Zelenu granu s tugom žuta voća

Zelenu granu s tugom žuta voća

u kakvom starom spljetskom perivoju

sanjarim s mirom dok se duša noća

i vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo,

ko plava pjesma naglo prekinuta,

ko neko blijedo i beznadno kolo,

ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,

moje je srce od sedam komada;

pod svakim mačem jedan plam da vrisne;

nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;

krv u moždane, mozak van da skoči;

nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,

tuđinska ženo, samilosne oči.