Zdenka Vučković, vječna djevojčica zabavne muzike

Proslavila se pjesmom “Tata, kupi mi auto”, ili službenim naslovom: “Mala djevojčica”, koju je izvela s Ivom Robićem na prvom Opatijskom festivalu 1958. Autori pjesme bili su rođaci: glazbu je napisao bratić Milutin (Krešo) Vandekar, a riječi sestrična Alka Ruben, unuci Stjepana Radića (njeno “pravo” ime je Mira Košutić). Premda je na šlagerskoj sceni Zdenka Vučković provela idućih pola stoljeća, ovaj urnebesni početak bacao je sjenu na sve njene buduće uspjehe i uzlete.

U toj pjesmi sociolozi i kroničari prepoznali su odu potrošačkom društvu, što se rađalo skupa sa samoupravljanjem. Upravo se postavljao format domaćih festivala - Zagrebački festival od 1953., premda se festivalom nazivao od 1959., pa zatim idući, Opatijski - koji će u 60-ima biti važan, zajedno s rastom proizvodnje i prodaje TV-prijamnika. Bilo je to Vrijeme prvih, u kulturalnom pogledu. Primjerice, taj prvi Opatijski festival bio je radijski prenošen u cijeloj “zemlji seljaka” na brdovitom Balkanu, preko radio Zagreba, Beograda i Ljubljane, čiji su orkestri i dirigenti ubuduće pratili izvođače.

Slavni šlager

Nekoliko tjedana po svršetku festivala Jugoton je objavio prvu, dakako, dvadeset i pet centimetarsku longplejku s osam odabranih skladbi. I Vučković je postala mala djevojčica. Taj slavni šlager posredno je usmjerio njezinu karijeru. Pa ako je kompozicija “Kućica u cveću” Žarka Roje otišla k njoj po automatizmu, jer bila je izvedena na istom, prvom Opatijskom festivalu kao i “Djevojčica”, pjesmu “Crčak i mrav” Alfija Kabilja i Arsena Dedića, na Zagrebačkom festivalu 1961. zaradila je prvim dvjema.

Pritom, treba reći da smo kao klinci s istom ljubavi pjevali “Kućicu u cvijeću” (“trava oko nje/ a na puteljak pada hlad/ sa grana dunje dv’je”), jednako kao što smo gnjavili tatu: “Kupi mi auto!”, pa ako nemaš za njega, onda barem bicikl ili romobil.

Socijalističke čežnje

Djevojčica Vučković svojim je glasom ispisala recept socijalističkih čežnji: kućica, auto, bicikl, romobil, pa i kolica Jugovinil. Ona je bila “teta” koja je pjevala “dječje” pjesme, koja je dječjim glasom izgovarala glasno i jasno ono o čemu su roditelji govorili tiho. U svojim kasnijim intervjuima ona se prisjećala prvog nastupa:

- Dan nakon što smo Ivo Robić i ja 1958. na Opatijskom festivalu otpjevali ‘Moja mala djevojčica’, iz hotela Kvarner nije se moglo ni ući ni izaći. Ljudi su se u redovima gurali za autograme.

S tom pjesmom rodila se pjevačka zvijezda dugoga sjaja, a pratila ju je recepcija prve dvije pjesme s kojima je sažela želje cijelog društva.

Čini se kako su Zdenku Vučković cijeloga života opisivali kao “tetu” koja je pjevala “Djevojčicu” i još jednu glasovitu pjesmu: “Zeko i potočić”. Tu drugu pjesmu naših odrastanja napisao je Zagrepčanin Branko Mihaljević 1954., za jednu “lokalnu” priredbu u Osijeku, kako bi popunio program. Snimila ju je 1956. osječka pjevačica Olgica Miler, kojoj je to bio jedini diskografski uspjeh. No, pjesma je pronašla privlačniju interpretaciju u Zdenki Vučković 1971., koja je progutala njenu prošlost. Tako je Zdenka Vučković tom snimkom povukla karijernu parabolu; roditelji i djeca praktički su učili pjevati uz pomoć njezinog nezaboravnog glasa.

Htjela, ne-htjela, Zdenka Vučković morala je pjevati “dječji” repertoar ili uložiti ogromnu energiju da se izbori protiv te prvotne, ali tako snažne predodžbe o svom scenskom liku i glasu. U tome joj je itekako pomagao njezin producent, pa kasnije suprug, klavirist i dirigent nezaboravni Krešimir Oblak, dugogodišnji radijski urednik.

Ideal jednog vremena

Oni su nepogrešivo birali talijanske i američke hitove koji su u novom aranžmanu i u izvedbi te vječne djevojčice postali samosvojni. Učinila je svojim prepjevima Celentana, Minu, Sedaku, Cliff Richarda, Paula Anku i druge bliskima domaćoj publici. Uostalom, tada su prepjevi stranih kompozicija predstavljali postojani dio repertoara mnogih pjevača. Tek su ih trebali nadomjestiti domaći hitovi.

S druge strane, Zdenka Vučković je u isto vrijeme, daleke 1963. pobijedila na Zagrebačkom festivalu s pjesmom “Zagreb, Zagreb” (“Vraćam se, Zagrebe, tebi”) Alfonsa Vučera i Justine Sappe, koju su neki smatrali neslužbenom gradskom himnom. Bio sam među onim putnicima koji su se vraćali s putovanja s tom pjesmom na ustima, u malim đačkim i kojekakvim zborovima povratnika. S tom himničkom pjesmom Vučković je postala pjevačica upravo zagrebačke kućice u cvijeću, pred kojom stoji bicikl, ako već ne automobil, ideal jednog vremena koje je sanjalo neku bolju, ljepšu budućnost.

Otpjevala je još jednu lijepu pjesmu Zagrebu: “Tebi, grade moj” Pere Gotovca i Pavla Cindrića, u duetu s Arsenom Dedićem.

Upravo zbog spomenutih prepjeva, neke su enciklopedije opisale karijeru ove pjevačice poslije “Djevojčice” ovako:

“Kasnije se istakla kao interpret ‘urlatorskih’ pjesama, a onda je prešla na balade”. Možda je toj definiciji doprinijela njena suradnja s VIS-ovima, odnosno vokalno-instrumentalnim sastavima, kako su se tada opisivali Crveni koralji i Indeksi. U svakom slučaju, Vučković je 60-ih bila najproduktivnija zvijezda vodećeg izdavača, Jugotona, a naklade njenih ploča s lakoćom su prelazile 50.000 prodanih primjeraka.

I kasnije njene su uspješnice privlačile publiku, ali onakav polet mladosti rijetko su dostizale. Npr. prepjev njenog hita “Colinda” vratio se u radio-program povodom izbora bivše predsjednice Hrvatske. A radila ga je zajedno sa suprugom Oblakom, i sama je prevela tekst.

Umrla je Zdenka Vučković, vječna djevojčica zabavne muzike, ostavljajući nam “Malu djevojčicu” kao vedro svjedočanstvo na vrijeme kruha, masti i šećera. I na cijeli niz drugih hitova.

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista s dozvolom uredništva