije denunciraju Moskvu ili Berlin (već prema prilici) zbog navodno agresivnih ciljeva, uvećavajući time samo ionako veliku međunarodnu napetost i uzajamno nepoverenje. To u svakom slučaju mora da su neki fanatici, histerici ili pojedinci obuzeti manijom gonjenja.

Dvostruko je teže pisati o tih sedam godina u vreme kad se Evropa ponovo sprema da po drugi put načini istu samoubilačku grešku. Ona lekcija iz tridesetih: da će svaka ekspanzivna, agresivna sila što veruje u sveto poslanstvo svoje misije širiti se sve dotle dok postoji vakuum vlasti; da će cena opstanka biti plaćena žrtvovanjem osetno velikog dela nacionalnog dohotka tokom osetno dugog perioda; da miroljubivost, makoliko zanosne i uverljive razloge iznosila za sebe, nikad nije zamena za vojnu silu nego poziv na rat; sve su to bile još suviše sveže rane da bi ih Evropa mogla zaboraviti; međutim, ogroman deo političara, da ne pominjemo obične ljude, i dalje je pokazivao spremnost da počini iste greške kao i ranije i da dopusti da se tragedija ponovi. Izbeglice pred nacizmom što su prve donele glas o nemačkim konc-logorima i o Hitlerovim planovima za osvajanje sveta biće svuda dočekane kao fanatici i kao sejači mržnje, što neće mimoići ni njihove naslednike, izbeglice iz Istočne Evrope, danas i ovde među nama. Kad bi samo Jeremije i Kasandre htele već jednom da zaćute, kako bi nam život bio lep!

Na pozadini te noćne more što se zove nacistička Nemačka moje sumnje i kolebanja oko Rusije izgubile su dobrim delom na značaju. Kada ste sudeonik u nekom pohodu, makar to bio i izgubljeni pohod, niste naročito raspoloženi za razmišljanje. Refleksije će u mom slučaju doći nekoliko godina kasnije, sad već sa osvetničkim žarom, u vreme kada ruske čistke budu poprimile razmere masovnog terora. Ta kriza, međutim, koja će dovesti do mog raskida sa Partijom, dogodiće se , kako rekoh, mnogo kasnije.

U međuvremenu, Pariz je i dalje bio međunarodni centar antifašističkih snaga, gde su vodeću ulogu igrali nemački komunisti u izgnanstvu. U Nevidljivom pismu opisao sam neke detalje vezane za raznorazne moje delatnosti tokom tog perioda izgubljenih nada i iluzija: pisanje propagandnih pamfleta, uređivanje emigrantske štampe, osnivanje raznih fondova za pomoć, simpatisanje sa francuskim intelektualcima itd. Kako su to uglavnom bili neplaćeni poslovi, a kraj svega toga nipošto nisam hteo da budem profesionalni činovnik i aparatčik, bio sam prinuđen, da bih barem za neko vreme stekao finansijsku nezavisnost, da se prihvatim, pod pseudonimom A. Kostler, pisanja naučno-popularne knjige o seksu - jedne od prvih, verujem, u tom žanru, još mnogo pre nego što će svemu tome svoj pečat dati komercijalna industrija (da ironija bude veća, to će biti jedina moja knjiga koja će naići na jednodušne pohvale kritike). Nisam imao ugovor na procenat od prodatih knjiga, već sam od izdavača dobio na ruke pristojnu, okruglu sumu, koja će mi biti sasvim dovoljna osnova da započnem rad na budućem ambicioznom istorijskom romanu o ustanku robova u starom Rimu u I veku pre nove ere - Gladijatori - što će kasnije postati prvim delom buduće trilogije o etici revolucije.

Uveliko sam radio na tom romanu kada je izbio Španski građanski rat, koji će bar za neko vreme potisnuti u drugi plan sve one užase nacističke Nemačke i sovjetske Rusije.

Avgusta 1936, tokom prvog meseca građanskog rata, otputovao sam kao specijalni izveštač londonskog News Chronicle-a u generalštab generala Franka, smešten u to doba u Sevilji.

Moje putovanje imalo je za cilj iznošenje dokaza iz prve ruke o nemačkoj i italijanskoj umešanosti oko vojne pomoći pobunjenicima. U prvim danima po izbijanju rata ni jednom levo orijentisanom ili liberalnom novinaru nije bilo dozvoljeno da kroči nogom na pobunjeničku teritoriju, ali meni je nekim izokolnim putevima, o čemu sam već ranije govorio u Nevidljivom pismu, pošlo za rukom da u Lisabonu od Frankovog brata Nikolasa Franka, njegovog ličnog izaslanika u Portugalu, izdejstvujem garantno pismo gde je stajalo da sam "provereni prijatelj nacionalne revolucije". Nakon nekoliko dana provedenih u Sevilji, prepoznao me je neki bivši kolega iz "Ulštajna" a zatim potkazao kao komunistu, zbog čega sam brže-bolje morao taksijem da pobegnem za Gibraltar.

No čak i za vreme te kratke posete imao sam prilike da vidim dolazak i odlazak nemačkih pilota iz eskadrile "Kondor", stacioniranih u hotelu "Kristina", kao i nemačke letelice na aerodromu, i to u vreme kad je Hitler poricao da šalje bilo kakvu pomoć Franku a Franko, pak, poricao da je prima. Tako se moje putovanje, zahvaljujući tim dokazima, pokazalo ipak vredno truda; ti dokazi biće prezentirani na zasedanju "Komisije o navodnom kršenju sporazuma o nemešanju u Španiji" (pred kojom ću se i sam pojaviti u svojstvu svedoka na javnom pretresu u Londonu), što ce dobiti veliki publicitet u štampi i o čemu ću i sam pisati u propagandnoj brošuri, štampanoj u najvećoj žurbi ubrzo nakon toga. Pominjem ovu zgodu samo radi toga što se u tome možda krije objašnjenje zašto sam, kada sam šest meseci kasnije uhapšen od Frankovih trupa, bio ubeđen da najviše čemu se mogu nadati jeste da odmah budem streljan, bez suvišnih preliminarija.

Uhapšen sam početkom februara 1937, u vreme kada su pobunjenici zauzeli Malagu. Bio sam izveštač sa andaluzijskog fronta za Newa Chronicle i istog onog dana kada se grad predao, ne stigavši da izađem na vreme, bio sam zarobljen od ljudi iz Frankove Obaveštajne službe, koji su me bez ikakvog saslušanja i bez mnogo cifranja sproveli u zatvor. Sledeći odeljak preuzet je iz Razgovora sa smrću:

U subotu oko podneva, četvrtog dana mog zatočenja, vrata ćelije opet se otvoriše.

Pred vratima nisu bila poznata lica mojih čuvara nego dvojica nepoznatih vojnika, s bajonetima na puškama. "Venga", rekoše,"hajde".

U unutrašnjem džepu čuvao sam u rezervi poslednju cigaretu. Tokom poslednja tri dana bio sam ostao bez cigara, no ovu cigaretu čuvao sam za trenutak kada odurni glas bude prozvao i moje ime. Dugo sam razmišljao kako da sačuvam dostojanstvenost u tim poslednjim trenucima, došavi naposletku na spasonosnu pomisao kako bi mi upravo ta cigareta možda mogla biti od pomoći.

Ugledavši ovu dvojicu u vratima, s bajonetima na puškama, pomislio sam da je došao najzad čas da je zapalim. Taman se maših da je uzmem i pripalim, kad jedan od vojnika izvadi iz džepa najutešniju mogućnu stvar: par čeličnih lisica. Znao sam da se osuđenicima na smrt ruke vezuju parčetom užeta; lisice behu isuviše dragocene, a uz to bilo je tegobno skidati ih kasnije s leša. Jedina fabrika lisica u Španiji nalazila se u Bilbao, a Bilbao su u to vreme još uvek držale vladine snage. Vladala je neograničena ponuda ljudske stoke za klanje, jedino se osećala nestašica lisica. U tom trenutku, dakle, pogled na bleštavi par čeličnih lisica ispunjavao me je neizmernom radošću. Pokorno pružih ruke, i lisice škljocnuše. Pažnju mi privuče složen i neobično vešto izrađen mehanizam na nečemu što je naizgled bilo krajnje jednostavna sprava; na mestima predviđenim da se provuku ruke bio je po jedan mali zupčasti točkić kojim su se lisice mogle podešavati prema zglobu. Stariji od stražara čak me upita da li me žuljaju - a ton kojim mi je postavio to pitanje nije bio ni ironičan ni prijateljski, već pre nekako poslovni, kao kad vam krojač uzima meru za odelo. Zatim me povedoše hodnikom i izađosmo na ulicu.

Pred zatvorskom kapijom bio je parkiran jedan veliki kamion i, kraj njega, neka mala, elegantna sportska kola. Krenuli smo ka sportskim kolima. Na haubi su imala četiri bakarna amblema: prvi je predstavljao kukasti krst s krilima, drugi rimsku traku, treći pet crnih strela Falange Espanola, a četvrti grb Burbonske dinastije.

Nikad ni u snu ne bih pomislio da će me voziti kolima koja na sebi nose toliko simboličnih oznaka. U stvari, od toga nije bilo ništa; do nas dotrča neki oficir s korbačem u ruci koji saopšti mojim stražarima da su kola upravo rekvirisana, a da nama ništa fali, uostalom, ni vožnja kamionom. Mojim stražarima to očito nije bilo po volji, ali ne usudiše se da mu protivreče, te se ukrcasmo u kamion u kome je već bilo nekih četrdesetak zatvorenika i naoružanih stražara.

Toliko bejah ponet neočekivanom prilikom da opet udahnem svež vazduh i tom iznenadnom promenom ambijenta nakon četiri dana provedena u samici, da sam posmatrao ostale zatvorenike s nekom skoro radošću; tek tada mi pade u oči da su njima ruke bile vezane konopcem. Štaviše, po deset do petnaest njih bilo je, radi svake sigumosti, vezano jednim podužim užetom.

Stajali smo tesno priljubljeni jedni uz druge. Kada je teški kamion krenuo, morali smo da se pridržavamo jedni o druge, a i stražari su nam pri tom pomagali da održimo ravnotežu. Stražara je bilo otprilike podjednako koliko i zatvorenika; držeći pušku u jednoj ruci, drugom su se oslanjali na najbliže rame, bilo to rame njihovog kolege stražara ili nekog čoveka u koga će za pola sata pucati i prosvirati mu tane kroz oko ili nos.

Stražar koji mi je bio stavio lisice na ruke zapali prvo sebi, a zatim pođe da zapali i meni. Rekoh mu da mi je to poslednja cigareta i da bih hteo da je sačuvam za kasnije, da bih je rado vratio u džep. On mi tad smota jednu svoju cigaretu, a vrećicu s duvanom i papirićima dade ostalima da se sami posluže, jednako stražarima kao i zatvorenicima. Stražari su pomagali onima čije su ruke bile toliko čvrsto vezane da nisu mogli sami da zaviju cigaretu i prinosili im već gotove smotuljke da ih ovi na kraju samo licnu jezikom.

Stražari su ličili na neke andaluzijske seoske sluge ili seljake, a hapšenici su takođe ličili na andaluzijske seoske sluge ili seljake. Dok smo stajali onako zbijeni u gomili na kamionu što se truckao, nekome sa strane učinilo bi se verovatno da smo nekakva šarena družina što je upravo krenula autobusom na izlet u prirodu. No čim se putovanje zavrži, svako će preuzeti svoju ulogu: oni što su vezani konopcem staće uza zid, ostali će im ispaliti olovnu tanad u živo meso. Naravno, obe te grupe najradije bi između sebe igrale fudbal. No to nije bilo mogućno; Bog je u svojoj mudrosti odlučio da mora biti upravo ovako i nikako drugačije; kad sve bude gotovo, oni iz grupe živih zaviće sebi po cigaru i bezvoljno će se popeti na kamion.

Delili smo između sebe duvan i oslanjali se jednii o druge kad god bi kamion poskočio, osećajući toplotu susednog tela; no niko nije progovarao ni reči.

S jednim izuzetkom. Neki od stražara, s naočarima i naredničkim širitima, što je stajao pritešnjen uz unutrašnju stranicu kamiona, s nekom grimasom na licu reče: "U povratku će biti manje gužve".

Čuli su ga tek jedan ili dvojica, no niko ništa ne reče.

U susret nam je išao neki sveštenik koji nas je posmatrao s pažnjom. I mi smo posmatrali njega.

U blizini železničke postaje kamion zastade i moja dva stražara i ja iskočismo. Prvo je sišao jedan stražar, pomogavši i meni da siđem, pošto su mi ruke bile u lisicama, a za njim i drugi. Kamion nastavi svoj put. Zatvorenici su gledali za nama, a u njihovom pogledu mogao sam da osetim neku zavist i prezir, uostalom kao i u pogledu njihovih čuvara. Bili smo sada autsajderi, pokidale su se veze naše zajedničke sudbine. Sva trojica smo stajali i dugo gledali za kamionom, sve dok nije nestao u oblaku prašine. Jedan od stražara uze pušku i repetira je više puta uzastopce, da bi mi raspršio svaku iluziju u pogledu uloge koja mi je dodeljena. Onda nam smota po cigaretu i uđosmo u stanicu.

Taj je stražar bio mršav, sav nekako rasklimatan, odsutna izraza na licu što je neobično podsećalo na konjsko. Imao je neke dugačke, konjske zube, zatubast nos i glupe, dobroćudne oči. Zvao se Pedro.

Drugi je bio nizak i nabijen, preplanulog seljačkog lica što je bilo u stalnom pokretu. Zvao se Luis.

Dok smo stajali u čekaonici, upitah mršavog don Pedra kuda me vode. "U Sevilju", reče i pokaza mi papir sa otkucanom naredbom u kojoj je stajalo da se "lice pod imenom A.K. ima sprovesti do Sevilje pod oružanom pratnjom i predati pod specijalnu jurisdikciju komandanta oružanih snag Nacionalne armije za istok, generala Kvipo de Ljana".

Nadao sam se da me vode za Burgos ili Salamanku. Od svih gradova na zemaljskoj kugli najmanje sam u tom trenutku želeo da čujem upravo za Sevilju. A od svih moćnika ovog sveta ni od koga nisam imao razloga više da strepim negoli od generala Gonzalesa Kvipo de Ljana. Nije bilo prošlo ni punih šest meseci otkako sam se susreo s njim lice u lice. Intervju koji mi je tada dao i moj kratak no ne i prijatan opis njegova lika bili su se već pojavili, i to ne samo u novinama nego i u mojoj knjizi na francuskom. Kvipo je govorio francuski i knjiga je, po svoj prilici, već ležala na njegovom stolu pored mojeg dosijea. Mogu samo da zamislim kakvo je lice napravio dok je čitao poglavlje pod naslovom "Portret pobunjeničkog generala"; bio je to njegov sopstveni portret i, uz to, sasvim veran; utoliko gore po mene. Sada sam, dakle, stajao pod njegovom "specijalnom jurisdikcijom". Osećao sam se poput nekoga ko je, lutajući kroz džunglu, krajnje nesmotreno nagazio tigru na rep.

Popeli smo se na voz. Bio je to neki prastari vozić što ga je vukla neka smešna mala lokomotiva, sa nekim smešnim malim vagonima nalik na drvene sanduke sa točkovima. Probili smo se do kupea u vagonu treće klase, gde se već bila razbaškarila jedna poveća seoska porodica: otac, majka, baba, ćerka šiparica i beba. Porodica se zbila na sedištima da bi nam napravili mesta, i čuvari sedoše kraj prozora. Ja sam sedeo pored mršavog don Pedra; kraj mene je bila majka sa bebom, preko puta baba a kraj nje, na kraju sedišta; ćerka šiparica. Bila je veoma lepa i bacala je česte poglede na moje zgužvano no očito strano odelo. Ruke sam držao skrivene u rukavu, kao kaluđeri, tako da se moje lisice nisu mogle odmah videti. Voz krenu. Baka je već zapodenula razgovor sa don Pedrom i don Luisom. Prvo su pričali o vremenu, zatim o berbi pomorandži, pa o ratu. Iz razgovora sam doznao da je Motril pao dok sam ležao u zatvoru, a da se očekuje da i Alnerija svakog časa padne. I seljaci i moji čuvari pazili su de se slučajno ne izjasne za neku stranu; i jedni i drugi pominjali su Frankovu armiju ne kao "los neuntros", "naš narod", nego kao "Los nacionales". Čuvari su o drugoj strani govorili kao o "los Rojos" ("crveni"). Porodica je bila rodom iz Antekvera, seoceta koje je Pikaro opljačkao zbog duvana i semena za kukuruz. Još u prvim burnim danima pobune potražili su, zajedno s nekim rođacima, spas u Malagi, odakle se kasnije nisu mogli vratiti jer im je selo ostalo zarobljeno s druge strane fronta. Onda su "los Nacionales" zauzeli Malagu i oni se sad vraćaju kući.

Don Luis ih onda upita kako je bilo u Malagi pod crvenima.

Čovek sleže ramenima i reče da ga politika nikad nije zanimala. Baka izjavi da su za sve krivi stranci, za celu tu nesreću; s one strane Rusi, a s ove Nemci i Italijani. Onda hitro zaklopi usta šakom i, osmehnuvši se kao krivac, upita me da nisam slučajno nemački pilot.

Ne, rekoh, ja sam engleski novinar.

Ćerka me pogleda ispitivački. Don Pedro i don Luis se isceriše, ali ne rekoše ni reči.

Bakica onda htede da sazna šta li misli engleski kralj o "svemu ovome u Španiji".

Rekoh joj da Njegovo Visočanstvo još nije donelo svoj konačni sud, jer se njegovi savetnici razmimoilaze u mišljenju.

Na to don Pedro upita, namignuvši lukavo i sakrivši svoje konjske zube, ima li i u Engleskoj "crvenih". Don Luis mi sa svoje strane isto tako namignu i stade da se promuklo smeje. Gurkali su me kolenima i očito bi se uvredili kad bih odbio da učestvujem u tom njihovom zajedničkom veselju. Te i ja tako dadoh sve od sebe i nasmejah se. To je bila naša mala zajednička tajna.

"Na kraju", reče bakica, "ispašće još da je on 'crveni'".

Ta je primedba izazvala pravu provalu smeha u don Pedra i don Luisa, što je bakicu učinilo jako srećnom jer je bila potvrda da joj je šala uspela. U toj sveopštoj razdraganosti, ona ustade i s rešetke iznad sedišta, uz pomoć majke, spusti korpu s hranom i bocu vina. Zatim nas sve redom ponudi nekim slatkim, malim crvenim kobasicama, sirom, belim hlebom i vinom. Stražari se nisu ni malo ustručavali; ja odbih. Cela porodica stade da me nutka. Dotle još ni jednom nisam pomolio ruke iz rukava. Našao sam se u nebranom grožđu.

Stražari se zgledaše; onda me don Luis odlučnom kretnjom uze za ruke i skide lisice sa njih. Cela porodica zaneme.

"Sveta Bogorodice", glasno reče bakica. Pogleda me i reče tiše: "Jadan ne bio".

Onda mi pruži iz svoje ruke kobasice i sira i načini znak krsta iznad mene.

Prihvatio sam se jela, brišući povremeno znoj s čela. Ćerka je gledala nekud u stranu, užarenih obraza. Beba, koja je u međuvremenu, dok su ostali raspremali hranu iz torbe, otpuzala dole na pod, sada se pentrala uz don Luisa pokušavajući da dohvati lisice.

Trebalo nam je nekih četiri sata do Antekvere. Mesto nije ležalo na neposrednom pravcu našeg putovanja, a voz je i inače pravio brojna skretanja. Dobro smo se založili i ispili vino, no više niko nije progovarao ni reči. S vremena na vreme, kada bi tišina postala već neizdržljiva, ćutljivi seljak javio bi se iz svog ugla:

"Dajte Ingles-u još kobasice".

"Ima li Ingles vina?"

Nijednom mi se nije direktno obratio. Ali zato je majka, koja je bila najpitomiji i ujedno najgluplji član porodice, gurajući mi u ruke parče kolača, rekla: "Jedite, Senor. Ko zna kad ćete biti u prilici da jedete".

Na to don Pedro reče u šali:

“Sutra ga vodimo na streljanje".

No njegova šala ne naiđe na neki oduševljeni prijem kod prisutnih i don Pedro se sneveseli, osetivši valjda da je napravio faux pas.

Na jednoj od usputnih stanica izašao je po vodu, poverivši mi na trenutak pušku i lisice na čuvanje, dok se ne vrati. Učinio je to u hitnji, ne ramišljajući, ali sam ipak stekao utisak da je na taj način hteo da se nekako iskupi za malopređašnju nesmotrenost. Ubrzo se vratio, donevši duvana i jedan paketić sa deset cigareta od deset centavosa, koji mi pokloni. Ponudio sam cigaretom prisutne i niko nije hteo da me odbije iz učtivosti, iako su te cigarete bile mnogo loŠije od onih ručno motanih.

U Antekvari porodica je sišla s voza uz mnogo buke i strke. Bakica me još jednom prekrsti; seljak mi, bez reči, pruži jednu pomorandžu; ćerka ponovno pocrvene i sakri pogled u stranu.

Onda voz krenu.

Nakon nekoliko stanica vagon se napuni putnicima, među kojima i jedan mladić i neki korpulentni gospodin koji je očito poticao iz viših klasa. I oni htedoše da zapodenu razgovor s nama, ali im ja, da bih predupredio svaki nesporazum, odmah dadoh do znanja kako sam uhapšenik, mada mi u tom trenutku lisice nisu bile na rukama. Predstavnik viših klasa na to se odmah preseli u najdalji ugao vagona, odakle je povremeno bacao na mene poglede kao da imam lepru. Mladić koji je, kao i seljaci i ostali prisutni, nosio u zapućku nacionalnu kokardu, ponudi me cigaretom, a zatim, primetivši da nemam kaput i da drhtim, ponudi mi i svoje ćebe. Reče da je krenuo za Sevilju, pošto se prijavio kao dobrovoljac za falangu. Upitah ga zašto u tom slučaju posuđuje svoje ćebe "neprijatelju". On sleže ramenima i namignu mi jedvaprimetno. Nisam siguran u kojoj meri će ovaj falangist ispuniti očekivanja generala Kvipa de Ljana; ni on, isto kao i hiljade drugih poput njega.

Lisice mi više nisu stavljali do Sevilje. Dotle je već uveliko pala noć. Don Pedro i don Luis sada ponovo postadoše ozbiljni i zvanični, pa se u pravilnoj koloni zaputismo ka staničnoj gendarmerie.

Tamo nasta rasprava sa dežurnima, pošto niko nije znao šta da rade sa mnom u te sitne sate – bilo je dvanaest i petnaest. Nije bilo službenih kola, a tramvaji nisu više vozili. Don Luis predloži da me odvedu u barake falangista makar za tu noć.

Toga sam se najviše bojao. Zamolih don Pedra da me odvedu u neki zatvor. On se isceri i reče: "Nešto ti se ne sviđa ideja da posetiš falangu?" Rekoh da mi se ne sviđa. Obojica se na to isceriše i počeše šapatom da se nešto dogovaraju, a onda don Pedro reče da je najbolje da telefoniraju u kancelarije glavnog štaba jer je moj slučaj, na kraju krajeva, u tamošnjoj nadležnosti. Zatražiše od službenika telefonski imenik; on reče imenika nema, ali da su svi brojevi zapisani u telefonskoj kabini. Uđosmo u govornicu.

Zidovi su bili išarani brojevima ispisanim hemijskom olovkom. "Italijanski generalštab, broj taj i taj", pročitah. "Barake italijanske pešadije, broj taj i taj", "Barake italijanske pešadije br. 2, broj taj i taj", "Italijanski komesarijat, broj taj i taj".

Turistički saobraćaj očito je bio jako oživeo dok sam bio odsutan.

Na kraju združenim snagama pronađosmo broj generalštaba istočnih snaga.

Don Luis je telefonirao i nakon pola sata po nas dođoše kola. Vozili smo se ulicama Sevilje, prošavši kraj hotela "Madrid" gde sam odseo pre šest meseci, prošavši hotel "Kristinu'' gde sam sreo nemačke pilote, prošavši barake falange gde sam video okrvavljene zatvorenike iz rudnika Rio Tinto. Bila je to jeziva vožnja, mnogo gora od one kada su me vozili u zatvor u Malgi, gde bejah uveren da idemo na groblje. Don Pedro i don Luis su ćutali, a ja poželeh da se nikad ne rastanemo.

Hodnici generalštaba bili su avetinjski mračni i pusti. Samo je nekoliko kancelarija radilo; slali su nas iz sobe u sobu i niko nije znao šta da radi s nama. Najzad dospesmo do odeljenja za dešifrovanje. Službenik nam ljubazno predloži da sva trojica prespavamo tu na podu. Don Luis je već sedeo na podu i izuvao čizme, kad naiđe neki oficir i naredi nam da smesta izađemo. Reče da ja nemam šta da tražim u odeljenju za dešifrovanje. Meni je mesto u policijskoj stanici. Krenusmo odatle sva trojica ka stanici.

Don Pedro i don Luis bili su već umorni i neraspoloženi; bio sam im očito na smetnji i najradije bi me bili pustili. Ali to nije bilo mogućno; stigosmo, dakle, na kraju svi u policijsku stanicu.

Ušli smo u neku kancelariju što je jako zaudarala, gde neki mrzovoljni tip prvo uze prvo moje generalije a zatim otiske prstiju. Onda je poslao po dvojicu nerednika. Zauzeše stav mirno pred stolom svog šefa - dvojica gorila. Salutiraše i jedan od njih službenim glasom upita:

"Una flagelación?"

Flagelación je termin koji označava uvodno batinanje kroz koje propuštaju uhapšenike u španskim policijskim stanicama. To je nedozvoljena no uobičajena praksa po mnogim evropskim zatvorima. U Francuskoj to zovu "passer á tabac", u Nemačkoj "die erste Abreibung".

Don Luis revnosno priđe šefu, nagnu se k njemu i prošapta mu nešto na uvo. Jedino sam uspeo da razaberem: ''Inglés - periodista - novinar''. To beše dovoljno da "flagelación" otpadne kao mogućnost.

Osetih ogromno olakšanje, a dvojica gorila, uskraćeni za svoju nagradu, uvedoše me u neku vrstu kaveza sa železnim rešetkama. Don Luis i don Pedro nakon nekoliko minuta, čim su im dokumenta pregledana i propisno overena, prođoše kraj kaveza gde sam bio. Pozvah ih da im se zahvalim što su lepo postupali sa mnom tokom putovanja. Obojica se vidno zbuniše i, zauzvrat, rukovaše se sa mnom kroz rešetke. Gorile se iskolačiše, a moja dva prijatelja iziđoše iz prostorije.

Oni nisu predstavljali nikakav izuzetak; bili su samo dvojica među dvadeset pet miliona najvećim delom ljubaznih Španaca. Da su pre nego što su se sprijateljili sa mnom na putovanju dobili izričito naređenje da me pretuku na smrt ili streljaju, učinili bi to sasvim hladnokrvno. Da su bili zatvorenici kao i ja, podelili bismo i poslednju cigaretu. Da sam, s druge strane, na putovanje pošao u pratnji ove dvojice neljubaznih gorila, i mi bismo se najverovatnije rastali s tim istim osećanjem uzajamne povezanosti.

Pogledah u pravcu gorila i oni pogledaše u mene, i ja se onda zapitah šta bi bilo od od mene da naredba za "flagelación" nije bila povučena. Budući već povučena, oni me ponudiše cigaretom zbunjeno se osmehujući. Osmehnuh se i ja i tad mi prođe kroz glavu koliko malo toga zapravo zavisi od činjenice šta čovek uistinu jeste, a koliko toga od funkcije na koju ga društvo postavlja. Koga je uopšte briga omaju li don Pedro i don Luis i žandarmi iz kamiona uopšte sluha za muziku, da li su im draži psi ili mačke, jesu li dobri ili ne? Iznenada mi se učini da sam najzad shvatlo zašto je anarhistlčko učenje toliko popularno u Španiji. Za anarhlste je problem isto toliko jednostavan kao i skrcati kakav orah: treba samo slomiti tvrdu ljusku društvenih institucija da bi se uživalo u ukusnoj jezgri. Očaravajuća teorija; sasvim je drugo pitanje, međutim, ima li drveta koje rađa orah bez ljuske.

No kada se nađete zatvoreni u gvozdenom kavezu najpreča briga nije vam budućnost čovečanstva, nego vaša sopstvena.

Mislim da bi kao jedina uteha nekome koga vode na električnu stolicu mogla da bude vest kako će sutradan kometa udariti u Zemlju i uništiti svet.

Negde oko dva ili tri noću stigla su kola kojima sam, pod pratnjom gorila, kroz uspavani grad, preko Gvadalkivira i praznih bulevara, prebačen konačno u zatvor u Sevilji.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5