In memoriam: Vesna Krmpotić
Vess 01 S

Photo: Marko Todorov/CROPIX

Zbogom, Vesna

Indijska država Andra Pradesh, selo Puttaparthi. Prasanthi Nilayam pred Božić 2011. Predvečerje je, sjedim na klupici, pijem kokos na slamčicu, slušam jato gavranova kako se pred spavanje razgraktao u palmama, mjerkam rijeku ljudi koja se odnekud uputila nekud, kad odjednom, iz gomile se izdvoji Vesna i sjedne točno do mene.

– Rekla mi je ptičica da pišeš, kaže, a meni se želudac stisne, pa pomislim…. “Ovo se ne događa”.

– Pišem, izdam se, a ona se smije kao djevojčica, primiče se bliže, pa kaže:

– Pričaj mi o pisanju i ništa ne propuštaj.

“Ja da govorim o svom pisanju? Njoj? Književnom monolitu? Ženi koja u Beogradu uđe u vlak s praznom bilježnicom, a u Zagrebu dok vlak pristaje na stanici pokušava naći komadić praznog prostora na koricama ne bi li zapisala još koji stih. Toj Vesni da pričam? Autorici najopsežnije zbirke pjesama u svjetskoj književnosti, sastavljene od 11664 pjesama? Spisateljici koju su 2008. predložili za Nobelovu nagradu? Književnici čije mi je Brdo iznad oblaka Carmela naglas čitala pred spavanje?”

Ona me gleda kao dijete koje iščekuje obećani slatkiš, nutka me osmjehom i ja konačno popuštam.

– Bit će roman, zvat će se Snoputnik, imam priču, treba sad to uobličiti….

Snoputnik, zažmiri ona i uzdahne… – Putnik kroz snove i njegov suputnik.

– Pa točno to, kažem i ne vjerujem ušima kako je moguće da mi netko na glas čita misli.

– Pričaj, kaže Vesna, a ja govorim i govorim i govorim, a ona sluša.

Pa se smijemo, pa se gledamo i šutimo i u trenu shvatim, jednako kako je tu sa mnom na klupi, Vesna je još negdje Nije odlutala. Prisutna je duhom. Samo jednim dijelom bića osluškuje negdje nešto i smješka se. Svaki put kad smo se kasnije sretali, pamtim je po djetinjem osmjehu i tom, meni nedokučivom stanju u kojem je istovremeno bila povezana sa svojim nadahnućem. Tu je. Samo što nije samo tu.

Zadnji put smo se sreli u Rijeci 2013., organizirao sam predstavljanje njezine posljednje knjige Portret majke Indije. Razgovarali smo o Puttaparthiju, Indiji, sličnosti hrvatskog jezika i sanskrta, o avatarima, Sathya Saiju, Tagoreu, Tinu, ljudskim vrijednostima, odnosu srca i razuma, Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu i Krmpotama…. nemam pojma o čemu sve nismo. I sad je vidim kako šeće gradom držeći Carmelu pod ruku, i opet je tu, a nije. Negdje je visoko, gleda me i smije se pogledom koji kaže da je uvijek i sve baš onako kako treba biti.

Zbogom Vesna, pozdravljam te riječima Stanislave Aras koja o tebi kaže: “Cijeloga se života spremala za ljubavni sastanak s najvoljenijim, tko sam ja da plačem za njom, zar bismo trebali biti tužni kad plamen preuzme drvo koje cijeloga života toči smolu od čežnje za susretom…”

Kad svi postanu Mi

neće biti ničega što nije Jedan nasmijan lik

u šest milijardi ogledala.

Vesna Krmpotić iz zbirke 108X108

* Sa dozvolom Zorana Žmirića tekst prenosimo sa njegovog bloga

Oceni 5