Želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve

Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.

Azra: Od prvog singla do prvog albuma

(…) U proljeće 1977. prva postava Azre počinje raditi u postavi Džoni (vokali i gitara), Mladen 'Max' Juričić (gitara), Branko Matun (bas) i Paolo Sfeci (bubnjevi). Mladen Juričić upoznao je Štulića nakon jedne večeri provedene u klubu Jabuka, gdje je stalno zalazio, kada ga je Sfeci odveo na audiciju kod Džonija. Štulić je htio elektrificirati bend, a Sfeci mu je rekao da zna dečka koji odlično svira gitaru i ima moderan senzibilitet.

„Došli smo po noći kod Džonija, u autu s Pajom koji je bio dio društva. Tada sam stalno svirao usnu harmoniku, to mi je baš bila furka“, prisjeća se Juričić. „Nakon što smo probali par pjesama, a ja demonstrirao umijeće sviranja na usnoj, Džoni je rekao 'to je super, zna svirati folk', i tako sam ušao u Azru. Na početku smo svirali očajno, ali imali smo volju. Džonijev problem bio je taj što su mu pjesme imale milijun akorda. U svim sastavima s kojima sam u životu svirao poslije Azre nisam odsvirao toliko harmi kao s Džonijem. Trebalo je to malo pročistiti i dobiti neki konkretniji zvuk. Niti Džoni ni ja nismo se baš snalazili na električnoj gitari, ali je on jako dobro ovladao programom klasične gitare. Njemu je čak bilo teško svirati s trzalicom, ali s vremenom su stvari krenule na bolje“. 

No, Štulić nije bio zadovoljan i već u ljeto 1977. prekida rad sastava, priopčujući Mladenu Juričiću da je on sam (Štulić, op.a.) toliko loš na električnoj gitari da mora pronaći drugog gitarista, puno boljeg od Mladena, kako bi nadoknadio manjkavosti i možda nešto uspio napraviti s Azrom. „Naravno, tijekom ljeta nije nikoga pronašao i ispred nebodera gdje smo stanovali Marino Pelajić i ja“, sjeća se Juričić, „početkom jeseni rekao mi je da je raščistio sa svim nedoumicama i da bi mogli ipak probati ponovno zajedno. Spomenuo je i da zna nekog bubnjara kojeg je zvao 'ćelavi' jer se nadavno ošišao. Govorio da se 'pjenuša' dok svira, da ne udara po bubnjevima poput nekog primitivca. Bio je to Branko Hromatko, koji je ušao u tu drugu postavu Azre i ostao sa nama do početka 1979. godine, kada nastaje Film“. 

Jurićić pojašnjava da je Štulić bio manijakalno uporan i da je u vrlo kratkom vremenu napredovao kao instrumentalist, marljivo vježbajući, pokazujući fanatizam prema glazbi i savladavajući program gitare koji su budući majstori klasične gitare po glazbenim školama savladavali godinama. Postava Azre vježbala je u baraci na Vrbiku, nedaleko od Filozofskog fakulteta, a jedan od prvih nastupa imali su iste jeseni u zagrebačkoj Dubravi. „Te večeri Džoniju i meni stalno su pucale žice na gitarama“, govori Juričić. „Sjećam se da smo svirali u nekakvom Domu kulture koji je ispred pozornice imao plišanu zavjesu, a ona se stalno zatvarala i otvarala kako smo mi radili stanke zbog mijenjanja žica. Tada još nije bilo elektronske štimalice za gitaru, sve je trajalo dugo…“

„U jesen 1977. čuo sam novi val“, govorio je Štulić u Poletu o prekretnici koja se iznenada dogodila. „Tu je velike zasluge imao Mladen Juričić, on je htio da radimo nešto takvo. Ja sam to shvatio kao potencirani stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kad sam prvi put slušao Beatlese. Ponovo sam čuo klasične prateće vokale, klasičnu solo-gitaru, shvatio sam da je, nakon dugog vremena, pravi ugođaj napokon stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u Azri smo u to vrijeme počeli pročišćavati i nanovo aranžirati stvari, potencirati ritam, glas...“.

Tog ljeta, prije ponovnog sviranja sa Džonijem, Mladen Juričić nakon završetka gimnazije putuje Interrailom do Londona i u francuskom Marseilleu druži se s jednim Englezom koji mu priča o novoj, „žestokoj  glazbi“ u Velikoj Britaniji. „Bio je to plimni val toga ljeta koji me je zakačio spletom okolnosti i djelovao na sve nas“, kaže Juričić. Max marljivo pronalazi novu glazbu u londonskim prodavaonicama ploča, upija utjecaje i vraća se kući s par ploča, među ostalima i jednom kompilacijom s pjesmama američkih preteća punka, Stoogesa, MC5 i drugih.

(…) Kada mu je 1977. isteklo pravo na korištenje studentskog doma, stari Štulićev prijatelj Božo Kovačević preselio se u stan kod Damira Price-Caprija, kasnijeg člana grupe Haustor. „Džoni je i tamo znao često navratiti“, sjeća se Kovačević, „a kod Caprija se već okupljalo društvo iz raznih zagrebačkih sastava, bila je to renesansa zagrebačkog rocka. Vidjelo se da je Štulić bio gotovo opsjednut, u potpunosti predan tome što radi“. Iako je Kovačeviću, kao i drugima, bilo jasno da će Džoni i drugi sastavi moći izaći u javnost tek nakon što profesionaliziraju pogon, nije bilo nikakve dvojbe da je imao žara, nezaustavljivu želju za nešto reći svojim pjesmama, te ono što svi spominju kao Štulićevu konstantu, nevjerojatnu energiju.

Kultni status Azra je kasnije sticala nastupima u Lapidariju i klubu Studentskog centra koji se nalazio u istom dvorištu s Teatrom ITD, ali je još važniji prostor za njih u ovom razdoblju bila Galerija Studentskog centra. Smještena dublje u dvorištu iza SC-a i Teatra ITD, bila je tvrdokorni umjetnički pogon za izložbe, performance i koncerte. Voditelj Galerije Željko Luščević i njegov asistent Mladen Lučić-Luc, rad Galerije prilagodili su senzibilitetu mlade generacije, predstavljajući izložbe, kazališne predstave, strip i rock-koncerte u istom prostoru. U Galeriji su kasnije vježbali mnogi novovalni sastavi, a i Azra je često boravila u prostoru duhovno i fizički nerazdvojnom od ITD-a, Studentskog centra i prostorija Kugla glumišta, smještenih ispred dvorišta SC-a u Savskoj ulici. (…)

Kada je Štulić dobio termin u tonskom studiju za snimanje prvog singla, pruženu mogućnost je shvatio ozbiljno i angažirao profesionalnog basista s duljim sviračkim stažem. Pokušaj potpisivanja bilo kakvog diskografskog ugovora koji bi budućnost grupe učinio optimističnijom od statusa lokalne gradske senzacije bio je najvažniji zadatak, završetak procesa koji bi Štuliću omogućio da tonski realizira pjesme koje je već nekoliko godina vukao sa sobom. Uz pomoć Milana Škrnjuga - menadžera Parnog valjka i Prljavog kazališta - Azra napokon dogovara snimanje prvoga singlea, također za Suzy, čime manja ali agilnija i programski hrabrija zagrebačka diskografska kuća uzima primat Jugotonu u promociji punka i novog vala. Pjesme „Balkan“ i „A šta da radim“ Azra snima tijekom svibnja 1979. u studiju Janka Mlinarića – Trulog, s Husom kao producentom. Uz Štulića na gitari i vokalima, te Leinera na bubnjevima, sviračku postavu popunili su Hus koji je odsvirao solo dionice i Valjkov basist Zlatko Miksić-Fuma. Violinom se pozabavio nepotpisani Goran Reljić-Relja, a na omotnici singla objavljenog u listopadu 1979. nije bilo navedeno niti ime Mladena Juričića koji je otpjevao prateće vokale s Džonijem i Leinerom.

Iako su se njihovi članovi formalno razišli nekoliko mjeseci ranije, postave Azre i Filma vježbale su na istome mjestu, u „brvnari“ Mladena Juričića na zagrebačkom Svetom Duhu, iznad Črnomerca, koja je kasnije pretvorena u tonski studio. „U tri mjeseca su se znale dogoditi stvari za koje danas treba tri godine. Puno toga se događalo kod mene u vježbaoni i sve sam to pratio iz blizine, surađivao i navijao. Karijere su se razvijale usporedno, svatko je svirao svoje i za sebe mislio da je svjetski prvak“. 

Konkretna vrijednost melodijski vrlo pažljivo osmišljenih i jasnih pjesmama, objavljenih na singlu s dvostrukom A-stranom, najavila je Štulića kao autora jakog kalibra. Utjecaj narodskog  leksika i opći ugođaj „Balkana“ bio je shvatljiv, jer pjesma je bila napisana kao refleksija Štulićeva povratka iz vojske i sadržavala je izvorne odlike njegova rukopisa. Originalni je tekst doživio preinake pod utjecajem novovalne poetike, ali je akustična gitara bila dominantna u pjesmi koja s novim valom i nije imala previše dodirnih točaka.

Bio je to pravi „stari tradicionalizam“ s natruhama countryja, kakav će dvadesetak godina kasnije postati „in“ i vratiti se na scenu s mladim izvođačima novog tradicionalizma u potrazi za korijenima. Štulićeva ukorijenjenost u narodski mentalitet na samom ga je početku diskografske karijere spasila od bilo kakvog pomodarstva i predstavila kao autora koji je, čak da je i htio, teško mogao postati „dizajnirani produkt“.   

Zato je druga strana ploče s autobiografskom „A šta da radim“ bila još uvjerljivija, čak i primjerenija rockerskom formatu nove Azre i borbenom  pogledu na svijet autora koji „želi samo da svira“ i „ništa mu drugo nije važno“. Hus je kao gitarist pomogao u obje pjesme; nadahnuta sviračka međuigra njegove solo gitare i Reljine violine na kraju „Balkana“ i izvrstan gitaristički solo u „A šta da radim“ dali su dodatnu dimenziju jezgrovito odsviranim i vrlo hitoidnim pjesmama. Reski gitarstički rifovi i razlomljen plesni ritam Leinera i Fume u „A šta da radim“ kontrast su imali u vokalnoj posebnosti Azre koja se jasno čula; efektno aranžiranim višeglasjem dodatno su obogatili pamtljive melodije.     

„Konačno, i Azra je došla na svoje i snimila toliko željeni singl“, pisao je Sven Semenčić u Poletu 21. studenog 1979. „Iako hendikepiran stalnim izmjenama svoje grupe, Štulić uspijeva načiniti komercijalan, dobro isproducirani hit singl s podjednako zanimljivim skladbama“. Nešto kasnije, u prvom Džuboksu iz 1980. Petar Luković recenzirao je prvi Azrin vinil u svojoj stalnoj rubrici singlovi: „Zvuk šezdesetih momci iz Azre uspješno su transponirali u elegantnu viziju new wavea i čitavu skladbu postavili na zdrave rockerske osnove. (…) Autentičan emocionalni naboj prosto izvire ispod pjevačevog glasa i tako, konačno, umjesto kvazifilozofiranja imamo pravu stvar – rock za 1980.“.

Dva mjeseca kasnije duetu Štulić/Leiner pridružio se basist Mišo Hrnjak, ranije član grupe Limeno oko, također stanovnik Novog Zagreba, čime najpoznatija postava Azre dobiva svoj konačni oblik.

(…) U intervjuu Džuboksu Štulić je pričao o planovima: „Spremili smo album koji ćemo što prije napraviti, mora biti gotov do konca trećeg mjeseca. Ali uvijek su tu problemi… Ne znamo još gdje ćemo to snimiti. Još uvijek stoji solucija da ćemo raditi u Jadran filmu. Tamo ima šesnaest kanala, ali nema termina koji nama odgovaraju. Ako to ne ide, snimit ćemo pjesme u privatnom studiju Janka Mlinarića – Trulog. On ima u studiju osam kanala i tamo smo snimili singlicu. U svakom slučaju album mora biti gotov do četvrtog mjeseca. Prvo sam planirao da bude u drugom mjesecu već odštampan, ali eto, kasnimo. Neke stvari ne zavise od nas. Truli je kit s kojim dobro surađujemo i koji se meni jako sviđa, a on će i producirati snimanje. Ako ništa drugo, zatvorit ćemo se kod njega u studio pa ćemo izvući maksimum. Osam kanala će biti dovoljno ako izvučemo sve do daske, ako dobro ozvučimo ritam sekciju, pa nasnimimo gitare“.

Činjenica da Husein Hasanefendić neće producirati nastupni album Azre nesumnjivo je bila veći problem i otegotna okolnost za profesionalno finaliziranje Štulićevih pjesama. Upoznat s Džonijevim načinom rada, skladateljskim potencijalom, ali i svojeglavošću, Hus je bio logičan izbor, ali je bio zauzet radom na albumu Vruće igre i brojnim personalnim promjenama u Parnom valjku te godine.

Borisu Leineru i Miši Hrnjaku vjerojatno je od početka bilo jasno da pored Džonija živog, zdravog i autorski potentnog nije bilo nade da tuđe pjesme pronađu put u repertoar grupe. Autorovi zaostaci iz  prethodnih godina rada ne samo da nisu nestajali nego su se istom brzinom gomilali i dalje, a mnoge od pjesama koje je Štulić svirao još s Balkan sevdah bandom pretvorene su u skladbe Azre. (…)

Iako bi sa zalihom toliko dobrih pjesama rijetko koji producent mogao podbaciti, Dragi Mlinarcu se dogodilo upravo to. Gledano s odmakom njegova je krivnja daleko manja nego je to tada isticao Štulić; prvi Azrin album ostao je od široke publike najprihvaćenija debitantska ploča novog vala, utjecajnija na srednju struju pop-glazbe od prvih vinila Prljavog kazališta i Pankrta. Vrijednost pjesama, žustra svirka i pedantno razrađeni svirački detalji amortizirali su skroman domet zvučnog zapisa, ali je neispeglanost  zvuka istovremeno bila primjerena Štulićevom dokumentarističkom, „tvrdokuhanom“ prikazu gradskog života. (…)

Džoni je bio najgori medijski promotor dugo čekanog albuma i nije skrivao nezadovoljstvo zabilježenim zvukom u intervjuu Džuboksu: „Teško mi to pada. Čuo sam nedavno na radiju skoro cijeli album, poslije Pankrta i poslije ne znam koga, i kad god ga čujem… muka mi dođe. Tol'ko truda, tol'ko napora, dobre pjesme, a tako loše producirane. Ja sam tu isključivo kriv. Kriv sam zato što sam uzeo Mlinarca; da sam radio s Husom kod Trulog bilo bi mnogo bolje. Nigdje sounda, nigdje žestine, ostao je samo vokal”.

„Ja sam htio i album snimati kod Trulog“, nastavio je Štulić, „ali on je stalno imao nekih poslova, nikad se nismo mogli naći, a ja nervozan, htio sam pošto-poto snimiti album. Hus mi je govorio da čekam, i tako. Bio sam ljut na sve i rekao: napravit ću album bez svih vas. Tad sam bio u komi i, uopće, album je sniman u jednoj mračnoj atmosferi… to se može osjetiti“.

Situacija s izjavama oko produkcije albuma pomalo je izmicala kontroli i postajala otvoreni rat između Štulića i Mlinareca. Jednom prilikom Mlinarec mu je prišao u Zvečki, iznerviran njegovim izjavama po novinama i rekao mu pred svima „Hoćeš me ošamariti? Bolje da to napraviš nego da me ogovaraš okolo".

Kasnije je Štulić Draganu Kremeru iz Džuboksa objašnjavao svoj odnos prema Dragi Mlinarcu: „On je meni bio drag kao čovjek. Još kao grupa 220 oni su nama bili nekako kao legenda, pa je to nekako naglo prekinuto, dugo se nije pojavljivao. Hus nešto nije mogao i onda sam njega uzeo. Točnije, Glavan mi je rekao da idem kod Mlinarca, i dobro. Pazi, tu je sad jasno, tu nije Mlinarec kriv, on je radio svoj posao, već je nesreća, naprosto ima nesreće u tom albumu…“.

Naravno da je svirka Azre mogla biti zabilježena i drugačije, što se vrlo lako moglo provjeriti na godinu ranije snimljenoj pjesmi „A šta da radim“. No, tadašnji sofisticiraniji zvuk na prvijencu je zamijenila tvrda i izravna svirka snimljena bez „male pomoći prijatelja“ Husa. Album Azre prije svega je plijenio pjesmama, neposrednošću, furioznom svirkom Štulića, Leinera i Hrnjaka, žestokom energijom i okusom autentičnosti, činilo se, obilato proživljenih stihova. (…)

(NASTAVIĆE SE)

* Tekst objavljujemo sa dozvolom autora i “Večernjeg lista”