Ljudi vole neobične pojave
Marijpo 25 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Zauvek

Na zid u dnevnoj sobi spustio se crni leptir. Baksuz. Rešio je da ga ne dira, dok sam ne odluči da ode. Ugledao je belu košulju koju mu je Pavle doneo iz Praga. Pavle! Setio se Pavla. U sobi je hladno, otvoren je veliki prozor. Učinilo mu se da je nešto projurilo pored njega. Možda kroz njega.

Baš kad se navikao na ideju o predmetima koji su ga okruživali, stolice su promenile boju. Bile su crvene, pa postale zelene. Masivnije. Probao je da dohvati bocu vina. Nalazila se na stolu s desne strane, ali se izmicala čim bi joj se približio. Onda se ispraznila, pa nestala.

Nije prošlo mnogo, a na zidu se umesto leptira pojavila rupa – u početku mala, onda sve veća. Srušio se. Stan je sada bio prostraniji, s više svetla, toliko da je Luka poželeo da šakama prekrije oči. Pokušao je, ali su mu dlanovi pobegli iza glave. Potom se smračilo, pa opet zablistalo. Osvrnuo se oko sebe, mislio je da neko pali i gasi svetlo. U sobi nije bilo nikoga.

Shvatio je da se pomakao tek jedan korak. Hteo je da viče, ali se ništa nije čulo. Pavle, pomislio je ponovo, gde je Pavle? Primetio je da na radnom stolu, odmah pored prozora, više nije bilo njihovih zajedničkih fotografija. Onda je i sto nestao. Ispružio je desnu ruku. Znao je da je tu, ali je nije video. Ako se dovoljno skoncentrišem, pomislio je, možda ću uspeti da je vratim. Čvrsto je sklopio oči, ili je bar mislio da jeste. Ništa. Pokušao je još jednom. Ništa. Kad je probao i treći put, pojavili su se prsti. Hteo je da vikne „Eureka!“, ali nije.

Sve se oko njega i dalje menjalo – nameštaj, boje zidova, sobne biljke su rasle i nestajale, predmeti su se nasumično pojavljivali i brzo se gubili. Mislio je da bi bilo normalno da mu srce lupa brže, ali se nije plašio. Skoro da je bio siguran da je sve oduvek bilo brzo, a da je on bio spor.

Prsti su opet nestali. Ovog puta ih je vratio iz prve. Uspeo je da uhvati veliki komad najlona koji se pojavio baš u trenutku dok su zidovi počeli da menjaju boju. Navukao ga je preko glave. Iznenadio se što je plastični pokrivač ostao na mestu. Izbušio je dve rupe za oči, iako je dobro video i bez njih. Naravno, u slučaju da stvari ostanu dovoljno dugo u sobi.

Hodao je k prostoriji koja se nalazila iza kuhinje. Bio je siguran da je Pavle tamo. Radovalo ga je što ga najlon ne sputava, već lebdi kao da se sam održava u vazduhu. Činilo mu se da je savladao stotine kilometara. Kad se osvrnuo, shvatio je da je prešao tek dva koraka, možda tri. Pored vrata od kupatila rastao je fikus, toliko brzo da je mogao da čuje kako se listovi pomiču. Kada su grane stigle do plafona, biljka je nestala.

Na putu do sobe zidovi su se promenili još trideset puta. Brojao je i mislio kako su se te smene pretvorile u njegov unutrašnji sat. Kad je konačno stigao do vrata bila su otvorena. Možda je prošao kroz njih, nije mogao da proceni. Unutrašnjost sobe izgledala je drugačije nego što je pamtio. I sam se brže kretao. Uspeo je da napravi ceo jedan korak, a da se oko njega ništa ne promeni. Primetio je da neko leži u krevetu preko puta prozora. Približio se i pogledao u lice koje je virilo iz jastuka. Pavle! Bio je drugačiji – star. Spavao je.

Ljudi vole neobične pojave, pomislio je Luka, voleće i Pavle. Nije do kraja razumeo šta se promenilo, ali je osećao da je lakši, da je nešto drugo. Prišao je još bliže krevetu. Hteo je nešto da kaže.

Kad se Pavle probudio, video je komad najlona kako lebdi pored kreveta.

„Znao sam…“, zakašljao se, „Znao sam da si tu. Uvek sam znao.“

Luka se zbunio. Pobegla mu je misao oko koje se mučio. Nešto o ljubavi. „Nisi kupio toalet papir!“, viknuo je na kraju. Ni sam nije znao zašto. Pavle ga je čuo. Onda je sklopio oči.

Nije strašno, mislio je Luka. Smisliću nešto bolje kad se probudi. Hteo je da sedne pored kreveta, ali je shvatio da ga ne bole noge. Posmatrao je kako Pavle diše. Stomak se podizao i spuštao. Na beli pokrivač sleteo je leptir. „Opet ti“, šapnuo je Luka. Krila su ličila na šator, ležala su baš tamo gde je mislio da je Pavlovo srce. Nije bio u pravu – leptir je, u stvari, sleteo na stomak – ali je bio dovoljno blizu.

Kad je insekt odleteo, Pavle se umirio. Luka je hteo nešto da  ga pita, ali je odlučio da sačeka dok ne ustane. Napolju se opet neko igrao svetlom. Smračilo se. Prvo je nestao Pavle, onda i krevet. Parče najlona visilo je s lustera.

Oceni 5