Želim da živim u malom primorskom gradu

Bila jedna ljubav kao brodolom kao tuče pijanih mornara
ti mene veslom ja tebe veslom u glavu
Sidro u srce umjesto dolje ka dnu da nas drži čvrsto
                        dok je bura
Pocijepano jedro u inat
                        vidi koliko si ljuta djevojčice
I sada vjetar šiba kroz nas i nikud otploviti nećemo
                        ni ti ni ja nismo onaj isti brod
paluba smo po kojoj su galebovi ostavili svoja anđeoska pera
i svoj đavolji izmet
Niko nas više ne opra od nas
                       A hridi šta su one za tvoja za moja prsa
Zašto se junačiš s tim paperjem od živaca
s tim mekim pokidanim nitima
od strahova
od užasa
bila je jedna ljubav
Ti mene ja tebe
kaznom
uvredom
bolom
Kao na jednoj nozi kad skačeš odskakutalo je
jedno tamo drugo ovamo
a ista ulica isti zid soba i plač
Dok napolju grmi u potpalublju su dva zeca sklupčana
uz krzno jedan drugom
meko i toplo
potom
svako se nadao da će onaj drugi biti večera gladnim mornarima
Ali mi možemo pojesti oba
Vikali su mornari i svojim ručerdama
i svojim gladnim ustima u meko su zagrizli meso
A nježnost
Ona je umakla pred nama čim smo isplovili na pučinu
Surovo i slano more peklo je po svim ranama
Vidiš ova golotinja i trag kud si prstom i noktom u meso i potom
sve opet i opet
Želim da živim u malom primorskom gradu
i da te dočekujem
da dođeš kući k meni poslije svih mornara
poslije svih žena koje po dokovima nude tijela
                      ne za novac nego za utjehu
za dodir koji će im nakratko otjerati čamotinju s kože
O kako su dosadne kako su umorne i duge
zimske noći u primorskim gradovima
kada bi se žene podale stijenama ptičurinama i strmoj obali
a ja ih volim
jer u njima spava veći očaj od onog u mojim grudima
Želim da živim u malom primorskom gradu
Gdje se svi ljudi znaju žive dugo i oporo
psuju puno i pijaca smrdi na ribu i trulo povrće
I da mi dođeš
Poslije svih putovanja
I kad prestaneš da me mrziš jer više nemaš snage ni da me voliš
Želim da živim u malom primorskom gradu
Gdje nikog neće plašiti naš očaj ni naši brodolomi
Ni naše zabranjene avanture
sa mornarima sa poluludim ženama sa obale
                    sa galebovima sa dječacima
sa očima u uskim prolazima gradskih ulica
sa potpeticama koje udaraju po kaldrmi
Gdje nikog neće biti briga za marševe naših strasti
ni mrakove naših osjećanja
želim da zavučem ruku duboko u tebe i pomjerim satove
vrijeme je ionako besmisleno
u malom primorskom gradu i bilo gdje na svijetu
za tebe i za mene
vrijeme je besmisleno
ali satovi oni su surovi dok nam utrobu nabijaju na kazaljke
i dok nas nose odlučnije nego mi svoju kožu
želim da ih pokvarim da nas ne liječe od nas
rasprodajući nas vremenu
Želim da trčim do obale
u malom primorskom gradu
da stignem na vrijeme
da te zagrlim
kada dođeš sa putovanja kući