Zavidovići, grad pored pruge

Zavidovići, 4. 6. 1971.

Vozovi koji, tutnjeći, prolaze odnekud prema nekud. Uz prugu livada,  čvornata, proćelava, s busenima trave razbacanim poput oblačaka dima.  Kvrgav pravougaonik, kao iscrtan rukom nekog nemarnog školarca. Iza golova  plastovi sijena, zatim krave koje preživaju uz korner liniju, stada ovaca  koja veselom zvonjavom oglašavaju život.

Tribine od dasaka colerica, poput stepenica koje vode do trećeg reda, a  tamo je uski plato za počasne goste; i u sirotinji, pogotovo u njoj, treba da  se zna ko je ko – ko veći a ko manji, svačije mjesto da se tačno zna. Tu se za  Dan mladosti, 25. maj, rodendan druga Tita, pravi slet, iskuplja djecurlija  iz obližnjih mjesta i onda uvježbavaju simultane kretnje. Koreografija se sastojala uglavnom od pouzdanih pokreta, čučnjeva i sklekova, sa štafetom  na vrhuncu radnje. Tu se slavi sve što se ima i nema razloga slaviti, i tu se  žali svaki onaj pokojnik koji se za života funkcijom izdigao iznad ostalih,  pa mu je počasni govor na tom stadionu – Bože, kakav pretenciozan naziv za tu ledinu! – bio životni san i vrhunac, ako se tako smije reci. Stadion (?!) “Krivaje” je bio, kao i sve ostalo u tom mjestu, naslonjen na istoimenu  fabriku, koja je, sirota, stenjala pod bremenom tolikih usta koja je valjalo  nečim zabaviti. Između fabrike, stadiona i grada svako je mogao staviti  znak jednakosti, jer nije bilo razlike, odavno su postali jedno i isto i nikada se razdvojiti neće, kao vjerni, nevoljni ljubavnici koji su izgubili drugu mogućnost. Sve važno događalo se na toj poljani, čak i kultura, pa su neki filistarski glumci svoje monodrame igrali pred svjetinom uz povike: “Vraćaj pare, lopove i pretrgo! Ne čuje se!” Siroti prvaci su, zato, izgovarali monologe s rukama na ustima, kao da dozivaju s brda na brdo, sve ne bi li izbjegli neprijatnost i zaista vraćali one pare što su uzeli od prekobrojne publike u  neodgovarajućem ambijentu. Pjevači popularne i folk muzike nisu imali takve probleme, naprotiv, morale su se stolice stavljati i na travnati teren, koji bi se onda dugo oporavljao kao od teške boljke. Tu je jednom nastupila i folk diva Lepa Brena u pratnji Južnog vetra, što je etabliralo ovo mjesto kao središnji kulturni objekat, a vrijeme dijelilo na ono do i ono od njenog dolaska.

Tribine su bile boje trave i činile skladnu cjelinu. Sve je tu bilo, inače,čisto, pedantno, kao da se urednošću želi sakriti neimaština, ili joj barem dati dostojanstvo. Trava se zalijeva redovno, ali neravnomjerno jer šlauf ne može dohvatiti sve krajeve terena, pa je na jednom dijelu livade bilo blato, a na drugom se prašina dizala do neba. Polagali su ljudi u F. K. “Krivaja” velike nade, pomišljali o plasmanu u viši rang takmičenja, ali sirotinja nikom nije mila, pa svako iz nje bježi prvom prilikom koja se ukaže.

– Bolje preorat’ pa krompir u zemlju bacit’ nego ovi dembeli da trate plodnu njivu! – govorili su navijači, ohrabreni mlakim pivom. – Bogme, kada bih oslabio deset-dvadeset kila, ostavio cigare i pivo, i da sam upola mlađi, ne bih bio ništa gori od njih, a i ovako sam bolji! – hvalili su se s pravom podbuhli navijači.  Utakmice bi završavale najčešće bez golova, pa i taj poneki što bi uskočio u mrežu više je tu bio nečijom krupnom greškom ili slučajnošću nego kao osmišljen potez i akcija s idejom. Rijetke su radosti tu bile, a dobro bi im došla svaka prilika da se iskažu kao navijači. Dim pritišće taj grad, i sve je u njemu nekako nemarno i privremeno, kao da su svi stanovnici tu, usput, na prolazu ka negdje, bez namjere da se dublje vežu za to mjesto, zaboravljeno i od Boga i od ljudi. Svi su samo gledali za vozovima koji, tutnjeći, prolaze. Kao da čekaju svoj voz koji će ih odvesti negdje, ko zna gdje, ali daleko, što dalje, samo da ovo sivo mjesto što prije postane sjećanje na tjeskobu, a ne tjeskoba s kojom liježu i bude se.

– Ima jedan... mali... jedva mu šesnaest... a igra... igra! Hej, kako samo on igra, nije mu ovdje mjesto!

– Safet! A i on će prvim vozom za Beograd, pa i neka će, tamo mu je mjesto, a ne ovdje, da vene!

– Ja bih da on ode za Sarajevo, tu nam je na oku. Tu.

– Ali, u Beogradu mu je sve bliže i svaki put kraći.

– Beograd ili Sarajevo, bilo gdje, samo neka ide, neka ide što dalje od ove proklete ledine, jer svaki trenutak na njoj bačen je niz vodu! – govorili su ljudi s gađenjem prema sebi.

– Ali, kako ćemo bez njega!?

– Doći će neko, stariji, da začepi rupu u timu, uvijek ima neko ko odlazi s nadom i ko se bez nade vraća!

Tako su ispunjavali svoje blijede nedjelje, prije nego što naglo ostare – odjednom, kao kada, krajem septembra, jesen naglo skrene u dugu, bljuzgavu zimu. Zavidovići, gradić uz prugu. Vozovi koji, tutnjeći, prolaze i idu nekud daleko, u daljine, obećavajuće, zastrašujuće daljine prepune raznih mogućnosti. Putnici koji mašu, lokomotiva koja veselo krisne i pozdravlja utakmicu...

– Huuuu, hu, huuuuuu, huuu, hu!

Publika se osvrne, maše putnicima koji odlaze nekud, zastanu i igrači usred akcije i pozdrave voz koji, tutnjeći, osvaja daljine. Bude to jedini dah života u kotlini, a onda sve utihne i zamre, odbrojavajući sate koji tapkaju u mjestu. Taj pisak ih podsjeti da su još živi.

– Sve što valja, odlazi, ovdje ostaju samo oni koji nemaju izbora – govorili su ljudi.

Otići, bio je znak uspjeha sam po sebi; ostati, bio je poraz dubok kao Bubino vrelo, dvije cigare hoda daleko od centra igrališta.

– Huuuu, hu, huuuuu, hu!

Zatim, voz zamakne iza brda, i ode dalje, ko zna gdje. Isprate ga uzdasi onih kojima je suđeno da venu svoj život tu, uz prugu, dočekujući i ispraćajući vozove kojima dolaze i odlaze neki drugi, mimo njih. Lokomotiva ispusti, pišteći, dugi mlaz gustog dima, i on se polahko, polahko slegne na njivu i uđe u njihova pluća – tako, tim dimom, povezuju se sa svijetom, taj dim je nešto što im svijet šalje, a oni primaju kao dar, kao znak. Tu, dakle, na tom najvažnijem zavidovićkom mjestu sporta i kulture, rodio se kao fudbaler Safet Sušić. Tada, međutim, to ime, naravno, nije imalo značenje i težinu koje ima sada, kada znamo svu priču, ili skoro svu, nego je bio samo jedan od slinavih, umazanih dječaka... Zubića, Bubića, Bibića... koji su trčali za loptom i, izgovarajući imena poznatih fudbalera, sanjali da jednog dana, ali što prije, odu što dalje. Znali su iz dokonosti pogađati prečku s penala, što nije lahko i zahtijeva od snažne ali nespretne noge izvanredan osjećaj za vrijeme, prostor i dodir. Safet Sušić se izdvajao od ostalih po tome što je iz deset pokušaja znao osam puta pogoditi, što je rijetko svojstvo koje ne može promaći oku stručnjaka, a to su mahom svi koji ovdje životare.

– Osam iz deset! Hej!

S kartonskim koferom, prokislim kao da će stvari, košulje i gaće, svaki čas nahrupiti iz njega, ušao je Safet Sušić jednog jutra u voz... u voz za Sarajevo.

– Bliže si kući – kazao je otac.

– Javi se! – rekla je majka, i još bi toga imala za reći, ali suha joj usta, sirotoj, ode joj u pečalbu, u veliki bijeli svijet i drugi sin, neka ih Bog blago pogleda na putu.

– Piši. Znam da nećeš, ali javi se u mjesnu zajednicu na telefon!

Na stanici, kroz oblake dima, pomaljala se majka, iza nje otac, i mahali mu, dugo, dugo: to im, eto, i drugo čedo odlazi od njih, odlaze po nešto, ne znaju šta, bilo šta, samo da je drukčije od ovog što ostavljaju, jer nema gore, mislili su, ne postoji ništa gore od ovog u čemu ostaju dok voz, tutnjeći, odnosi njihovog sina... ko zna gdje... Neka ga Bog sačuva svake muke i dušmanske ruke, i neka mu pomogne u svakoj namjeri... Tako mu majka i otac žele, jer dali su mu što su imali, malo, nedovoljno, ali njihovo sve... a dalje, dalje neka ide sam. Uvijek ima vremena da se vrati na dno.

Zavidovići, 4. 6. 1976.

Bila je mlada zima 1976., zimske pripreme, kraj jednog utorka, kada se sve zaljulja; u prvi mah se učinilo da to život ljulja tek toliko da opomene kako je sve lijepo kratko i neizvjesno, i kako se zapravo nikada ne možeš osjetiti sigurnim. Kao klizeći start, koji te izbaci s trave na tartan. Poput male brige koja postoji samo zato da sreća bude uočljivija. Neka se čovjek ne uznese, i neka zna da će sve, dobro i loše, proći. Bol je došla iznenada, kao neki potmuli ugriz u koljenu, ali nesreću ne prepoznajemo na vrijeme samo zato što ne želimo vjerovati da se ona događa baš nama. Tuda je, pa neka je drugi nosi, uz našu duboku i iskrenu sućut. Bolest doživljavamo kao nepravdu, kao nezasluženu i ničim izazvanu kaznu – i čvrsto vjerujemo da ona više znači blagu opomenu nego konačan odgovor. A zapravo, sve je tek trebalo početi, sav taj život koji se obećavajući otvarao kao cvijet na dlanu, sve je išlo glatko, čak previše glatko, kao da se podrazumijevalo da sudbina ide baš tim tokom, izborom povlaštenog, od Boga darovanog. Bol je opomena, strepnja. Otkud bolest, noge, njemu? Kao kada slikaru uskratiš vid, a kompozitoru sluh, takva je kazna za njega bio taj potmuli bol u nozi. Šutiš, trpiš, kriješ ga i od sebe i od drugih, od sebe još i više, i pouzdaš se da će minuti, lako, brzo, da će otići kao što je došao, bez najave i znaka – đavo da ga nosi. Kažeš sebi, to je od onog udarca, od klizećeg starta, da, to je od toga, ali modrica požuti, i sasvim uzmakne, ali se bol pojaca. Više se ne možeš obmanjivati, ne da ti tijelo da skriješ ono što oči vide, i što mozak misli, i sve odjednom bahato otkazuje poslušnost. I lopta, koja je uvijek, krotka, išla baš tamo gdje je pošalješ, počinje da te vara, odbija poslušnost, uzvraća, kao da se otrgla sužanjstvu pa se buni, hoće da kaže kako je slobodna i kako je niko nikada obuzdati neće. Taj savršeni oblik, nisi mu spoznao sve tajne, i može otići drugdje, tamo gdje inače ide drugima, prosječnima, onima koje nije prstom dotakao Bog. Niko tog pastuha ukrotiti neće – kao da mu to kaže, kao da je zbacila sa sebe okove, pa skakuće kako joj volja, mimo tvoga plana, ne sluša više, kao dijete koje si podigao, a sada, nezahvalno, ide svojim putem. To je doživljavao kao izdaju, ponajprije tako.

Upala zglobova? Dijagnoza? Reumatska groznica! Prognoza? Terapija?

– Ne znam... Dobro nije, da se ne lažemo. Hoće li biti bolje? Ko zna? Bog zna! – kaže ljekar, mršteći obrve i dižući rendgenski snimak na prozor, kao da pokazuje razvijeni film slika s prošlogodišnjeg ljetovanja.

– Vidiš li ovo? Tu sjenu? To je to. Upala. Otkud, ne znam. Ne pitaj mene. Ali je tu. Čuči na tvojim koljenima i čeka da ti vrijeme curi. Podla je, ali to joj je ćud, pa ne zamjeri vuku što je krvolok. Eto.

– Šta... to... zapravo znači? – pita Safet učtivo, kao da će ljubazno pitanje izmamiti bolji odgovor.

– Daj Bože da prohodaš.

– Da potrčim?

– Da prohodaš, rekoh – reče čovjek u bijelom, s klupskom značkom umjesto cvijeta u reveru. Značka je bila srcolikog oblika, boje trule višnje, a u desnom gornjem uglu stajala je ona – lopta. Bio je nekako manje prisan nego inače, nego prije, već mu se obraća kao bivšem igraču od kojeg koristi nema, pa ga ništa ne obavezuje da istinu saopšti na ljubazniji način.

– Ali, ja hoću da igram!

– Trebaš najprije prohodati, sinko. Trebam li dvaput... jedno te isto?!

– Ali, sve je tek počelo.

– Daj Bože da se varam, ali... ne varam se. Moraš shvatiti život. Ima toliko mnogo drugih mogućnosti. Ionako, sve ovo traje nekoliko godina, a život je mnogo širi. Zdravlje je najpreče, sine. Moraš misliti na svoje zdravlje. Mlad si, život te tek čeka. Brda i doline - sada si tu, dolje, ali stisneš li zube, možda se i popneš. Neka ti je Bog na pomoći, ja sam učinio što sam mogao...

Nisam Bog! Zatvori jedna vrata za sobom a otvori druga, kao kada prelaziš iz jedne u drugu sobu. Tamo gdje je kraj jednom, početak je drugom. Tamo gdje jedno završava, počinje nešto drugo, možda bolje, iako sumnjam, ali možda nešto što će te ispuniti više od nje... Jesi li završio neku školu, sinko, ili samo trčiš za loptom?

– Drvnu, tehničku.U Zavidovićima svi završavamo tu školu, svi rastemo i umiremo za “Krivaju”. Nema razlike između nas i “Krivaje”.

– Eto – reče ljekar – vidiš da uvijek postoji neki izlaz. To je lijep posao, siguran. Radiš osam sati na dan, nedjeljom gledaš utakmice “Krivaje” na toj ledini, malo se nerviraš, nervira te ta aljkavost, ta nesavršenost, ali... gledaš utakmice svake nedjelje, a na kraju mjeseca dobiješ platu. Napiješ se i onda sličnima sebi, s prstom prema nebu, držiš propovijedi: “A da sam ja, onda... gdje bi mi bio kraj?!” Tako ljudi ovdje žive. Podigneš kredit, oženiš se, dobiješ sina... Kroz njega živiš, on oponaša tebe i ti vjeruješ da će se tvoj san ostvariti kroz njega. Prepoznaješ u njemu svoje mane i pokušavaš ih uzalud ispraviti, dok ima vremena, ali badava – ide mali tvojim putem, sve do “Krivaje”, gdje se nalaze i vrh i kraj. Zatim dodeš u kasne tridesete, i sve ti bude svejedno, ionako bi stigao tu, s loptom, ili bez nje, tu je kraj, i bude ti lakše.

– A fudbal?

– Ko govori o fudbalu, Safete?! Ja govorim o običnom... hodanju. Jedan korak, pa drugi, iza njega treći... Tako redom. Fudbal – zaboravi! Nisi imao sreće, sinko. Imat ćeš počasnu kartu i besplatan ulaz, dajem ti riječ. Doktor nije imao odgovore na sva pitanja, ali se nije trudio da bude zagonetan.

Stvari je nazivao pravim imenima i činio je to pomalo bahato. Bolesnik ponekad očekuje od ljekara više obzira, makar nauštrb istine.

– Nećeš od toga umrijeti – našalio se.

– Možda me je neko prokleo, pa sada ispaštam.

– Možda te je neko prokleo, ne znam, možda jeste, možda nije, ti najbolje znaš, ali... ja ne vjerujem u gatke ni u kletve. Život je, zapravo, jednostavan – ili jesi, ili nisi. Ako nisi, traži razloge, ako jesi – uživaj. Čovjek dobije na kraju ono što mu pripada, što je zaslužio...

– Čime sam ja zaslužio... ovo? Ovo je tako nepravedno – reče Safet.

– Život ne funkcionira na principima pravde, nego... ko zna... Imaš u životu raskršća, i nije ih malo, kada biraš put, ili misliš da ga biraš, pa ako kreneš lijevo... odeš ko zna gdje, a ako odeš desno, bude sasvim drukčije... Sad si na raskršću, samo ti se ukazalo, ali ne odlučuješ ti o putu, nego put o tebi...

Ali, ne budi divlji, osjetio si slavu, ostavio si neki trag. Publika te je voljela, i vječno ćeš u glavi, dok si živ, i u zadnjem trenu, okretati tih osam golova koje si za “Sarajevo” postigao u svojoj prvoj, i jedinoj, sezoni. Pa to nije malo. To nipošto nije malo! Koliko ih ni toliko nije doživjelo, nego nedjeljom gledaju, psuju uz pivo, sir i mladi luk, uzdišu za promašenim godinama... I vraćaju se svojim palačinkarnicama, ćevabdžinicama, kafeima... i toj ledini pokraj Krivaje... običnom životu koji im je dat. Pa zar sam i ja nešto drugo, i više!? Varaš se, ne. A ti, ti si ipak ostavio trag. Ljudi će te pamtiti. Eh, kakav je to mogao biti igrač! Eh, takvog majka neće uskoro opet roditi, ali mu se nije dalo! Taj je, da je imao samo malo sreće, mogao učiniti čuda. Gdje mu je mogao biti kraj, ehej! Nije mu bilo kraja, ni smrtnoga dana... Govorit će to još neko vrijeme, a zatim će nastati muk. Samo žute, crvotočne stranice novina u albumu, koji će jedino za tebe imati značenje. I ti naslovi, veliki, masni... gledat ćeš ih uvijek kada ti bude teško, ali... ti barem imaš tu uporišnu tačku, krhku, da, ali znaš li koliko ih je bez nje, pa opet nekako žive...

– Ima neki hodža u Visokom koji liječi sve rane i boljke ovog svijeta. Pa da probam, doktore?

– Probaj, zaista ne možeš puno izgubiti – reče ljekar i doviknu: – Sljedeći!

Zavidovići, 4. 6. 1978.

Karte kruže poput mlina iz starog kraja. Šutimo, trpimo se. Zovem se Safet od Krivaje, iz Zavidovića, što je isto. Gostujemo u Zavidovićima, tamo gdje sam počeo, tamo gdje je još uvijek sve na svome krivom mjestu, onako kako je odvajkada bilo. Tu sam, ponovo, kao dar svojima, kao znak koliko daleko se može odskočiti s te livade uz Krivaju, samo ako si na vrijeme ušao u voz. Mi smo naučili da nam vjetar uvijek puše u prsa; mi moramo uvijek žustro trčati samo da bismo ostali u mjestu; mi, koji, odvajkada, životom hodamo visoko podignutih revera, uz buru, uz brdo, težim putem; i, evo, ja, opet tu, na početku, kao njihova pobjeda. Veliki, slavni... ja, plave krvi.

Vrijeme se pretače kap po kap, poput usporenog snimka koji produžava agoniju svakog trenutka unedogled. Smrad vlažnih čarapa. Dlakavi listovi se opuštaju na stolu. Zna se red. Vrijednosti svakog su egzaktno izražene. U daljini se čuje preglasni folk.Pogledam na sat, pet je minuta više nego maločas. Mrtvo vrijeme treperi u mjestu.

Karantin – kartaški univerzitet, kazamat u kojem, nevini, provodimo dobar dio najboljih godina slave i raskoši. Izgovorili smo sve riječi od ono malo što ih razmijenimo. Čudak u uglu čita neku debelu knjigu. Neko ode do telefona, kratko razgovara i brzo se vraća da zauzme svoje mjesto, kao na mrtvoj straži. Sve je tako neizvjesno. Svi čekaju svojih pet minuta, ali ih ne prepoznaju ni kada ih žive. Onaj ispriča stari vic, veteran je i svi se ipak smiju kao da ga čuju prvi put. Nemam želje da se usredsredim na igru, iako češće dobijam nego gubim. Neko nas čeka kući i uzdiše kako je napolju lijep i sunčan dan.

Zdrave porodice, ovog trena, dok sjedimo, negdje tu, u blizini, sitno pušu i raspiruju vatru za roštilj, masno meso cvrci – tako se složne porodice sada odmaraju pred sutrašnji dril. Dječaci igraju fudbal, izgovaraju naša imena i sanjaju da jednog dana budu u karantinu, poput nas. Od ponekog momčića mogao bi jednom biti igrač, ima neke energije u njemu, i motiva... pa ako ga sreća posluži, možda ode iz “Krivaje” i završi u – karantinu.

Djeca uče prve korake i prebacuju vrele ćevape iz dlana u dlan. To izaziva snažan smijeh u složnim porodicama, i oni, s razlogom, smatraju da su to  trenuci sreće. Vikendom, radosno otkucavaju njihovi mali životi, onaj najbolji njihov dio. Harmonika, šupljeg mijeha, neodgovorno i bahato oponaša instrument. Niko ne uočava razliku. Ocevi su još od jutros u znaku derbija, i prave neslane šale i poredenja. Vole da se zadirkuju. Nisu objektivni. Skloni su pretjerivanju i kada kude i kada hvale. Nemaju mjere ni u čemu. Podriguju mlako pivo, prijete jedan drugom, i udaraju dlanom o pesnicu: Večeras ćemo vas... itekako!

Vidjet ćemo večeras čija majka crnu vunu prede!

Pivo isparava sa čela a čestice dima se lijepe na gusti, teški znoj. Lice na udarnika koji je upravo izišao iz jame. Trbusi su im puni začina. Pišaju uz drvo, najprije krišom. Predveče, složne porodice pakuju stolice na rasklapanje i za sobom, na livadi, uz rijeku, ostavljaju flaše i konzerve veselih boja. Njihove krupne žene ih slušaju sa zavišću jer tamo gdje prestaje njihov, tek počinje dan njihovih zadriglih muževa. Kada se, pijani i znojni, noćas vrate s utakmice izvalit će se pored njih, tražiti kratku ljubav bez nježnosti, i blaženo zahrkati. Auti, oprani i namirisani poput beba, vraćaju se u sumrak kući, zagušeni u gipkoj koloni bez kraja.

Još dva sata i sjest ćemo u autobus, ljudi će nas u gužvi prepoznavati i pokazivati palac ili srednji prst. Na kraju dana, očevi porodica okupljaju se na tom stadionu, opuštaju se uz travnički sir, crveni luk i mehku domaću šljivovicu. Nemaju nikoga da im prigovara. Utakmica je u drugom planu. Akšamluce. Klade se u pola plaće ko će izvesti prvi korner, ili prvi aut, ko će na kome napraviti faul, kao da je klađenje u konačan rezultat suviše banalna igra. Kada pare pređu s jedne na drugu stranu, a rakija ih uzme pod svoje, jedne zbog sreće, druge zbog tuge, onda nervozno dovikuju bogatim dembelima koji se dolje vuku po terenu. Lice im pomodri od opravdanog bijesa, a na vratu iskoči žila debela kao palac: Majku li ti kroz majku, pa u sisu i mlijeko kojim te zadojila!

Oko ti stakleno iz duplje ispalo!

Noge ti se pozlatile, Sajo!

Crijeva svoja civarama nos’o!

Muda ti po trnju skakala!

Dabogda svako od tebe dig’o ruke!

Dabogda svako na tebe ruku dig’o!

Hvala majci, hvala ocu što te rodiše!

Proklela te majka, i dan kad te zanijela!

Oca nem’o, pa im’o, pa nem’o!

Majku im’o, pa nem’o, pa im’o!

Na majci ti se dabogda izredala vojska!

Oni odlaze kući zadovoljni i nekako blaženo lakši.

Mi, koji smo “uspjeli”, igramo utakmice vikendom, s osjećajem da smo nešto krupno propustili.

Post scriptum

Zavidovići, 4. 6. 2008.

U današnjim dnevnim novinama osvanuo je, na strani 11., sljedeći naslov:

AKO OPSTANE KRIVAJA, OPSTAT ĆE I ZAVIDOVIĆI.

Tekst u cjelini glasi:

Radnici Krivaje iz Zavidovića, u znak protesta zbog loše materijalne situacije u preduzeću i neprimanja plaće u posljednja dva mjeseca, jučer su od 8 do 12 sati blokirali sve puteve, odnosno pristupe gradu. Prema riječima S. S., predsjednika Štrajkačkog odbora, na ulicama je, zajedno s dvije hiljade radnika, bilo i penzionera, srednjoškolaca i ostalih građana, koji su im dali punu podršku.

– U ponedjeljak, kada ce ceste biti ponovo blokirane, očekujemo još više građana da nam se pridruže. Pitanje Krivaje je pitanje opstanka ove općine – kazao je S. S.

On je istakao da veći broj djece radnika jučer nije došao na nastavu te da to neće učiniti ni naredne sedmice.

– Mjesecne karte jučer su istekle, a mi nemamo novca za nove. Mnogi očekuju da im isključe električnu energiju i telefone, ali nas to najmanje brine, jer ljudi nemaju ni brašna – rekao je S. S.

Radnicima Krivaje vlasnici ugostiteljskih i trgovinskih radnji dijelili su peciva, sendviče i piće, ali im se niko od nadležnih nije obratio.

(NASTAVIĆE SE)