Zavičaj, to je neka nježnost

Dvadeset i više godina poslije posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, u proljeće 2018, ponovo je počeo da saobraća brzi voz od Sarajeva do Doboja, Banjaluke i Bihaća. U jednom vagonu, na putu od Sarajeva do Doboja, bilo nas je desetak putnika. Svi su gledali neki film. Samo je jedan putnik čitao knjigu i to sa puno pažnje i strasti. Nije se uopšte obazirao na druge putnike niti zagledao kroz prozor na lijepe bosanske planine, rijeke, šume i njive. Nekoliko puta sam pokušavao da odgonetnem koja je to knjiga toliko zaokupila tog putnika. Uspio sam poslije tri-četiri pokušaja: uporni putnik čitao je roman Bihorci, Ćamila Sijarića, jugoslovenskog pisca, izvrsnog pripovjedača, koga su hvalili Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Meša Selimović, Branko Ćopić.

Sa romanom Bihorci Ćamil Sijarić je ušao u sam vrh jugoslovenske književnosti na velika vrata. Izdavačko preduzeće Narodna prosvjeta iz Sarajeva raspisala je sredinom pedesetih godina 20. vijeka konkurs za najbolji roman na srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jezičkom području, a sa svojim romanima mogli su da učestvuju i pisci iz Slovenije i Makedonije. Dodijeljene su tri nagrade. Nagrađeni su romani: ''Bihorci'' Ćamila Sijarića, ''Molitva za moju braću'' Mladena Oljače i ''Vodo, odazovi se'' Dragoslava Grbića. To su tada bile najznačajnije i najviše novčane književne nagrade u Jugoslaviji.

Prvi put sreo sam Ćamila Sijarića u Banjaluci, u hotelu ''Palas'', s proljeća 1964. godine kao novinar početnik. Moj urednik Rajko Skvarica i ja ispijali smo jutarnju kafu. Sa radija se čula neka narodna pjesma koju je pjevala Nada Mamula, a Rajko je to pjevušio svojim umilnim glasom. U tom trenutku naišao je Ćamil Sijarić, sjeo za susjedni sto, naručio kafu i onda došao da pozdravi svog druga Rajka. Usput je našalivši se rekao Rajku da u Banjaluci ne pjeva. ''Kroz Banjaluku ne pjevaj – jer će se naći neko ko će bolje, pa se možeš zastidjeti''. Ovo je upravo bila i završna rečenica Ćamila Sijarića u njegovoj putopisnoj reportaži ''Gornji i Donji Šeher''iz Banjaluke koja je objavljena u knjizi putopisa ''Zapisi o gradovima''. Knjigu je uredio Ivica Vanja Rorić, nekadašnji sadrug Ćamila Sijarića u Radio Sarajevu.

Ćamil Sijarić je rođen 18. decembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja. Njegovi zemljaci govorili su da je otišao u priču čim se rodio i iz koje se nije vraćao. I bili su u pravu. Kažu da u razgovoru sa ljudima svog rodnog kraja niko nije ljepše snovao priče. Neko je primjetio da, slušajući Ćamila Sijarića, čini se da ljepše priča nego što piše i zatim dodajući pritom da, kad se pročitaju njegove pripovijetke i romani, on ljepše piše nego što priča. I jedno i drugo je istina: ne zna se da li ljepše priča ili piše, a Bog samo rijetko poklanja nekome oba dara u isto vrijeme. Miroslav Krleža je rekao da je Ćamil Sijarić ''u svakom slučaju pažnje vrijedan pisac'' i bio oduševljen pripovijetkom ''Hasan, sin Huseinov'' rekavši da je to jedno od najboljih ostvarenja napisanih u Jugoslaviji. Ivo Andrić ga je veoma poštovao i cijenio i kao pisca i kao čovjeka, a Andrej Nikolaidis smatra da je Sijarić pisac ''balkanskog magičnog realizma'', Marko Vešović će dodati da je to pripovjedač koji kazuje nešto dublje. Miljenko Jergović ga smatra najviše svojim piscem, a Abdulah Sidran kaže da je Sijarić ''imao talenat od boga''. Meša Selimović je u jednom intervjuu kazao da je Ćamil jedan od najsuptilnijih jugoslovenskih i bosanskih pripovjedača. Branko Ćopić davno je rekao da niko ljepše ne priča i ne piše o svom zavičaju kao Ćamil Sijarić.

Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja, napisao je Ćamil Sijarić. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koji čujete samo vi. Često je dolazio u Bijelo Polje i Novi Pazar sa željom da se sretne sa ljudima i podijeli priču s njima i ponavljao da se pričajući i slušajući priče dva puta živi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci romana Bihorci, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači, ali je Ćamil Sijarić kralj pripovijedanja. Vrlo je važno u životu da imamo jedan drugom nešto da ispričamo, često je govorio Sijarić koji bi prvo svaku svoju pripovijetku ispričao pa onda zapisao i ponekad naglašavao da fino pisati, umiljato i istinito znači biti saradnik ovozemaljskog života.

Nakon završetka osnovne škole upisao se u Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju gdje su mu profesori bili poetesa Anica Savić Rebac i književni istoričar i filosof Pero Slijepčević. Ubrzo je zbog političke aktivnosti izbačen sa Medrese; poslije završene gimnazije u Vranju dolazi u Beograd i 1940. završava pravo, postaje član Komunističke partije Jugoslavije. U toku rata radio je u sudovima u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjaluci i pred oslobođenje zemlje od fašizma dobija zadatak da posjeti Jasenovac i opiše šta se dešavalo u tom najstrašnijem ustaškom logoru. Među prvima je 1. maja 1945. godine ušao u logor i napisao da je tog dana bio u džehenemu (užareno mjesto na nebu gdje se šalju grešnici, pakao) i poželio da niko drugi više u njega ne uđe. ''Vidio sam pakao da ga niko drugi poslije mene ne vidi. Napisao sam knjigu o tome – ''Oslobođeni Jasenovac'' da se zlo nikada ne vrati. Nažalost, zlo se vratilo, zapisao je prije nekoliko godina reditelj Zlatko Paković u svojoj predstavi ''Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića'' misleći na nacionalizam i fašizam u državicama nekadašnje Jugoslavije.

Gotovo godinu dana oporavljao se od onoga što je vidio u Jasenovcu. Postao je prvi dopisnik Tanjuga iz Bosne i Hercegovine, bio sekretar Suda časti u Banjaluci, dramaturg pozorišta u ovom gradu i novinar lista ''Glas'', zatim u Sarajevu radi u Glavnom odboru Narodnog fronta i listovima ''Pregled'' i ''Zadrugar'' i dolazi u Literarnu sekciju i Obrazovni program Radio Sarajeva odakle je 1983. otišao u penziju. Napisao je četiri romana (Bihorci, Konak, Mojkovačka bitka, Carska vojska), desetak knjiga priča… Naslovi njegovih knjiga pripovjedaka: Naša snaha i mi momci, Kuću kućom čine lastavice, Sablja, Putnici na putu, Kada djevojka spava, Priče kod vode, Francuski pamuk, Rimski prsten, Miris lišća orahova, Zelen prsten na vodi… ubrajaju se među najljepše u jugoslovenskoj književnosti

Putovao je po Jugoslaviji i zapisivao legende o starim gradovima, a među najljepše priče u knjizi ''Zapisi o gradovima'' su dvije iz Beograda - ''Kuća puna darova'' o muzeju ''25. maj'' u kome se nalaze pokloni Josipu Brozu Titu iz Jugoslavije i cijelog svijeta i ''Žuto lišće na Kalemegdanu'', posjetio je Bugarsku, Rumuniju, Italiju, Egipat, Irak… Koliko nisi putovao, toliko nisi živio, zapisao je u jednom svom putopisu.

Sreli smo se još tri-četiri puta u Radio Sarajevu, dok sam bio član Savjeta ove radijske kuće, pozvao me jednom da popijemo kafu kao nekada davno u Banjaluci, interesovao se za svog prijatelja Rajka Skvaricu i upitao me gdje radim. Rekao sam mu da sam urednik u listu ''Zadrugar'' i dopisnik za sjevernu Bosnu, Vojvodinu i Slavoniju.

- Baš mi je drago da tu radiš jer sam i ja bio novinar u ''Zadrugaru'' i rado se sjećam tog vremena. Nego, da li ti još pamtiš šta sam ti rekao prilikom našeg prvog susreta u Banjaluci kada si počinjao novinarsku karijeru.

- Da, pamtim, kazao si mi da neko može biti dobar novinar samo ako više čita nego što piše…

Za roman Bihorci Ćamil Sijarić je dobio više jugoslovenskih nagrada - Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Andrićevu i nagradu za najbolji roman u Jugoslaviji. Radnja romana dešava se između dva svjetska rata; u njemu se prikazuje raspad patrijarhalnog modela društvene zajednice, opisan je život gorštaka u planinskom selu u Bihoru i drugim dijelovima Sandžaka. U romanu se pojavljuju imena do tada nezabilježena u literaturi – Halimača, Hatemura, Ranuška, Delvuška. Kritičari su naveli da su Bihorci enciklopedija duhovnog i istorijskog života u ovom dijelu Jugoslavije, to je slika davno iščezlog svijeta.

U Novom Pazaru, Bijelom Polju i Sarajevu i još nekim mjestima Sandžaka i danas se čuva uspomena na jednog od najboljih proznih pisaca u Jugoslaviji. Tri škole nose ime Ćamila Sijarića – u Sarajevu, Novom Pazaru i Nemili kod Zenice. Nekoliko gradova – Novi Pazar, Podgorica, Tutin, Nova Varoš, Brčko… imaju ulice ovog jugoslovenskog, bosanskog i crnogorskog pisca. Bio je član akademija nauka u Sarajevu i Titogradu. U Novom Pazaru ustanovljena je književna nagrada ''Pero Ćamila Sijarića'', u okviru večeri poezije Riste Ratkovića u Bijelom Polju postoji i Dan sjećanja na Ćamila Sijarića. Izgrađena je i česma u njegovom rodnom selu Šipovice u spomen na pisca u kraju gdje su na desetak kilometara razmaka rođeni i Miodrag Bulatović i Marko Vešović. U Domu kulture u Bijelom Polju nalazi se i slika dvaju velikih pisaca - Ćamila Sijarića i Miodraga Bulatovića koji su pronijeli slavu svog rodnog mjesta ne samo u Jugoslaviji nego i u svijetu jer su njihova književna djela prevedena na više svjetskih jezika. U Sarajevu je bila postavljena bista Ćamila Sijarića u Malom parku, ali je ukradena. Prije nekoliko godina kipar Enis Sivac besplatno je izradio i ponovo postavio bistu svog omiljenog pisca i rekao da se takva krađa mogla izvesti samo u državi poluobrazovanih parazita i lopova.

Sa posebnom pažnjom i radošću dolazio je Ćamil Sijarić da pije svježe i zdrave vode na svojoj česmi i u svojim Šipovicama. Bilo je pravo uživanje piti vodu i umivati se na našoj seoskoj česmi i zatim umiven i osvježen sjesti u hlad i pričati priče sa svojim ljudima. Ovdje dolijeću i ptice; i ponekad ih sleti i desetak i ja se tada ne mičem, nek se ptice napiju, često je znao da ispriča svojim sagovornicima.

Ćamil Sijarić je na tragičan način izgubio život, poginuo je prelazeći ulicu neposredno pred nekadašnjom zgradom Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, 12. decembra 1989. godine, samo šest dana prije svog sedamdeset i šestog rođendana. Posljednja osoba sa kojom je razgovarao i pozdravio se bila je poetesa Jozefina Dautbegović. ''Tuga zbog smrti tako velikog i divnog pisca prati me godinama i sve mislim da smo ostali još samo pet minuta u razgovoru možda Ćamil Sijarić ne bi tako prerano napustio ovaj svijet. Svakog dana uzmem bilo koju njegovu knjigu i čitam te čudesno lijepe priče i čuvam uspomenu na velikog čovjeka i pisca, kazala mi je jednom nastavnica i bibliotekarka Jozefina Dautbegović, poznata dobojska, bosanska i hrvatska pjesnikinja.