Zdravka Krstulović, glumica koju je voljela cijela Jugoslavija

Zdravka Krstulović je stanovala u Omiškoj ulici. U istoj onoj splitskoj ulici u kojoj je u mladosti stanovala Savka Dabčević Kučar. A Omiška ulica ima neku svoju intimu. Tu je, a opet nije tu. Sakrivena je malo. Bar taj dio gdje je stanovala Zdravka Krstulović. Ona je isto kao i Boris Dvornik odnekud iskrsnula, pa se vratila na izvorište. U svoj Split. I to odmah na početku karijere kada je iza nje bilo nekoliko loših filmova. To je zanimljivo, tako dobra glumica u teatru, a loša na filmu. Ali mislim da filmovi nisu bili krivci za tu percepciju. Bilo je pitanje uloga koju su joj ponuđene i onoga tko je rukovodio cijelim tim filmskim tvorničkim pogonom. Tako je i u novinarstvu. Sve ovisi kome dopadneš u ruke. Miluje li te urednik ili ti jednostavno baci tekst u koš, pa onda se pitaj  gdje je greška. Naravno, ako sam sebi znaš postaviti to pitanje.

Zdravku sam prvi put vidio u Dioklecijanovim podrumima. Tamo je znala ponekad pjevati na plesnjacima sa Batalima. Ali ja sam tada bio premlad, možda nisam dobro čuo, ali pjevanje joj nije baš najbolje išlo. Znala je valjda svojom pojavom privući publiku, premda je to za pjesmu minorno. Imala je sluha. Radila je to paralelno s nekim ulogama u kazalištu. Mali pjevački honorar za mladu glumicu.

Zdravka je imala jako ugodnu i lijepu majku. Vrlo lijepu! Ona je obično dizala telefonsku slušalicu. I dogovorili smo se za razgovor. I to u stanu! Otvorila je mama, a Zdravka je čekala u svojoj sobi.

Zdravka je iznimno ugodna, ali kako je bila starija od mene, oslovljavao sam je s gospođo Zdravka.

– Nemoj me tako oslovljavat, zovi me Zaga kao i svi drugi. A kako tebi tepaju?

- Meni obično ne tepaju, zovu me Crni, Gorki… Materi se odazovem kao Gogo.

- E, onda ćemo bit Gogo i Zaga!

Bio sam smrtno ozbiljan, a došlo mi je da prasnem od smijeha. Ona je govorila tako umilnim glasom da se meni činilo da glumi. A nije glumila! Bila je takva. Bila je upravo onakva kakvu smo je upoznali puno godina kasnije u Velom mistu kao Violetu. Taj naš prvi razgovor nikad neću zaboraviti samo radi zadnjih riječi. Rekao sam joj: „Zaga, želim ti da jednoga dana postaneš velika glumica“. A ona je odgovorila smiješkom: „I ja tebi, Gogo, da postaneš veliki novinar!“.

Zdravka je postala velika glumica. Užitak je bio gledati je na sceni. A mislim da su je kazališni režiseri i prije Anđe Vlajine i prije gospoje Violete prepoznali, uvidjeli taj njen talent, te njene mogućnosti transformacije. Vlaški govor učila je kod velikog dramskog prvaka u splitskome teatru Slavka Štetića. A kako su Krstulovići Splićani „o'kolina“, jezična poduka je bila potrebna. Izvan pozornice govorila je jednim profinjenim književnim jezikom, mekim… Takva je bila njena melodija. Nije glumatala van scene. Bila je obična splitska djevojka, (vjerojatno) svjesna svoje ljepote. O glumačkom talentu su drugi rekli što su trebali reći. Nesporno je da je bila izuzetno talentirana i odlična glumica. Ali poput svih glumica loša joj kritika nije baš dobro padala. I to je normalno. Puno puta sam s njom razgovarao za novine i nikada ništa nije bilo sporno.

Tamo negdje pred kraj njene karijere, ne znajući što se s njom događa, zamolio sam je za razgovor. Pristala je, ali nije došla. Onda se to ponovilo još jednom. Pokušao sam to u svojoj glavi opravdati. Ipak je ona Zdravka Krstulović! A i ne treba zaludu rušiti sve mostove iza sebe pa sam se malo ohladio. Rekao sam, pa neću je više zvati. U međuvremenu, jedan od najboljih kazališnih kritičara koje smo ikada imali, ne samo u Splitu, Anatolij Kudrjavcev napisao je lošu kritiku za jednu njenu kazališnu ulogu. Zdravka mu je vratila lopticu, profinjeno ali ubojito, u smislu kako bi lijepo bilo da Anatolij pokuša pronaći u sebi onog maloga Tolju. Anatolij je bio vrlo objektivan, držao je do perfekcije. Bio mi je profesor, pa sam to i iskusio. Čekao sam da se ta uzavrela situacija između eminentnog kazališnog kritičara i glumice smiri. I onda sam je pozvao i uspio sam iz trećeg puta da se sretnem sa Zdravkom, da obavimo napokon taj razgovor za koji i nije baš postojao valjani povod. Ali, Zdravka je sama po sebi povod.

Dok je trajalo Splitsko ljeto, teško je bilo pridobiti za razgovor nekog od glumaca. Ako nisu bili na probama ili na sceni, onda su svaki slobodni trenutak koristili za spavanje. Predstave su, naime, trajale do kasnih jutarnjih sati. Ipak uspio sam Zagu ukrasti njenoj kostimografkinji u terminu predviđenom za probe kostima. Zdravka mi je odmah dala do znanja da razgovor ne traje duže od sat vremena. Bila je to elegantna ponuda i na kraju  smo zajedno zaključili  da smo ugodno proveli tri puna jutarnja sata zajedno. Mjesto dogovora: „Kazališna kavana“. I došla je, točno u zakazano vrijeme. Prelijepa, onako kako samo ona to zna biti. S razlogom „padaju“ komplimenti...Vide se već i poprilično bore, ali to ne spominjem. Jer one su nebitne. Dale su dapače ljepotu ljepoti!

- Rekli ste mi da sam uvijek ista. Ja ne slijedim bukvalno vrijeme, u jednoj formi, vanjskoj. A opet, dotičem ga i opet sam u njemu. Prema tome, čini mi se da sam i dalje nekako svoja i da sam u vremenu - rekla je Zdravka onim svojim, tako dobro poznatim i dragim umilnim glasom. Kao da ima četrnaest, petnaest godina. A ona je tada bila mama jedne 14-godišnjakinje.

- Divno se osjećam kao mama jedne velike kćerke. Završila je Ivana osnovnu školu i sada će ići u gimnaziju. Viša je od mene, pet centimetara!

* Ljepša?

- Lijepa je. Jako. Malo drugačija od mene.

* Jeste li uz nju zaboravili da ste i sami nekada imali te godine?

- Ovo što ste rekli najveća je istina. Pamtim sebe u tim godinama sazrijevanja pa onda strašno dobro razumijem Ivanu tako da se divno družimo. Ne zamjeram joj ništa. Nisam zaboravila svoju mladost. Stvarno nisam.

* A kakvi ste bili u njenim godinama?

- Isto sam imala velike planove. Uvijek sam imala neki let iznutra. Duhovni let! Čitala sam knjige, išla u klasičnu gimnaziju, muzičku školu, na balet... Tako, svašta sam pokušavala.

* Pokušava li ona u svojim snovima krenuti vašim putem. Ako bi u tome ustrajavala, što biste joj savjetovali?

- Ona sanjari o mnogim stvarima, kao što sam i ja sanjarila, pa tu i tamo spomene i glumu, manekenstvo, advokaturu. To su godine kada su mnoga područja zanimljiva djeci, tako da ona u tome luta, upija sve, čita mnogo kao što sam i ja. Za mene je gluma prekrasan poziv. To je stvarno poziv jer ga čovjek nosi u sebi. U tom smislu bih joj isto tako rekla, kao što sad govorim vama, da je to ranjiva umjetnost. Čovjek je svakodnevno izložen šokovima, susretima s publikom... Na pozornicu izaći nije lako. Biti svoj, ležeran, suveren i biti pravi. Gluma je profesija koja je u suštini tragična, jer iza sebe ne ostavlja konkretno djelo koje se poslije može valorizirati kroz vrijeme. Ali, opet, s druge strane, to postoji. Postoji povijest teatra, predstava, ljudi-umjetnika koji su ga stvarali, umjetnika koji su ostavili trag. A ostane nešto i u ljudima, prenese se s jednog na drugog. Glumac je svakodnevno u situaciji da ga netko ocjenjuje. Treba slijediti vrijeme koje živimo jer je teatar jedno živo tkivo.

* Sad smo na neki način dotakli pitanje traga koji glumac ostavi iza sebe. Imali ste sreću što je ponešto od vašeg rada ostalo zabilježeno na filmskoj traci ili magnetoskopu. Sudjelovali ste u najvećim i najboljim serijama koje smo snimili, počevši od prastarog Malog mista do Velog mista i sjajne Violete. Koliko vas je taj lik obilježio?

- Nije taj lik ostavio nikakvoga traga u meni. Bila je to lijepa i zanimljiva uloga. Danas bih  je drugačije odigrala.

* Što vam se kod nje nije svidjelo. Je li bila previše koketna?

- Ne znam. Sada bih to riješila drugačije. To je neminovno što sada kažem. Nikada nisam sobom do kraja zadovoljna. To možda i daje neku snagu, jedan otvoreni put, baš zbog toga što sam vrlo kritična prema sebi. Potpisala bih nekoliko sati mog bivanja na TV ili u teatru.

* I nekoliko filmova?

- Da, i nekoliko filmova koji nisu ostavili traga u povijesti filmske umjetnosti. Neki filmovi nisu bili na razini koju sam priželjkivala. Ali, baš iz tih uloga koje do kraja nisam napravila, najviše sam naučila.

* U početku karijere nastojali su vas predstaviti kao rasnu ljepoticu. Snagom talenta ljepota je bačena u drugi plan. Bi li  bilo bolje za vas da ste ostali u metropoli i smeta li vas što znatno lošije glumice od vas imaju bolju prođu?

- Kad se dogodi prava predstava, a mi smo ih u Splitu imali dosta, i kada se desi dobra uloga, onda je to za mene centar svijeta. Ja nemam nikakvih kompleksa u odnosu na druge. Premda ljudi kažu da sam trebala negdje otići, meni se čini da ono što sam napravila,  ako sam dobro napravila, da je to najvažnije. Ovdje se dobro osjećam, a da sam u Zagrebu možda bih se isto tako dobro osjećala, a možda i ne. Možda bih igrala manje. Područje Dalmacije je vrlo toplo, pulsirajuće. Kada dođe pravi režiser i ljudi se okupe oko njega, onda se stvaraju prave stvari u teatru. Odigrala sam niz stvarno zanimljivih uloga. Rijetko koja glumica u svojoj karijeri ima priliku tako nešto ostvariti.

* Zanimljivo je da su redatelji u tom vašem licu, nježnom i lijepom, vidjeli i nešto drugo, pa ste igrali i ružne i sirove žene?

- Vjerojatno su vjerovali u moj talent. Bilo im je možda zanimljivo da za njih jedna lijepa osoba odigra ulogu koja ima drugo lice iznutra, što je meni isto tako bilo interesantno.

* Nerado postavljam pitanja iz privatnog života, ipak, jeste li zadovoljni svojim privatnim životom, biste li nešto mijenjali kad bi se moglo vratiti na početak?

- Mislim da ne bih. Najsretnija sam zbog Ivane.

* Smeta li vas to  što živite u jednoj maloj sredini gdje vas svi poznaju?

- Meni to ne smeta. Vrlo sam jednostavna osoba, vide me ljudi na ulici, trgovinama, teatru, tržnici. Ja sam jednostavna sve do onoga trenutka dok se ne pojavim na sceni.

* Spomenuli ste tržnicu. Što ste vi za taj običan svijet: Violeta, Anđa Vlajina ili samo Zdravka?

- Trudim se da to uvijek budem ja. I to postignem. Nisam nastojala njegovati imidž Violete ili Anđe Vlajine.

* Što je najbitnije za glumca kada je na sceni?

- Imati pored sebe dobrog partnera, dobrog glumca. Ovdje u Splitu najviše sam igrala s Josipom Gendom i s Borisom Dvornikom.

* Kada bi mogli birati između kazališta, filma i TV, što biste odabrali?

- Sve! Svi su mediji zanimljivi. Glumac je glumac, može biti dobar u teatru, ali i na filmu. Zanimljivo je to što se na filmu barata s drugim sredstvima, sa punoćom doživljaja iznutra, što ne znači da na sceni radimo nešto drugo. Film ima drugi zakon i sjajno je igrati kada se nađe dobra ekipa. Nažalost, teatar je jači od filma.

* Mislite li na dane kada vas neće biti na toj sceni, zbog mirovine, starosti. Bojite li se starosti?

- Normalna sam i jednostavna. Ako hoću živjeti, moram ostarjeti. Neka sve bude kako treba biti. Najviše se bojim bolesti. Sve ostalo je normalno.

* Jesu li ovo dobra vremena za kazalište. Vrijeme rata, krhkog mira, neizvjesnosti...?

- Mislim da nisu dobra za naš teatar. U nekim situacijama i društvenim okolnostima koje su se zbivale u povijesti naroda teatar je u kreativnom smislu funkcionirao sjajno. Baš zbog represivne situacije umjetnost je cvjetala jer je imala razlog za pitanja i odgovore. Ovdje, posljednjih godina se zbilo vraćanje u neki arhaizam iz grčevite potrebe da osvijestimo sami sebe kroz povijest. A mi nosimo svoju povijest u sebi i dio smo te povijesti. Hrvatska ima jaku i tragičnu povijest. Umjesto da na tim temeljima gradimo teatar, literaturu i sve što ide uz to, mi se vraćamo nekim arhaizmima, tako da se desilo dosta nezanimljivih predstava, ne samo u Splitu već u cijelom području Hrvatske. Ako idemo dalje, obuhvaćamo sve ali ako se vraćamo natrag, onda smo samo mali epigon naše velike i tragične povijesti.

* Jeste li ikada igrali s nekim glumcem s kojim u privatnom životu niste bili u dobrim odnosima?

- Da, igrala sam!

* To ste shvatili  kao dio posla koji morate odraditi?

- Ne. Kao dio kreativnosti koju moram odraditi.

* Biste li mogli nositi teret jedne američke super-zvijezde, vi obična žena iz naroda?

- Pa to je za naše pojmove nezamislivo. Ali, ne bih se promijenila, ne bih pravila spomenik sebi. To je jedno stajaće mjesto, nešto što ne unapređuje kreativnost. Mene zanimaju svjetovi, ličnosti... sve što se može ostvariti na sceni, puno života u sebi.  Mislim da bih opet išla ovim putem. Ne bi me zanimala situacija zvijezde bez prave podloge. Kao Brižit Bardo koja nije imala nijedan dobar film, osim možda jednoga. Velika popularnost je ugodna, ali iz te pozicije se teško kreira. Ja se nikad nisam vraćala u uloge koje sam igrala, u onaj život, lik. Baš je život ono plodno tlo iz kojega glumac crpi razne svjetove, razna bogatstva. Život je izvorište kreativnog puta.

* A kako se iz toga kreativnog puta »prešaltati« u onaj obični, u ulogu domaćice?

- Kada bih samo morala biti domaćica vjerojatno bi mi bilo teško. Obzirom da sam i glumica, nije mi teško. Od svih poslova u kući volim kuhati. Čini mi se da je to za ženu u kući najkreativniji posao.

* I to vas, Zaga, čini sretnom?

- Pa puno toga. Jugo pored mora. Tada puno vibriram. Imam senzore prema životu, ljudima,  teatru... Jugo me baca u depresiju, ali ga volim. Obožavam situacije kada se more stapa s nebom i zemljom u čudnim bojama, olovnim i sivim. Sviđa mi se to jako. Izazovno je, kao da u sebi nosi neku tajnu snagu. Ne volim buru koja radi oštre granice, oštro more: plavo, tirkizno nebo. Hladno je. Mete sve. Bezočna je ta bura i kao takvu je doživljavam, kao jednu mahnitost koja sve vibracije odnese u nepovrat. Znaš, Gogi, ovog trenutka volim što ovaj razgovor ide za novine iz Rijeke. To je grad koji je u meni na jedan specijalan način dio mog života, djetinjstva. Tamo sam provela dvije godine. Na Kantridi smo živjeli, tata je bio tamo zaposlen. Išla sam u muzičku školu. Sjećam se mojih divnih kupanja na Kantridi, učiteljice... Tako, milo mi je. Uvijek kada sam u Rijeci osjećam se kao u svome gradu. Volim taj dio našeg Jadrana. Drugačiji je. Neki kažu da nema identiteta, ali ja mislim da tamo ima puno različitih vibracija, različitih i divnih ljudi. Rijeka je otvorena prema ljudima, prema moru, nebu. Ima tu širinu, otvorenost zbog koje se ljudi mogu osjećati kao da su doma. Rijeka… Ima pravo ime, rijeka koja teče, stalno teče, a uvijek je tu.

* A Split to nema?

- Split ima sve. Ima sebe!

* Tekst objavljen u riječkom „Novom listu“ 1995. godine

Bilješka autora: O Zdravki Krstulović, ove 2018. godine

Bio je to zadnji susret Zage i Goge. Teško mi je pala Zdravkina bolest, pa njen odlazak. Umrla je 5. prosinca 2003. Prebrzo je to došlo. Pa onda se po gradu svašta pričalo, prepričavalo…Kako je tko želio. Pa i pisalo na senzacionalistički način. Evo, petnaest  godina od njene smrti. I gdje smo sad? Gdje je uspomena? Glumački život traje samo da spuštanja zastora. Onaj drugi, isto tako traje dok se mediji sami sebi ne zgade. Pojavi se neka starletica s dobrim poprsjem i pozadinom i sve biva zaboravljeno; i glumačka akademija, i borbe za ulogu, muke za iznijeti jedan lik na pozornicu, ispričati ga publici, očarati i sebe.

Ova nova mladost zasigurno neće znati za njeno ime ni umijeće. Ali kad se jednog dana poželi starog i neponovljivog Splita, vjerojatno će primijetiti njen lik Violete ili Anđe Vlajine. A Zdravka kaže da je sve isto; i kazalište, i film, i TV! Ma vraga, sve njene kazališne uloge idu u totalni zaborav. To je sudbina kazališnih umjetnica, to je onaj zastor koji prekine svaku komunikaciju s glumcem i likom koji je odigrao. Takva je sudbina i portira i vozača automobila kad jednom zavjesa padne.

Ali ostaje nepobitna činjenica da je Split imao glumce, glumice, dirigente, plesačice i plesače, pjevačice i pjevače – i to u nekim vrlo bitnim godinama koje sam baš ja u svom životnom vijeku vidio, čuo, gledao i zapamtio. Dakle, Split je nekada bio Split. To je i danas na jedan drugi način. Katkada nakaradan, a katkada veličanstven.

Vlatko Perković: Dio govora održanog na komemoraciji Zdravki Krstulović u HNK-u Split 9. prosinca 2003.

Bila je odabrana među mnogima, izdvojena svojom ljepotom i odlučna da se posve preda umjetničkom zadatku. Ali upravo to je - iščitavajući onu zapitanost o preranoj Zdravkinoj smrti euripidovskim mislima - to je bila i zamka postavljena kćeri Talijinoj. Negdje, na nama nespoznajnoj razini, kao da je odlučeno da se njezina ljubav prema teatru potiče sve više i više, do samih tragedijskih obzora.

I kad je svećenica Zdravka prihvatila taj sudbinski izazov, kad je pretočila svu energiju svog života u ljepotu um jetnosti, kad je, a što je posebnost jedino umjetnika-glumca, za razliku od svih ostalih umjetnosti, samom sobom postala um jetničko djelo, djelo je preuzelo sav njezin krvotok, njezine misli, otkucaje njezina srca.

Liječnici su to nazvali bolešću. A ja sada ovdje pred vama, pun vertikalne zapitanosti pred tajnama glumačke veličine, to nazivam žrtvom, žrtvom prinesenom božici Taliji.

Sada, kad su Zdravki, za razliku od nas, sve tajne “između neba i zemlje” poznate, sada kad se definitivno i za svagda spojila u Jedno sa svojom (minotaurskom) Muzom, sada našem spoznajno ograničenom ljudskom umu ne preostaje ništa drugo nego da se utječe praiskustvu naših otaca i da u traganju za smislom svega - i Zdravkine sretne pojave u našem teatru i njezine prerane smrti - zaključi: Zdravka je za razinu naše zemaljske svijesti o tajni Velike tajne izašla iz samog mita - kao ponuda smisla one njegove razrješnice tragičnosti bezgranične predanosti čovjeka-smrtnika svom poslanju.

Glumica-umjetnica, odabrana da nam razotkriva tajne mita, a što je i činila svojim ulogama, i sama je bila zahvaćena u zamku njegova višega smisla. Time se naša Zdravka, ne samo svojim životom nego i svojom smrću, posvjedočila kao prometejski lučonoša našemu saznanju. Pa ako promišljam o na razini tog mitološkog smisla, onda je Zdravka - glumica, umjetnica svekolikog raspona - samim svojim življenjem i svojom smrću svrstana među one uzvišene tragedijske osobe čije samo ime isijava apolonsku svjetlost na našu zbunjenost kad se nađemo pred izazovima dionizijskih strasti.

Zdravka je očigledno bila odabrana. A mi, neodabrani, tek smo odabrani da Njome budemo osvijetljeni! I tugujući za Njom, slavim o svjetlost saznanja koju nam je podarila!