Položaj homoseksualaca u okupiranoj Srbiji 1941-1944 (4)
Avojz 01 S

Photo: Michael Slee

Železnička stanica i nekoliko kafana

Pošto se s izvesnom sigurnošću može tvrditi da, formalno pravno gledano, homoseksualno ponašanje, odnosno sam homoseksualni čin i osećanje pripadnosti, okupatorske sile, odnosno domaći organi uprave nisu tretirali kao akt političke prirode, niti su ga nemački organi bezbednosti i srpska Specijalna policija procesuirali, treba ustanoviti ko je u periodu okupacije i po kojim propisima bio dužan da reaguje i da vrši policijski i sudski progon. Pretpostavka po kojoj je zakonski progon homoseksualaca bio povezan sa § 285. Krivičnog zakonika Kraljevine Jugoslavije (protivprirodni blud), koji je u najvećoj meri u periodu okupacije ostao na snazi, uvidom u arhivske fondove sudskih organa, pokazala se kao tačna. Prema Zakonu o krivičnom postupku, progon po § 285. Krivičnog zakonika, isto kao i u Kraljevini Jugoslaviji, bio je u nadležnosti organa krivične policije, odnosno državne, banovinske, okružne i opštinske vlasti po službenoj dužnosti, ukoliko bi sami saznali za postojanje ovakvog krivičnog dela, odnosno ukoliko bi ih oštećeni ili svedok obavestili o izvršenom krivičnom delu. Sticajem okolnosti, arhivski fondovi koji su čuvali građu krivične policije u Beogradu za period od 1941. do 1944. godine uglavnom nisu sačuvani. Slično važi i za ostale gradove u Srbiji i njihova odeljenja krivične policije. S druge strane, srećna je okolnost što je u određenoj meri sačuvana arhivska građa Okružnog suda za grad Beograd, odnosno što su sačuvani upisni registri u koje su, po godinama, upisivani krivični predmeti koji su dospeli pred sud.

Uvidom u sudske registre za 1942, 1943. i 1944. godinu (nažalost, evidencija za period okupacije nije kompletna), može se utvrditi da je u tom periodu pred Okružnim sudom za grad Beograd procesuirano ukupno 18 predmeta koji su se odnosili na set zakona iz tzv. korpusa krivičnih dela protiv javnog morala. Ova brojka je iznenađujuće niska, s obzirom na ukupan broj slučajeva koji je pred sudom procesuiran, koji je u proseku iznosio više od 1.500 godišnje i s obzirom na to da su u korpus krivičnih dela protiv javnog morala ulazila i krivična dela silovanja (čl. 269). O razlozima zbog kojih je bilo ovako malo sudskih procesa na teritoriji grada Beograda koji su se odnosili na, uslovno rečeno, seksualne krivice, može se samo nagađati. Nesumnjivo je jedan od razloga bila i opšta nesigurnost, lična, pravna i imovinska i veoma realna opasnost da se za svaki prestup, pa i onaj najmanji, izgubi glava ili sloboda - na prinudnom radu u Nemačkoj ili u Borskom rudniku. Sasvim je jasno da su ljudi želeli da svedu svoj kontakt sa organima reda na minimum. Takođe, iz registarskih knjiga se može videti da je broj predmeta koji se odnose na imovinske delikte bio izuzetno veliki, što jasno ocrtava nemaštinu i bedu u kojoj se za vreme okupacije živelo. Vrlo je moguće da veliki broj krivičnih dela seksualne prirode uopšte nije bio prijavljen policiji, iz mogućeg straha da su počinioci bili deo okupacionog aparata ili pod njegovom posrednom ili neposrednom zaštitom a vrlo je verovatno da jedan deo tih dela koji je bio prijavljen, policija nije procesuirala. U svakom slučaju, to pitanje ostaje otvoreno i sigurno je da će biti veoma zanimljivo za istraživače života pod okupacijom u budućnosti.

U sudskim spisima, odnosno registracionim knjigama Okružnog suda za grad Beograd, § 285 je upisan samo dva puta, jednom u registru za 1942. godinu (predmet Kzp. 782/42) i jednom u registru za 1943. godinu (predmet Kzp. 600/43). Spisi iz predmeta Kzp. 600/43 nisu sačuvani, već je samo u registracionoj knjizi navedeno ime okrivljenog. Radilo se o izvesnom S. Aleksandru, osobi muškog pola iz Beograda. Šturi podaci koji su o ovom slučaju sačuvani ne mogu baciti više svetla na to da li se uopšte radilo o progonu zbog homoseksualnog čina, odnosno zbog okrivljenikove homoseksualnosti, s obzirom na to da se sam § 285 Krivičnog zakonika ne odnosi isključivo na homoseksualni čin, odnosno na seksualni odnos između dva lica istog pola, već je fokus zakonskog paragrafa na protivprirodnom izvršenju polnog akta, odnosno na činu analnog seksa (Чубински 1930, 434).

Iz tog ugla posmatrano, vrlo je moguće da se u datom predmetu uopšte nije radilo o homoseksualnom aktu već o činu analnog seksa između muškarca i žene, koji je iz nekog razloga dospeo do suda. Pošto ime oštećenog ili oštećene nije navedeno u registracionoj knjizi, pa je nemoguće utvrditi njegov ili njen pol, ovaj slučaj je za analizu bezvredan. S druge strane, krivični predmet Kzp. 782/42 sačuvan je u Istorijskom arhivu Beograda.

Krivični predmet Kzp. 782/42 nije obiman; reč je o svega šest sačuvanih dokumenata. Već je na prvi pogled uočljivo da predmet ili nije sačuvan u celosti ili da sudski proces nije izveden do kraja. Štaviše, prema sačuvanim dokumentima, proces uopšte nije došao do suda, naime, poslednji dokument je, hronološki gledano, nalog okružnog tužioca da se pokrene istraga o slučaju. Zatečeno stanje građe navodi na dva moguća zaključka: ili je tužilac posle sprovedene istrage odustao od krivičnog gonjenja ili je do sudskog procesa došlo, a sami spisi o procesu nisu sačuvani. Prva varijanta deluje logičnije, mada bi u tom slučaju morala da postoji odluka okružnog tužilaštva o odustajanju. U svakom slučaju, kakav god da je bio epilog, reč je o sačuvanom krivičnom predmetu iz okupacionog perioda, koji nam govori o progonu po optužbi za homoseksualnost. Stoga je izuzetno dragocen i treba ga detaljno prezentovati, ali i istovremeno biti veoma oprezan i ne izvoditi opšte zaključke o položaju homoseksualaca u okupiranoj Srbiji. Ovi spisi mogu biti indikativni ali svi postulati istoriografske metodologije i logičkog zaključivanja nalažu da se ne može kao apsolutna zakonitost uzeti ono što je bazirano na samo jednom izvoru.

Slučaj Kzp. 782/42 otvoren je 26. februara 1942. godine kada je R. Đuro, četrdesetpetogodišnji železnički činovnik sa stanom u Sarajevskoj ulici u Beogradu u X kvartu Uprave grada Beograda dao iskaz kojim je teretio izvesnog Ž. Davida da je seksualno napastvovao njegovog maloletnog sina R. Milenka. Službenik X kvarta je zabeležio iskaz i prosledio dalje upravniku kvarta. Iskaz R. Đure u celosti:

Moj sin R. Milenko, učenik III raz. gimnazije bio je pozvan od nekog Ž. Davida, trg. pomoćnika, da mu bude položajnik o božićnim praznicima. I zaista je prvog dana Božića otišao, gde ga je Ž. opio. 13. januara moj sin Milenko je otišao od kuće i navodno da je tu noć prenoćio na Berzi rada, a da ga je sutra dan našo Ž. David i odveo u svoj stan, kod koga je prenoćio 3-4 noći. Ja sam moje dete pronašao u stanu Ž. mislim 17. ili 18. januara i odveo kući gde je ostao sve do 16. februara, ali je 16. nestao, pa sam ga pronašao pomoću jednog policijskog agenta ponovo u stanu Ž. na dan 24. ovoga meseca u ulici Sarajevska br. 14. Pošto sam prilikom ponovnog pronalaska deteta primetio da se sav okrastao, ja sam odmah otišao kod našeg željezničkog reonskog lekara sa detetom, koji me je uputio da ga odvedem kod specijaliste za kožne bolesti g-dinu Dr. Zdravku Poštiću, što sam i učinio. Lekar Dr. Poštić me je uputio sa detetom na kožno Odeljenje Opšte državne bolnice, gde su lekari pri pregledu tjela i krvi ustanovili da je zaraženo nekom teškom veneričnom bolesti. Upitao sam dete ko je i šta sa njim radio, pa mi je isti, kao i lekaru, rekao da je spavao i da je nad njim izvšio nasilje Ž. David, sa stanom u ulici Sarajevskoj br. 14, a da je sa njim spavao još i u ulici Durmitorskoj, gde je Ž. ranije stanovao. Tužim Ž. Davida i molim vlasti da sa istim po zakonu postupe. To je sve što imam da kažem. Ispit mi je pročitan i sve su moje reči u njemu tačno ubeležene.

Otac navodno oštećenog je u iskazu pristavu X kvarta hteo da prikaže kako je njegov sin otet i kako je nad njim nasilnu obljubu izvršio Ž. David ali su pojedini delovi samog iskaza veoma kontradiktorni. Pažljivom analizom se mogu uočiti pojedine nelogičnosti koje upućuju na to da R. Đuro ili nije bio u potpunosti upoznat s tim šta se sa njegovim sinom dešavalo u periodu od dva meseca na početku 1942. godine ili saznanja koja je imao nije istinito preneo činovniku X kvarta. Osnovni segmenti koji su u ovom iskazu nelogični su sledeći: R. Đuro je tvrdio da ne poznaje Ž. Davida iako su živeli veoma blizu jedan drugome, udaljeni samo tri ulaza (R. Đuro u Sarajevskoj ulici br. 8 a Ž. David u Sarajevskoj br. 14); R. Đuro je tvrdio da je njegov sin bio pozvan da bude položajnik za božićne praznike kod Ž. Davida, što, ukoliko je istina, deluje veoma čudno ako se R. Đuro i Ž. David nisu poznavali, s obzirom da je pravoslavni običaj da se kao položajnik u kuću zove neko ko je ukućanima poznat, dete iz komšiluka ili rođak; Neobično deluje to da R. Đuro nije insistirao na tome da sazna šta se s njegovim sinom dešavalo dok je u prvom navratu boravio kod Ž. Davida, u periodu od 13. do 18. јanuara; na kraju, veoma neobičnom se čini tvrdnja da se R. Milenko „sav okrastao“ u periodu od sedam dana, koliko je bio odsutan od kuće, jer koja god da je polna bolest bila u pitanju u slučaju R. Milenka, za akutno stanje koje podrazumeva da su na celom telu vidljive lezije i kraste potrebno je mnogo više od sedam dana da se razvije. U svakom slučaju, iskaz R. Đure je za policijske vlasti bio dovoljno ubedljiv i Ž. David je uhapšen istog dana. Pri hapšenju i pretresu nije pronađeno ništa što bi Ž. Davida dodatno inkriminisalo, niti je on pružao otpor hapšenju. Narednog dana je u sedište X kvarta doveden i R. Milenko i od njega je uzeta izjava. Iskaz R. Milenka se u velikoj meri razlikovao od iskaza koji je njegov otac ranije dao policiji:

Ne sećam se tačno datuma ali mislim da je to bilo na tri dana pred novu godinu. Ja sam otišao od svoje kuće usled nesloge između mene i oca i tom prilikom našao me je Ž. David, trgovački pomoćnik, koga sam od ranije poznavao, kod železničke stanice oko 14 časova i tom prilikom ja sam mu rekao da sam napustio kuću i da mislim da noćim u Berzi rada, odnosno radničkom skloništu. Posle ovoga našeg razgovora nas dvojica smo se rastali i tek oko 17 časova smo se ponovo našli u Sarajevskoj ulici i tom prilikom isti me je pozvao da idem sa njim da večeram u kafani „Bukurešt” i ja sam otišao. U pomenutoj kafani meni je imenovani davao da pijem rakije i ja sam popio svega dve male čašice, a kako je on na mene navaljivao da i dalje pijem ja sam odbio. Posle večere on me je nudio da pijem vino, ali sam ja to odbio. Kada smo nas dvoje večerali ja sam hteo ići da spavam, ali mi je on rekao da ne treba da tražim stan već da mogu kod njega da idem, ali sam mu ja rekao da ću prvo ići da vidim da li ima kod brata gde da prenoćim pa ako ne budem imao da ću doći kod njega i mi smo se rastali. Kako nije kod moga brata bilo mesta gde bi mogao spavati otišao sam kod napred pomenutog Ž. u stan u Durmitorskoj br. 3. Kada sam došao kod imenovanog mi smo bili prvo u kujni kod njegove gazdarice pa me posle isti Ž. pozvao da idemo spavati i pošto je on već bio otišao ja sam ušao u sobu gde je bilo tri kreveta, svukao se i legao kod njega, jer su ostali kreveti bili zauzeti. Čim sam ja legao kod njega on je počeo da me pipa po stražnjici i da mi tepa a kada sam mu ja rekao da me ostavi i ne dira jer ću da idem pa makar poginuo od nemačkih vojnika pošto je bilo prošlo 20 časova, on me je ostavio malo na miru ali kada sam ja zaspao on je svoj ud uterao meni u debelo crevo i tako me stisnuo da i ako sam se probudio, nisam mogao da mu se otmem, sve dok nije svršio. Ovo sam osetio po tome što me je svoga ukvasio, tako da su mi i gaće bile mokre. I posle toga pošto je isti svršio nije hteo da me ostavi na miru već je i dalje dirao i ponovo pokušavao da izvrši blud nadamnom. Tada sam mu ja rekao da me ostavi na miru i bio sam se podigao da idem kući, ali me on opet ostavio na miru, prestao je da me dira. Posle ovoga mi smo zaspali i kada sam se ujutro probudio ja sam otišao od njega i lutao po varoši, sve dok me nije Ž. ponovo našao i počeo mi govoriti da on kobajagi nije hteo da izvrši blud nadamnom kao i da to nije ništa, pozivajući me da opet idem kod njega u stan gde bi mogao da spavam, ali sam ja to odbio. Posle izvesnog vremena, odprilike pre jedno sedam dana našao me je opet na ulici napred imenovani i poveo me da idem kod njega u stan u Sarajevskoj br. 14 kod neke gospođa Mare, čije prezime ne znam i kako ja nisam imao nigde da spavam otišao sam kod njega jer mi je rekao da ima čist krevet a kada sam otišao i ako smo spavali u jednom krevetu nije me dirao, jer sam mu kazao da ću odmah otići ako me bude dirao. Napominjem da kada je imenovani prvi put izvršio ovaj neprirodni blud nadamnom mene je jako bolelo tako da nisam mogao sedeti, niti ići, a poskakale su mi neke žljezde na preponama. Kako je posle ovoga meni na debelom mesu izašao jedan plik ja sam se požalio mojoj majci, ali joj nisam kazao šta mi se desilo, niti pak kome drugome sve dok nisam odveden lekaru na pregled pre dva dana, kome sam sve ispričao ceo događaj. To je sve što po ovome imam da kažem, a na kazano ću se zakleti, a ovo mogu u oči reći Ž.

Istog dana kada je izjavu policiji dao R. Milenko, saslušan je i ranije privedeni Ž. David, takođe u prostorijama X kvarta Uprave grada Beograda; saslušanje je sproveo starešina X kvarta Živorad Rajević. (Божовић 2003, 32). Tridesetogodišnji trgovački putnik Ž. David je u svom iskazu istražnim organima negirao da je sa R. Milenkom imao seksualni odnos i istog optužio da se bavi prostitucijom i da je pokušavao da ga uceni:

Po sve su neistiniti navodi izneti u prijavi R. Đure, kao i njegovog sina R. Milenka da sam ja sa njim vršio neprirodan blud, već koliko je meni poznato jer mi je sam Milenko pričao da je sa njim izvršio neprirodan blud Z. Radovan, koji se sada nalazi u logoru, za sumu od 300 dinara u klozetu kafane „Niš” ali da ga je prevario i da mu nije dao novac. Da je on sam ovo pričao dokazaće i K. Boža, pa molim da se isti o tome sasluša. Priznajem da je imenovani Milenko dva puta noćio kod mene i to jednom prilikom u Durmitorskoj ulici br. 3 a drugi put u Sarajevskoj ulici br. 14. I prvi i drugi put ja sam izvestio njegove da je on kod mene u stanu i jednom prilikom je njega njegov otac odveo kući iz moga stana. Ja sam imenovanog primao u moj stan više iz sažaljenja jer mi se isti žalio da njegovi roditelji sa njim ne postupaju najbolje. Isti Milenko je sebe odnosno svoje telo nudio za 300 dinara svakom a jednom prilikom i nekom Ibri koji je sada u Upravi grada Beograda u zatvoru, ali zato što nije bio zdrav nije mu dao jer se bojao da ga ne zarazi. Ja pristajem da me vlast podvrgne lekarskom pregledu pa ako se ustanovi da sam ma od koje zarazne venerične bolesti bolestan neka sa mnom po zakonu postupi. To je sve što po ovome imam da kažem u svoju odbranu. Ispit mi je pročitan i zapisan kako sam i govorio.

Službenici X kvarta Uprave grada Beograda su onda, kako i nalaže Zakonik o sudskom krivičnom postupku, suočili oštećenog i okrivljenog. U protokolu suočenja je zapisano sledeće:

Dobavljen kvartu R. Milenko, pa kad mu bi naređeno da se okrene Ž. Davidu i ovome u oči kaže, okrete se i reče mu u oči: Ti si Ž. Kada sam ja bio kod tebe u stanu i spavao u tvome krevetu za vreme spavanja sa mnom izvršio nasilan blud. Ovo ti u oči kažem i na ovo ću se zakleti. Za ovim se okrete Ž. David, trg. pomoćnik, pa kada mu bi naređeno da se okrene i u oči kaže R. Milenku, okrete se ovome pa mu u oči reče: Ti lažeš Milenko da sam ja nad tobom izvršio nasilan blud kada si ti noćio kod mene u stanu a ti si se falio da si ti mene dva puta jebao te noći dok si bio kod mene. Ovo si ti pričao kod mnogih lica na Berzi rada, što ću ti i dokazati. Tebe sam primio kod sebe oba puta na prenoćište jedino zato što nisi imao gde da spavaš. Ovo ti u oči kažem.

Pre nego što je starešinstvo X kvarta odlučilo kako da postupi po prijavi R. Đure da je Ž. David počinio krivično delo protivprirodnog bluda nad njegovim sinom, saslušan je i svedok, radnik K. Božo, kojeg je za svedoka predložio osumnjičeni Ž. David. K. Božo je živeo u neposrednoj blizini i oštećenog i osumnjičenog, kretao se u istim krugovima i u suštini potvrdio priču osumnjičenog da se maloletni R. Milenko bavio prostitucijom, nudeći seksualne usluge u zamenu za novac i namirnice, ordinirajući uglavnom u okolini beogradske železničke stanice i obližnjih kafana, poput kafane „Niš”. Zabeleški o drugim saslušanjima po ovom slučaju nema. Starešinstvo X kvarta Uprave grada Beograda, na osnovu tužbe, saslušanja i svedočenja, podiglo je zvaničnu optužnicu protiv Ž. Davida za krivično delo protivprirodnog bluda, po § 285 Krivičnog zakonika Kraljevine Jugoslavije i prosledilo ju Odeljenju krivične policije Uprave grada Beograda. Ovim aktom je ceo slučaj podignut na viši nivo. Starešina kvarta u optužnici navodi kako je nepobitno utvrđeno postojanje navedenog krivičnog dela i kako je utvrđeno da je njegovo izvršenje odgovoran Ž. David. U optužnici takođe stoji da je odgovornost utvrđena iskazima oštećenog i njegovog oca kao i delimičnim priznanjem osumnjičenog koji je priznao da je oštećeni dva puta noćio kod njega u istom krevetu. Takođe, starešina X kvarta iznosi i mišljenje da ne treba verovati iskazu osumnjičenog da je nad R. Milenkom protivprirodni blud izvršio Z. Radovan a ne on, jer se isti Z. Radovan u tom trenutku nalazio u logoru. Optužnicu je Odeljenje krivične policije odmah prosledilo Državnom tužilaštvu za grad Beograd s napomenom istražnom sudiji da povede istragu protiv Ž. Davida po § 285 i § 256 Krivičnog zakonika Kraljevine Jugoslavije. Šef odeljenja krivične policije nalaže istražnom sudiji da uputi oštećenog R. Milenka na testiranje a da istovremeno pusti osumnjičenog Ž. Davida da se brani sa slobode, po § 130 Zakona o krivičnom postupku. Kada se bude utvrdilo kojom je bolešću zaražen oštećeni, osumnjičeni bi bio upućen na testiranje. Osumnjičenog Ž. Davida je još jednom saslušao istražni sudija. On je u iskazu ponovio priču od ranije, kako nije sa oštećenim ništa imao već da ga je primio u svoj stan da prenoći jer mu ga je bilo žao. Osumnjičeni je u iskazu dodao i to da mu je oštećeni pričao ... da je imao seksualne odnose sa muškarcima i da se na taj način zarazio triperom. Ž. David je i dalje bio istrajan u negiranju bilo kakve krivice i tražio je od istražnog sudije da ga sud pusti na slobodu.

Zapisnik o saslušanju okrivljenika je poslednji dokument koji je sačuvan u predmetu Kzp. 782/42. Nije poznato kako je proces okončan i da li je Ž. David izveden pred sud ili je optužnica odbačena. Elementarna logika navodi na zaključak da je optužnica odbačena, ali u svakom slučaju u dosijeu nedostaju izveštaji lekara o bolesti kojom je bio zaražen oštećeni i kasniji eventualni izveštaj o lekarskom pregledu osumnjičenog. Takođe, ukoliko je došlo do odbacivanja optužnice, u dosijeu nedostaju zvanična odluka o odbacivanju i nalog da se Ž. David pusti na slobodu.

Ovaj slučaj ne daje dovoljno podataka da se tačno utvrdi šta se zapravo dogodilo, da li se radilo o slučaju silovanja ili pak o slučaju prostitucije i pokušaja ucene i iznude. Iskazi obe strane - i oštećenog i okrivljenog - obiluju logičkim nedoslednostima i očiglednim pokušajima da se krivica svali na onog drugog. Ukoliko pretpostavimo da se radilo o slučaju prostitucije, odnosno slučaju pružanja seksualne usluge za novčanu nadoknadu, ka čemu ipak većina dokaza naginje, mogu se izvući određeni zaključci o tome kako je izgledao život ljudi homoseksualne orijentacije u Beogradu pod okupacijom, uz veliku ogradu da se radi o samo jednom slučaju i to atipičnom. Izvesno je da najveći broj homoseksualaca nije plaćao za seksualne usluge, ali je ipak evidentno i to da je postojao određen broj muškaraca i dečaka koji su nudili seksualne usluge za novac. U okolnostima rata i okupacije uvek dolazi do procvata prostitucije. (Николић 2002, 181-193). Kao i većini zemalja u periodu kada se homoseksualnost nije tolerisala, određena mesta i lokacije, najčešće železničke i autobuske stanice, pojedine kafane i restorani, parkovi i javni toaleti, služili su kao sastajališta i mesta upoznavanja homoseksualaca. Sudski spisi nam daju sliku o takvim mestima u okupiranom Beogradu: to je bila glavna železnička stanica i nekoliko kafana u okruženju, kafane „Niš” i „Bukurešt”.

Najvažniji zaključak koji se iz ovog slučaja može izvući je – uz ogradu da je reč o samo jednom slučaju i da stoga zaključak u stvari predstavlja indiciju a ne zakonitost, makar dok se ne prečešljaju svi policijski i sudski spisi iz okupirane Srbije – da homoseksualci u okupiranoj Srbiji nisu bili progonjeni na ideološkom planu, odnosno da nisu svrstani u grupu ljudi opasnih za poredak, čija je izolacija i eliminacija predstavljala prioritet. Slučajem R. Milenka i Ž. Davida nisu se bavile nemačke okupacione vlasti, ni vojne, ni policijske ni obaveštajne, štaviše, njime se nije bavila ni kvislinška Specijalna policija, koja je bila angažovana na progonu elemenata opasnih po uspostavljeni društveno-politički poredak. Procedura po kojoj se postupalo u slučaju Kzp. 782/42 nije se razlikovala od one po kojoj se postupalo pre rata: krivično delo je prijavljeno policijskim vlastima, policija je izvršila istragu, saslušani su oštećeni, okrivljeni i svedoci, predmet je prosleđen Okružnom sudu, tačnije istražnom sudiji, sa nalogom da se do zvaničnog podizanja optužnice okrivljeni brani sa slobode, sve tačno onako kako je propisao Zakon o krivičnom postupku Kraljevine Jugoslavije iz 1929. godine. Dokaza koji bi pokolebali tvrdnju da se položaj homoseksualaca u okupiranoj Srbiji, makar u pravno-procesnom smislu, značajno razlikovao od predratnog perioda, jednostavno nema.

Zaključak

Homoseksualci su u najvećem delu srpske istorije bili nevidljivi. Njihov položaj, njihove strepnje, nade, pokušaji da se oslobode pritiska konzervativne javnosti i represivnog državnog aparata ili da prežive u teškim vremenima ratova, ostali su zatrpani velikim pričama političke i vojne istorije. Stanje u kojem je slobodno ispoljavanje seksualne orijentacije bilo strogo kažnjivo a mimikrija, sakrivanje i prilagođavanje uslovi za opstanak, sakrili su jednu bogatu istoriju od očiju šire javnosti. Na osnovu veoma siromašne izvorne baze, koju uglavnom čine policijski izveštaji, zakonski akti, sudski spisi i novinski natpisi teško je rekonstruisati ijednu životnu priču a kamoli aktivnosti cele jedne bogate subkulturne grupe. Ipak, čini se kako bi ovaj rad mogao dovesti do određenih pomaka u našim saznanjima.

Položaj homoseksualaca u srpskom društvu nije se mnogo promenio u periodu od druge polovine 19. do početka 20. veka, o čemu najbolje govori to što su zakonske odredbe koje sankcionišu „protivprirodni blud” gotovo identične u zakonskim rešenjima iz 1860. i 1929. godine, uprkos protestu nekolicine pravnika, koji su smatrali da je pravo na privatnost važnija tekovina savremenog čovečanstva od zaštite „moralne ispravnosti”. Strogi zakonski okviri i realna mogućnost da se zbog seksualne orijentacije završi u zatvoru, učinili su da se do početka Drugog svetskog rata homoseksualci nisu organizovali kao zajednica, odnosno društvena grupa koja se bori za svoja prava, već su, pasivizirani, izbegavali kontakt s javnošću i povlačili se dublje u ilegalu. Ovakav modus operandi je doveo do toga da je broj procesuiranih homoseksualaca zbog kaznenog dela „protivprirodnog bluda” bio izuzetno mali i da je javnost bila gotovo nesvesna njihovog postojanja, izuzev povremenog kolanja neproverenih čaršijskih priča i “naklapanja” s ciljem da se određeni ljudi diskredituju u javnosti. Ta društvena nevidljivost je na određeni način, iako sama po sebi loša, pomogla homoseksualcima u Srbiji da prežive Drugi svetski rat. To što su uglavnom bili izvan radara vlasti, uslovilo je da ih nemačka okupaciona sila ne smatra relevantnim političkim faktorom i stoga ne insistirana njihovoj izolaciji i istrebljenju, kao što su nacisti uradili u Nemačkoj i pojedinim delovima Evrope. Na drugoj strani, domaći saradnici okupatora su istragu homoseksualaca stavili u svoju agendu, u početku ih koristeći u propagandne svrhe a zatim organizujući praćenje i prikupljanje podataka. Sticaj okolnosti je bio takav da su domaće vlasti, pre svega Specijalna policija Uprave grada Beograda, imale pune ruke posla, pomažući najpre nacistima u genocidu nad Jevrejima i Romima, zatim u borbi protiv komunista i ostalih protivnika okupacije, tako da je nadzor nad homoseksualcima poveren nižim policijskim organima, odeljenju Krivične policije i sudovima. Izuzetno mali broj procesuiranih slučajeva „protivprirodnog bluda” u godinama okupacije i nedostatak drugih dokaza o većim akcijama protiv homoseksualaca ukazuju da je njihov ionako težak položaj – dodatno otežan surovim uslovima rata, razaranja, nemaštine, gladi, oskudice i nepoverenja – ipak bio mnogo podnošljiviji nego u drugim delovima Evrope, posebno nego što je bio položaj homoseksualaca u Nemačkoj.

(NASTAVIĆE SE)

*Delovi teksta preuzeti iz knjige "Među nama"

Oceni 5