Mit o neprijatelju: Antisemitizam Dimitrija Ljotića (2)
Ljotiti1

Srpski dobrovoljački korpus: Stranačka vojska Zbora

Photo: www.novo-videlo.com

„Zbor“, fašistički pokret sa religioznim dodatkom

Upravo na tom delu političkog bojnog polja Dimitrije Ljotić je pronašao svoje mesto. To je bilo mesto ubeđenog antisemite čija je mržnja prema Jevrejima tek izvirala iz hrišćanskih mitskih predrasuda, ali njen osnov su činili snažni mitski konstrukti koji su se nakalemili na nacistička antisemitska ubeđenja o Je vrejinu najvećem neprijatelju čovečanstva koji preti da osvoji svetsku vlast iz dva smera – sa Zapada preko zemalja demokratije, levičarskih stranaka, podmićenih političara, krupnog kapitala, medija i masonerije, a sa Istoka preko komunističkog Sovjetskog Saveza koji vode judeoboljševici. Ipak , treba istaći da je Ljotić retko iskazivao antisemitske stavove pre nego što je sa svojim političkim istomišljenicima osnovao „Zbor“.

Naime, pre osnivanja svoje antisemitske organizacije učestvovao je u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu. Završio je pravne studije, a nakon što je zaživela Kraljevina SHS godinu dana je bio komandir železničke stanice u Bakru gde je pored toga obavljao i policijsku i carinsku dužnost. Već tada je, pišući o tome kako su mu probleme stvarali šverceri, zabeležio da „u ogromnoj većini slučajeva šverceri su bili Jevreji“. Godine 1920. pristupio je Narodnoj radikalnoj stranci i u njoj je ostao do zavođenja šestojanuarske diktature 1929. godine. To što je napustio radikale nije smetalo kralju Aleksandru Karađorđeviću da ga u vreme šestojanuarske diktature kao čoveka izuzetno lojalnog dinastiji postavi za ministra pravde. Na tom mestu podneo je kralju predlog novog ustava koji je predviđao da narod bira svoje predstavnike opštim tajnim glasanjem, dok bi kandidature određivali predstav nici profesionalnih, staleških, kulturnih i humanitarnih organizacija. Drugim rečima, time je Ljotić odbacio demokratiju.

O sličnostima sa nacizmom izveštavali su i visoki dužnosnici Vermahta. U jednom telegramu je istaknuto kako „Pokret ’Zbor’ predstavlja vrstu nacionalsocijalističke partije, koju je kratko vreme posle preuzimanja vlasti u Rajhu osnovao i do sada vodio izvesni Ljotić

A kralj je odbacio njegov predlog ustava. Razočaran takvom kraljevom odlukom Ljotić je podneo ostavku. Nakon toga počeo je da okuplja svoje istomišljenike u nameri da osnuje stranku. Nastupajući u tom smislu 1934. stupio je u kontakt sa tri profašistička pokreta i izdavačima njihovih novina: Otadžbinom (koja je izlazila u Beogradu), mesečnikom Zbor (koji je izlazio u Hercegovini) i nedeljnikom Buđenje (iz Petrovgrada). Dve godine kasnije uz pomoć svojih istomišljenika uspeo je da osnuje Jugoslovenski narodni pokret, koji je bio poznat i kao „ZBOR“ od skraćenice „Združena borbena organizacija rada“. „Zbor“ je nastao spajanjem tri profašistička pokreta: Jugoslovenske akcije iz Zagreba, Bojovnika iz Ljubljane i Buđenja iz Petrovgrada. Zvanično je osnovan 6. januara 1935. na šestu godišnjicu uvođenja Šestojanuarske diktature. Za predsednika pokreta izabran je Dimitrije Ljotić. Njegovom pokretu su prilazili kako oni koji su bili fašistički nastrojeni, tako i jugoslovenski nacionalisti koji nisu prihvatali fašističke ideje, ali su bili protivnici uskih etničkih nacionalizama, zatim oni koji su bili duboko razočarani demokratijom i parlamentarizmom najviše usled neprestanih kriza vlada i korupcionaških afera, ali i u nekim slučajevima oni koji su pre podržavali političku levicu, ali su se vremenom razočarali u levičarske ideje.

Dimitrije LjotićOd počeka osnivanja pokreta Dimitrije Ljotić je jugoslovenskoj ideji davao prednost u odnosu na etničke nacionalizme, ali je poredeći srpstvo i hrvatstvo davao prednost srpstvu nad hrvatstvom. Čak i kada se Jugoslavija raspala u klanici Drugog svetskog rata, kada se u Srbiji znalo za zločine koje su ustaše počinile nad Srbima, nije odustajao od eventualno ponovnog stvaranja Jugoslavije, ali s tim da Srbi u toj državi imaju preimućstvo. Mada su Ljotić i njegovi sledbenici tvrdili da nisu ni fašisti ni nacisti treba imati na umu da su sličnosti sa pomenute dve ideologije bile mnogobrojne, te da zbog toga Ljotićev „Zbor“ možemo svrstati među fašističke pokrete. One su se odnosile na sledeće: „Zbor“ je podržavao autoritarni nacionalizam koji sadrži antisemitizam i antikomunizam, branio je jedno korporativno staleško uređenje društva, a u organizacionom pogledu raspolagao je militarističkom partijom, sa oružanim partijskim grupama i snažno istaknutim harizmatskim vođom. O sličnostima sa nacizmom izveštavali su i visoki dužnosnici Vermahta. U jednom telegramu je istaknuto kako „Pokret ’Zbor’ predstavlja vrstu nacionalsocijalističke partije, koju je kratko vreme posle preuzimanja vlasti u Rajhu osnovao i do sada vodio izvesni Ljotić. Njena načela su: borba protiv slobodnih zidara, protiv Jevreja, protiv komunista, protiv zapadnog kapitalizma i pojava njegovog propadanja... Kada je u leto 1941. godine u vezi sa vojnim pohodom na Rusiju izbio komunistički ustanak u Srbiji, Ljotić je od mladih ljudi formirao borbene odrede... koji su... energično učestvovali u borbi protiv komunista. Od ovog vremena postoji uska saradnja sa divizijama nemačkih oružanih snaga i organima komandanta policije bezbednosti...“

Poredeći fašizam sa ideologijom Ljotićevog „Zbora“ možemo da pronađemo da je sve navedeno istovetno, osim što Ljotić nikada nije imao podršku krupnog kapitala niti ga je sam podržavao i što je Ljotić za razliku i od fašizma i od nacizma uvek isticao verski aspekt zboraškog političkog delovanja i u hrišćanstvu tražio saveznika za moralnu čvrstinu nacije. Slično njemu nastupali su i neki drugi profašistički jugoslovenski političari. S tim što su svi oni, inače protagonisti antisemitskih ideja, svoju klasično fašističku retoriku za razliku od nacista i fašista, kudikamo više vezivali i obogaćivali mistično religijskim sadržajem. Vizija poželjnog društva nije kod ovih pokreta bila oličena u sitnoburžoaskom, antimonopolističkom kapitalizmu sitnih preduzetnika, već u plemenskoj zamisli balkanskog patrijarhalnog sela.

Odsek za propagandu imao je uzore u nacionalsocijalističkom pokretu u Nemačkoj, jer su zboraši smatrali da je baš Hitler u svom delu Moja borba najbolje pokazao koliko je bitna uloga propagande

O osnivanju „Zbora“ i njihovoj ideologiji izveštavali su Nemci, u decembru 1934, i to čak pre nego što je usaglašen naziv „Zbor“. Fon Heren je sa pažnjom pisao o zborašima prihvativši ih kao one koji se prijateljski odnose prema nemačkom nacionalsocija lizmu. On je u svom izveštaju istakao da se radi o ljudima koji pokazuju jake i otvorene simpatije prema nacionalsocijalizmu, a da u spoljnoj politici zastupaju stajalište da je neophodno približavanje Nemačkoj. Među njima posebno je istakao Ratka Parežanina. O Ljotiću je pisao da je njegov pokret sa kojim je ušao u „Zbor“ u stvari mali po broju, ali i da je taj broj je ostvaren zahvaljujući njegovoj ličnosti, budući da se radi o poznatom političaru u Srbiji i dalekom rođaku kraljevske kuće.

Od trenutka osnivanja „Zbor“ je jednim delom bio organizovan  kao i Hitlerova partija. U okviru pokreta postojali su posebni odseci koji su se bavili obaveštajnim radom (odsek za propagandu, za zaštitu, za obaveštajnu službu, za ideološku izgradnju). Odsek za propagandu imao je uzore u nacionalsocijalističkom pokretu u Nemačkoj, jer su zboraši smatrali da je baš Hitler u svom delu Moja borba najbolje pokazao koliko je bitna uloga propagande. „Odsek S“ je bio neka vrsta posebne obaveštajne službe, prikupljao je podatke o komunistima, Jevrejima i masonima, koje je koristio u cilju propagande i političke borbe i u isto vreme čuvao podatke za vreme kada „Zbor“ dođe na vlast. Između ostalog, u okviru rada ovog odseka čuvani su intervjui i izveštaji u kojima su se sa zanimanjem pratila razmišljanja političara o Jevrejima, kao i političke promene i dešavanja u jugoslovenskom društvu.              

Osim praćenja politički i nacionalno sumnjivih, zboraši su vodili otvorenu antisemitsku kampanju putem svojih partijskih novina (Otadžbina, Bilten JNP „Zbor“, Novi put, Naš put, Buđenje, a pod okupacijom Naša Borba), kao i putem izdavanja brošura i      pamfleta. Na primeru „Zbora“ jasno može da se prati Šmitova matrica „neprijatelj-prijatelj“ gde je prijatelj na prvom mestu bila Hitlerova Nemačka, a za najvećeg neprijatelja su bili proglašeni Jevreji, te pored njih i „njihove sluge“ komunisti, demokrate, korumpirani političari, krupni kapitalisti i masoni.

Nastupajući u tom smislu, Ljotić je s oduševljenjem ispratio Anšlus 1938, kojim je Hitlerova Nemačka prisajedinila Austriju tvrdeći da je Hitler „... o tome mislio pošteno i junački, i junački i pošteno svoj životni zadatak i izvršio“. Iste godine Ljotić je nastavio da se divi Hitleru ističući u svom tekstu „Naš nacionalizam“ da je Hitler „kao čovek izuzetno retka pojava. Duboko misaon, i genijalan, organizator, heroj i apostol, on odista fascinira svoj narod. Nema mane ni pege na njemu... Hitler je napisao svoje odista retko delo Moju borbu, i kroz ovo je mnoge jevrejsko-internacionalne zablude porušio u nemačkom narodu...“ Njegovo divljenje nije prestalo ni kada je nacistička Nemačka napala Jugoslaviju, a potom i okupirala Srbiju. U svom tekstu „Srpski narod u tamnici“ priznao je da je srpski narod utamničen, „tamničar je Nemačka“, ali nikako svojevoljni tamničar, već kako je verovao, tamničar po volji Božjoj, a „gospodar je Gospod Bog“. Pri tome je tvrdio da je utamničenje srpskog naroda opravdano zato jer su on i njegovi sledbenici opominjali narod da ne slede druge političare, ali pošto njega i zboraše nisu sledile mase, srpski narod je kažnjen opravdanom Božjom kaznom, a „nije nas Hitler tukao, on je bio štap u rukama Božjim. Gospod nas je tukao zbog našega.”

Oceni 5