Zbunjeni stranci: zašto vam je zabavna glazba tako tužna?

Sve u svemu, prvi festival zabavne glazbe u Opatiji djelomično je uspio u svojim ciljevima te postigao određeni stupanj raznolikosti i kvalitete, pa je na njemu podijeljeno čak dvanaest nagrada, šest za prvo i šest za drugo mjesto, od čega su četiri žirija činili članovi publike (slušatelji Radija Zagreb, Radija Beograd, Radija Ljubljana i publika u gledalištu u Opatiji), a dva su bila stručnoga karaktera (žiri Radiodifuzije i glazbenih kritičara). Slučajno ili ne, čak je šest kompozicija bilo nagrađeno nekom nagradom, od kojih je Mala djevojčica sa dva osvojena prva mjesta i jednim drugim, i od publike i od žirija, proglašena apsolutnim pobjednikom festivala.[1]

Neosporiva pobjeda pjesme Mala djevojčica, poznatije po motivu “tata, kupi mi…”, postala je svojevrsnim simbolom uspjeha zabavne glazbe koja se puno desetljeće morala boriti za svoje ideološko i kulturno priznanje. Prema Igoru Dudi, uspjeh Male djevojčice treba staviti u kontekst 1958., koju Duda postavlja kao potencijalnu godinu rođenja potrošačkoga društva u hrvatskom socijalizmu. To je razdoblje tzv. gospodarskog čuda u Jugoslaviji bez kojega okretanje konzumerizmu ne bi bilo moguće.

Usmjerenje na sreću i zadovoljstvo pojedinca

Nadalje, ideološko prihvaćanje novih društvenih i životnih stilova dolazi s novim programom SK Jugoslavije, koji je potvrdio i prihvatio sve političke, društvene, pa i kulturološke promjene koje su se dogodile prethodnih deset godina. Nova ideja bila je usmjeriti se na sreću i zadovoljstvo pojedinca, a to je uključivalo “udobniji svakodnevni život” i “odmor i razonodu”.[2] Samo je potrošački orijentirano društvo moglo prihvatiti pobjedu pjesme Mala djevojčica, koja u samoj svojoj srži ističe želju za posjedovanjem raznih artikala, pa makar i kroz dječje oči.[3] Potvrda je došla i od samoga pjevača Ive Robića, koji je desetljećima poslije u intervjuu izjavio: “Pjesma Tata, kupi mi auto nije bila bez veze napisana. Tad je u ovoj zemlji počeo razvoj. Pa, znate li što je auto značio u to vrijeme? Počeli su izloge uređivati, počelo je biti sve bolje: iz ničega – dokle smo došli.”[4] Doduše, u Robićevu je slučaju to zaista značilo dolazak u Opatiju poput istinske zvijezde u vlastitom automobilu, o čemu je većina stanovništva tada ipak mogla samo maštati.

Želje i maštanja prosječnoga Jugoslavena očito su bili trajna inspiracija za skladatelje zabavne glazbe, pa je prijevozno-konzumeristička tematika prevladala i sljedeće godine. Iako nije ostvarila službeni uspjeh kao Mala djevojčica, skladba Autobus Calypso zasigurno je bila najpopularniji hit 1959. godine. Kao i nakon prvoga Opatijskog festivala, kritičari su ispunjavali novinske stupce razočaranjem izborom motiva iz svakodnevnoga života jugoslavenskoga radnog čovjeka: “Mi na sektoru lake muzike očito napredujemo: nema pravo ni godinu dana, da smo u Opatiji zamolili tatu da nam kupi auto, a sada već imamo autobus, koji trubi. Ipak, treba shvatiti, da je taj autobus samo erzac za pravi auto, jer pjesma veli: ‘Hej, autobus-calypso, to je ljetni bobby moj, bar dok nemam još mali auto svoj.’”^[5]

Rastuće potrošačke navike i promjene u jugoslavenskom društvu nisu bile problematične same po sebi, dapače, bile su prihvaćene kao dobrodošli znak napretka, međutim slaviti ta dostignuća na banalnoj liričnoj razini činilo se umjetnički i kulturno nedopustivim. Tako, primjerice, satiričar Serafim u Borbi nastavlja svoj kriticizam iz prethodne godine: “Što se tiče pesama koje su ovde izvedene a uz upotrebu jednog metoda poređenja može se sasvim mirne duše reći da su one od prošle godine naovamo pokazale jedan pravilan razvitak u odnosu na objektivnu stvarnost. Ove godine mi nismo imali pesmu ‘Tata, kupi mi auto’ što znači da su naši kompozitori zauzeli jedan razuman stav prema strogosti carinskog zakona o uvozu kola. Također nismo imali pesmu ‘Kućica u cveću’ što znači da su naši zabavni muzički stvaraoci sa ubeđenjem primili zakon o nacionalizaciji. Prateći štampu i preko nje i naše napore ka podizanju i daljem učvršćivanju našeg turizma, mi smo na drugom našem festivalu zabavnih melodija dobili pesme kao što su: ‘Autobus-kalipso’, ‘Sandolina’, ‘Stih u pijesku’ i slično. Ovakvo pomno praćenje društvenog kretanja i ovakva odgovornost prema aktuelnim pitanjima, dostojni su svake pohvale. Iduće godine, mi ćemo sigurno imati jednu ‘Jadransku magistralu-mambu’, jednu sambu sa deonice autoputa ‘Dimir-Kapija-Đevđelija, o la, la, ča, ča, ča’.”^[6]

I ponovno, ono što su kritičari smatrali satiričnim primjedbama, skladatelji i tekstopisci nalazili su kao vrijednu inspiraciju iz svakodnevnoga života, pa je Opatijski festival 1960. zaista imao skladbu pod nazivom Magistrala, slaveći novu, doduše nedovršenu, Jadransku magistralu, koja je povezivala udaljena mjesta širom jadranske obale. Kritika na račun stihova se ponavljala, svaki put s ironičnim sugestijama koje bi se teme još mogle upotrijebiti: “S obzirom na to da ‘vespe’ i ‘Fiće’ više nisu aktuelni, sad je napisana pjesma o motorinu. A bilo je i pjesama o raznosaču mlijeka i raznosaču novina. Oni, koji vole dosljednost primjećuju sada, da ćemo, ako se ovako nastavi, na slijedećem festivalu već imati po svoj prilici i pjesme o prodavačima kikirikija i sladoleda, srećaka ili kuhanog kukuruza itd., te da ćemo tako najzad i u našem muzičkom stvaralaštvu imati svestrano obrađen život naših radnih ljudi.”^[7]

Domaća zabavna glazba – preozbiljna i dosadna

Dok su stihovi redovito bili kritizirani zbog frivolnosti i neodgovarajućega reprezentiranja svakodnevnoga života, zabrinutost oko glazbenoga stila i melodije bila je još veća i, shodno tome, mnogo strože kritizirana, većinom od strane stručnjaka. Najveća je zamjerka zabavnoj glazbi bila što je bila preozbiljna i dosadna, što je bilo u potpunoj suprotnosti već i sa samim nazivom glazbenoga žanra. Primjerice, glazbeni kritičar Andrija Tomaček, iznerviran niskom kvalitetom prihvaćenih skladbi na Opatijskom festivalu 1959., izjavio je tisku da će “ako domaći festivali zabavne muzike nastave u ovom stilu morati otići u samostan”.^[8] Drugi, npr. Serafim, rugali su se zastarjelosti stila, uspoređujući ga sa zabavom koja je prevladavala krajem XIX. i početkom XX. stoljeća.^[9] Za razliku od stihova koji su slavili napredak u svakodnevnom životu Jugoslavena, glazbeni djelatnici očito nisu mogli pronaći moderan glazbeni izraz koji bi odražavao jugoslavensku stvarnost.

Vrhunac interesa za specifičnu jugoslavensku melodiju dogodio se na petu godišnjicu festivala, 1962., kada se uz uobičajene festivalske večeri održala i simbolična proslava maloga jubileja. Osim glazbenoga programa, organizirani su i skupovi i tribine na kojima se raspravljalo dokle je došla i kuda ide jugoslavenska zabavna glazba. Međutim činilo se da ni nakon pet godina nikakva rasprava ili teorija nije mogla usmjeriti zabavnu glazbu na zamišljeni put. Tako je i te 1962. od 256 pristiglih radova žiri odabrao osamnaest skladbi, “od kojih su sedam po karakteru razočarane i tužne, šest sentimentalno-sumorne, dvije poluvesele ili polutužne, svega dvije bez ljubavnog teksta i jedna pokušaj parodije (ali ipak s obaveznim završetkom: ‘Prestat će i ljubav moje Ane’)”, što su mediji interpretirali kao konačni neuspjeh “najreprezentativnijega” jugoslavenskog festivala.^[10]

Usto, debata o važnosti i smislu zabavne glazbe nije postojala samo zbog zadovoljenja unutrašnje potrebe za zadovoljenjem ideoloških postulata o potrebi za zabavom kao ispunjenja života socijalističkoga čovjeka, nego je zauzimala i veliki dio u stvaranju reprezentativne slike Jugoslavije u međunarodnim (kulturnim) krugovima. Kao nesvrstana zemlja, s reformiranom interpretacijom socijalističkoga društva, jugoslavenski su kulturni radnici pokušavali pronaći odgovarajući način prezentacije uspjeha jugoslavenskoga novog puta proizišloga iz liberalizacije zemlje. Prema tome, zabavni glazbeni žanrovi trebali su predstavljati atmosferu i raspoloženje većine jugoslavenskih stanovnika. I dok se usredotočenost na međunarodne uspjehe i prepoznatljivost mogla jasno iščitati iz sudjelovanja na izboru za pjesmu Eurovizije, na kojem je Jugoslavija sudjelovala od 1961., već se i na Opatijskom festivalu mogao steći dojam o inozemnoj recepciji jugoslavenskih stilskih specifičnosti.

Organizatori Opatijskoga festivala u prvim su godinama redovito pozivali strane stručne goste, posebno iskusne talijanske kolege, koji su uz opservacije i kritike mogli udijeliti i pokoji savjet kako jugoslavensku zabavnu glazbu učiniti specifičnijom, tj. što “jugoslavenskijom”. No ni talijanski skladatelji i umjetnici nisu se mogli dogovoriti o količini etno motiva u modernoj glazbi i bi li, na kraju krajeva, “folklorizirana” zabavna glazba ispravno prezentirala modernizaciju jugoslavenskoga društva i učinila ga ravnopravnim sudionikom (zapadno)europske scene.

Tako je, primjerice, skladatelj Virgilio Panzuti tvrdio da su skladbe na Opatijskom festivalu “previše jugoslavenske”, što, prema njegovu mišljenju, nije pomagalo popularizaciji jugoslavenske (lake) kulture na međunarodnoj razini.^[11] Drugi su pak, poput umirovljenoga pjevača talijanske kancone Giannija Chiarija, prepoznavali previše talijanskih utjecaja, što je sprečavalo Jugoslaviju da se u svijetu istakne s nečim posebnim i inovativnim, tvrdili su.^[12] Iako potpuno suprotnih mišljenja o vanjskim utjecajima i specifičnostima jugoslavenske zabavne glazbe, inozemni su se kritičari slagali u jednom: opća atmosfera skladbi koje su se mogle čuti na festivalu nije odgovarala imidžu koji je Jugoslavija pokušavala izgraditi u svijetu: “Vi ste jedna tako srdačna i radosna nacija, da ne mogu razumjeti zašto vam je zabavna muzika tako tužna.”^[13]

Bez konsenzusa: Da glazba bude punija, raznolikija, životnija, čovječnija...

Primjer Opatijskoga festivala 1962. savršeno prikazuje dva najveća neuspjeha ili, bolje rečeno, dvije glavne brige nezadovoljnih kulturnih radnika i umjetnika koji su se, sada već čitavo desetljeće, bavili razvojem zabavnoga života primjerenog novom jugoslavenskom socijalističkom čovjeku. Prvi je problem bila demokratizacija kulture, koja je djelomično uključivala i prihvaćanje lakših žanrova kao potrebnih za zadovoljavanje svakodnevnih potreba prosječnoga jugoslavenskog građanina. “Dosadna, pseudoseriozna, pesimistična, defetistična i kavanski razočarana” bili su uobičajeni pejorativni opisi nakon svake nove skladbe na festivalima.^[14] S druge strane, “zabavna”, “vedra” i “laka” nisu mogla biti ni površna pseudointelektualna djela, koja su često – slijedeći Šuvarovu kulturno-ideološku liniju – bila prepoznata kao ostaci stare malograđanske kulture.

Zbog toga su skladbe trebale izbjegavati “mutne vizije, visokoparne meditacije, zakučastu simboliku” kao i tekstove “melanholičnog, jeftino-romantičnog lirizma, posve u minuću, u pasatističkim raspoloženjima sa dosta malo pozitivnog životnog osjećaja”.^[15] Napredak i modernizacija jugoslavenskoga socijalističkog društva nisu se stoga mogli povezati s negativnim pristupom i apatičnosti, nego je tako i zabavna glazba trebala biti u skladu s programom SK Jugoslavije iz 1958., tj. “punija, raznolikija, životnija, dakle – šira, ljudskija. Čovječnija”.^[16] Prevedeno na jezik svakodnevice, problem stvaranja savršenoga prototipa melodije i teksta zabavne skladbe nije bilo lako riješiti te se zabavna glazba više od desetljeća borila s istim problemima kao i na početku.

Stilski, zabavna glazba nije smjela biti ni “previše zapadnjačka”, ali ni “previše narodna”, ni “previše balkanska”, ali ni “previše buržoaska”, ni “previše dosadna”, ali ni “previše erotična” i tako dalje. I unatoč stotinama ispisanih stranica glazbene i ideološke kritike, unatoč mnogobrojnim sastancima kulturnih radnika, a sve da bi se napokon definirao specifični jugoslavenski stil, ipak nikada ne zaboravljajući da bi slušatelji i obožavatelji popularne glazbe trebali biti ti koji odlučuju koji im sadržaji najviše odgovaraju, ili možda upravo zbog previše zainteresiranih faktora, konačni konsenzus oko zabavne glazbe i njezine svrhe nikada nije postignut.^[17]

Čini se da je sve postavljene i još uvijek neriješene probleme upravo početkom 1960-ih počeo rješavati novi, inovativniji festival, smješten malo južnije niz jadransku obalu, u Splitu. Osnovan 1960. kao modna priredba More – Revija – Split, a 1962. preimenovan u Melodije Jadrana, svojom je originalnošću i kvalitetom od prvih dana zasjenio sve ostale festivale, uključujući i Opatiju. Postupno prihvaćanje i rastuća popularnost dalmatinskoga stila, “koji je spojio utjecaje talijanske glazbe, mediteransku atmosferu i elemente lokalne tradicije reinterpretirane na moderan način”,^[18] širi se tijekom 1960-ih kroz čitavu zemlju, pa Opatiji preostaje da, poput starijega brata, njeguje tradiciju i pokušava održati kvalitetu skladbi na razini svojih pet koliko-toliko ipak uspješnih godina. Prevlast “morske” tematike u zabavnoj glazbi, koja je konačno potvrđena primatom Splitskoga festivala, ipak je, na kraju krajeva, bila rezultat mnogobrojnih pokušaja skladatelja i tekstopisaca na prvim izdanjima Opatijskoga festivala. Stoga se može zaključiti da je zabavna glazba početkom 1960-ih napokon dobila svoj specifični oblik, kojim je uspješno reprezentirala “puls suvremenoga društva”, a to je bilo – “kolektivno kulturološko otkriće mora”.^[19]

(Kraj feljtona)

***

Objavljeni izvori i literatura

Andreis, Josip; Cvetko, Dragotin; Đurić-Klein, Stana. Historijski razvoj muzičke kulture u Jugoslaviji. Zagreb: Školska knjiga, 1962.

Borba (Zagreb), 1958-1962.

Duda, Igor. Pronađeno blagostanje. Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih. Zagreb: Srednja Europa, 2010.

Duda, Igor. “Svakodnevica pedesetih: od nestašice do privrednog čuda”. U: Način u jeziku / Književnost i kultura pedesetih. Zbornik radova 36. seminara Zagrebačke slavističke škole, uredio Krešimir Bagić, 69-85. Zagreb: Zagrebačka slavistička škola, 2008.

Duda, Igor. U potrazi za blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih. Zagreb: Srednja Europa, 2005.

Dukić, Ivan. “‘Studio’ i ‘Plavi vjesnik’ – pogled na istraživanja prodora i utjecaja zapadne popularne kulture u Hrvatsku (1963. – 1965.)”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 29 (1996): 331-348.

Estrada (Beograd), 1965.

Gabrič, Aleš. Socialistična kulturna revolucija. Slovenska kulturna politika 1953 – 1962. Ljubljana: Cankarjeva založba, 1995.

Horvat Pintarić, Vera. Od kiča do vječnosti. Zagreb: Centar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, 1979.

Janjetović, Zoran. Od internacionale do komercijale. Popularna kultura u Jugoslaviji: 1945 – 1991. Beograd: Institut za novu istoriju Srbije, 2011.

Kovačević, Krešimir. Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945 – 1965. U povodu 20-godišnjice djelovanja izdalo Udruženje kompozitora Hrvatske. Zagreb: Udruženje kompozitora Hrvatske, 1966.

La voce del popolo (Rijeka), 1958-1960.

Larkey, Edward. “Austropop: Popular Music and National Identity in Austria”. Popular Culture 11 (1992), br. 2: 151-185.

Luković, Petar. Bolja prošlost. Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940 – 1989. Beograd: Mladost, 1989.

Novi list (Rijeka), 1958-1960, 1962.

Pelaić, Goran. “Kulturna baština bez baštinika: osvrt na hrvatsku zabavnu glazbu”. Pristup ostvaren 22. 5. 2012. http://www.croatianpopmusic.com/povijest%20kulturna%20bastina%20bez%20bastinika.htm.

Rasmussen, Ljerka V. Newly Composed Folk Music of Yugoslavia. New York: Routledge, 2002.

Rolandi, Francesca. “Con ventiquattromila baci: L'influenza della cultura di massa italiana in Yugoslavia (1955-1965)”. Doktorska disertacija, Sveučilište u Torinu, 2012.

Senjković, Reana. Izgubljeno u prijenosu. Pop iskustvo soc kulture. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2008.

Šuvar, Stipe. Politika i kultura. Beograd: Vuk Karadžić, 1980.

Šuvar, Stipe. Svijet obmana. Zagreb: August Cesarec, 1986.

Vjesnik (Zagreb), 1959.

Vjesnik u srijedu (Zagreb), 1958.

Vrdoljak, Dražen. “Zabavna glazba”. U: Diskografija u SR Hrvatskoj, 23-25. Zagreb: Zavod za kulturu Hrvatske, 1984.

Vuletic, Dean. “European Sounds, Yugoslav Visions: Performing Yugoslavia at the Eurovision Song Contest”. U: Remembering Utopia: The Culture of Everyday Life in Socialist Yugoslavia, uredile Breda Luthar i Maruša Pušnik, 121-144. Washington: New Academia Pub, 2010.

Vuletic, Dean. “Generation Number One: Politics and Popular Music in Yugoslavia in the 1950s”. Nationalities Papers 36 (2008), br. 5: 861-879.

Vuletic, Dean. “The Socialist Star: Yugoslavia, Cold War Politics and the Eurovision Song Contest”. U: A Song for Europe: Popular Music and Politics in the Eurovision Song Contest, uredili Ivan Raykoff i Robert Dean Tobin, 83-97. Aldershot, Burlington: Ashgate, 2007.