Osvrt na roman Milorada Popovića „Čovjek bez lica“
Milorad Popović

Photo: portalanalitika.me

Zemlja vitezova ili zemlja hulja

Ukoliko bi pokušali odrediti književni postupak, perspektivu pripovjedanja  koje je pisac koristio kreirajući djelo Čovjek bez lica (djelo je nagrađeno Njegoševom nagradom), bili bismo u ozbiljnoj nedoumici, ne po onima koji negiraju bilo kakav valer ovom djelu, nego stoga što je ovaj uslovno rečeno bildungsroman pisan kao iz dvije perspektive podjednako čudesno,  gdje prvi dio je obilježen britkošću rečenice, istančanošću misli, radnjom koja je smještena u Italiji i Sloveniji i mogao bih reći, sublimno ispisana u mediteranskom ozračju, dočim je drugi dio romana  premješten u kontinentalnu Crnu Goru, Srbiju, na Kosovo i drugdje na Balkanu,  i taj drugi dio je markiran eruptivnom prozom - koja je u skladu sa eruptivnim zrakom podneblja - stilski dorađenom, kao i volšebnim osvjetljavanjem  nekih  ključnih događaja iz balkanskih povjesti, pogotovu onog djela istorije koji je bio duboko zakopan i zabravljivan sa tisuću brava puno jedno stoljeće, a riječ je o događajima nakon 1918. i okupacije Kraljevine Crne Gore od strane uglavnom srbijanskih trupa ili preciznije od strane Kraljevine SHS i nepočinstava koji su činjeni u to doba.

Dok je Popovićev prijethodni roman Karnera, izuzetna storija o boksaču i njegovom lutanju kroz život, pisana hemingvejevskim stilom, sa dosta surovosti i ogoljeno o životu na Balkanu, kao i o raznim mafijaškim i drugim klanovima, migracijama usljed mučnih događaja, ali i dilemama i unutarnjim borbama  onog tamnog sloja društva koji je isplivao iz događanja, koja su se doimala kao nemila, i obilježila su Balkan devedesetih, i pisan je jasno određeno u Ich form-i, iz perspektive glavnog pripovjedača  koji prati događaje u vezi sa glavnim likom, no i sa drugim likovima koji su stvarni, bar se tako doimaju, ili su pak u nekom djelu svojih prikaza u romanu stvarni djelimično,  novi roman koji je s pravom zadobio jednu od najprestižnijih nagrada jugoistoka Europe, Čovjek bez lica je pisan na višoj razini, sa čestim mijenjanjem perspektive, što daje dinamiku djelu i pruža neobično uzbudljive impresije, koje su prije svega otkrivalačke u smislu osvetljavanja nekih tamnih djelova crnogorske historije, kao što su Božićna pobuna, rat protiv tadašnje novoformirane SHS kraljevine, rat koji je bio sveobuhvatan i koji je obuhvatio veći dio crnogorskog stanovništva.

No, s druge strane, mora se priznati da je ovo jedan od rijetkih, ako ne i prvi roman koji nam daje „objektivnu“ sliku o tome kako je bilo nepočinstava i sa druge strane, sa crnogorske bande, jer o zločinima kraljevskih SHS trupa najveći dio je od 2000. do 2006. objelodanjen i dokumentovan (tadašnji Monitor, CKL i drugi suverenistički mediji su rekli sve što je potrebno), no  niti strana crnogorskih patriota i suverenista nije bila uvijek tako čista i besprijekorna, dapače, događali su se brojni zločini i nepočinstva i na strani crnogorskih suverenista, jer niti oni nijesu bili lišeni  te specifično crnogorske ambicije da budu prvi,  đe gođ dođu i promole nos, i bez obzira na njihovu časnu borbu za slobodnu i suverenu Crnu Goru.

Pisac Milorad Popović  nam daje jedan drugačiji pogled i jednu novu perspektivu na tadašnje povjesne događaje i ljude koji su bili na strani gdje i većinska Crna Gora, no to ih nije priječilo da pojedinačno čine brutalne zločine i pokažu zavidnu okrutnost prema okolici i suplemenicima i sunarodnicima i prema predstavnicima drugih naroda, ukoliko ih to može trenutačno obogatiti i donijeti im nekakav profit, no također se primjeri čojstva i oprosta neprijateljima i ubojicama ne mogu sretati toliko često kao na tlu Crne Gore, o čemu govore historijski relevantni izvori, te da ubijanje zarobljenih u Crnoj Gori bilo je kroz historiju sraman i neljudski čin (eklatantan dokaz antičkog agona su Primjeri čojstva i junaštva M. Miljanova), no ipak su mnogi borci toga rata ubijani bez oružja, pošto su se predali i o tome postoje brojni izvori koji jasno govore o čestim zloupotrabama vojne časti, odnosno primjerima beščašća. 

Ovo djelo nam donosi doista novi pogled na historijska zbivanja, koja su znala biti idealizovana i prikazivana  onakvima kakva nijesu bila ili  kakvima pak jesu bila, no  ispričan je onaj dio istorije koji jeste bio častan i poželjan za otvoriti, jer je to predugo zatomljavanje povjesti Crne Gore kuljnulo iznenada i začuđujuće vitalno, te je sada došao red  da vidimo sva ta događanja i sa jedne druge strane, u stilski dotjeranoj prozi koja se, čini se,  sastoji iz dva potpuno različita odjela: prvog dijela koji sliči djelima srednjeeuropskih spisatelja i drugog dijela koji razotkriva svu našu čemer i pretjeranu ambiciju Crnogoraca da prvače đe gođ dođu, o crnogorskim nepočinstvima i toliko „našim“ razračunima sa svijetom, sa okolicom i sa sunarodnicima, u zločinima koji su znali biti bezdušni, trenutni i svirepi. 

I doista pripovjedanje jeste samo naoko pisano fragmentarno, a zapravo je u pitanju mozaik s nakanom sastavljan iz djelova koji uobličavaju taj komplikovani  posao  kakav je literarno uobličavanje povjesti, a samo djelo nas vodi iz historije u sadašnjost, i to čini ne hronološki no fragmentarno.

U ovom romanu provijavaju likovi Josipa Broza, Ivana Steva Krajačića, Krsta Popovića,  Birolija,  Dakovića i mnogih historijskih ličnosti  koji u ovom romanu u pojedinim njegovim segmentima zadobijaju ulogu glavnih likova, te iz te plejade glavnih likova dospijevamo do zapravo glavnog lika Tripka Dragišića, mladog crnogorsko-italijanskog potomka, sina poznatog crnogorskog komite i borca za slobodu Crne Gore i posinka prekaljenog slovenačkog komuniste, koji je docnije  postao fanatički, britki analitičar jugoslovenske komunističke tajne službe UDBA, poznate po brojnim nepočinstvima iz četiri decenije duge vladavine komunističkog režima na prostorima Balkana, čiji je rad, djelatnost zapravo iskrivljenost uma i ograničenost dovela do krvavih sukoba, jer takva rigidna formacija koja nije imala mjere i pretvarala je brojne nevine u krivce okrivljavajući ih za sve i svašta, nije mogla donijeti u svom koncu drugo do divlji i ničim omeđen rata, gdje su isplivale sve te neljudske metode ove komunističke službe u funkciji neke fiktivne partije koja je zbog svoje borniranosti i neprilagođavanja situaciji, što je zapravo odraz neinteligencije, dospijela u ćorsokak i donijela teške i krvave događaje u posljednjoj dekadi XX stoljeća.

I svi oni zločini počinjeni od predaka uslovno rečeno današnje tzv. suverenističke strane, mada ja tu stvari ne bih promatrao crno-bijelim, no bilo kako bilo ti zločini nijesu ostali skriveni i zatomljeni, jer znali su kroz historiiju i kada im je pružena ruka drsko je odbaciti, premda se znalo i časno odužiti onima koji su pružili ruku davljeniku kakva je Crna Gora bila 1918. i docnije. Vlaho Bukovac je u svojoj autobiografiji možda najbolje opisao kralja Nikolu, koga također ne bi trebalo previše idealizirati, jer da je sve bilo idealno, lagali bismo masno, no kako me nitko ne plaća da mastim, velim ono što znam, a znam dosta toga. No to ne opravdava brutalnost srbijanskih trupa koja su vršili ozbiljne i sustavne pogrome prema onima u Crnoj Gori koji se nijesu slagali da Crna Gora nestane i stoga su se odmetnuli u komite i ustanike.

No vratimo se romanu Milorada Popovića koji na jedan potpuno novi način, ne idealizujući okolnosti i   pretke koji su vodili prije svega neravnopravnu borbu za „slobodu zlatnu“, no dakako i ta i takva borba nije bila i bez svoje sjenke, bez svoje grdne  strane, svoje druge strane, jer kako se to veli, sve uzvišeno ima i svoje naličje, sve lijepo i dobro ima i svoju ružnu i nakaznu stranu, te je ovaj roman, doista jedan novi pogled, zapravo novi pristup historiji Crne Gore prije svega, ali se ipak ne odnosi samo na crnogorsku već i na stvarnost i povjest i drugih balkanskih sredina, jer je njihova istorija povezana na mnogo načina. Taj pristup, bez obzira na nedvojbenu privrženost zemlji i slobodi koju je i u XXI stoljeću s mukom i brojnim preprekama ometana ipak izvojevala,  implicirao bi i pravo na istinu i onoj drugoj strani, kako se nijedna strana u sukobu ne bi umjetno idealizirala, što je dakako prije svega odlika zrelog pisca koji vlada naracijom vješto i  prateći  samo djelomice hronološki radnju romana, dočarava nam u isto vrijeme ljude i događaje koji su bitni za istoriju ali i one koji to nijesu, ali su zapravo simboli vremena kakvo je ono bilo i uvijek se u svakoj rečenici ogleda taj odnos svjetlosti i sjene, onog pozitivnog kao  i onog negativnog u događajima i ličnostima bitnim kako za konstrukciju tako i za kognitivni pomjeraj u literaturi, što je daleko bitnije, jer je kretanje naprijed u književnoj umjetnosti zapravo zrcalo pozitivnog razvoja društva u cjelini,  jer najzad kroz ovo djelo se ukazuje nedvojbeno na neidealizirani pogled na  povjest, kako na onu dalju tako i na onu bližu, bez zapaljivosti, ostrašćenosti u prikazivanju, i tu se ogleda umješnost Popovića koji piše djelo koje donosi novi vjetar u leđa crnogorskoj i balkanskoj literaturi, koje ne umijem odvajati kada je u pitanju umjetnički dojam, dočim književna istorija to ima pravo činiti.

Roman posjeduje  neku neobičnu draž i još uzbudljiviju storiju  koja se pretvara u   gustu šumu iz koje se čini da nema izlaza, no kako se bližimo kraju romana tako se broj vodećih likova romana multiplikuje, radnja usložnjava,  i čini vam se neprozirnim kuda će voditi neobično zanimljiva priča rukopisa, u  relativno bliskoj povjesnoj drami koja je nepredvidljiva za čitaoca jer se pisac zapravo bavi svom stvarnošću koja nije jednoobrazna i jednostrana, što predstavlja opet uspjeh pisca koji vas iznenadi dramatičnim  obrtima i unutarnjom snagom riječi, jer je uspio napraviti osobit roman koji nas uvlači u svoje pripovjedačke  skrivene odaje, te zapravo Popović pokazuje doista visoku svijest o složenoj strukturi i nitima pripovjedanja koje se začuđujuće prirodno kreću po nebrojenim razinama geoloških naslaga  romana, i samom igrom rječima, volšebnim „poetizovanim“ lajtmotivima, i izmještanjem, izglobljavanjem, očuđavanjem likova i događaja u romanu, doprinosi uvećanju literarnog doživljaja.  Sama dinamika naracije i emocija koja izbija iz svakog pasusa, kao da je u pitanju pjesma, a ne proza, ovog djela je ono što plijeni, kao i stalna izmjena perspektiva u djelu i uloga likova i njihovo epizodno ili permanentno pojavljivanje jeste doista u funkciji književnog djela i, naposlijetku, reklo bi se da je autor romanu  na kraju dao i razrješenje, o sudbini, povjesnoj, glavnog  junaka Tripka Dragišića, ali na jedan začudan, oneobičen način, jer ličnost glavnog lika nije tipičan glavni lik, veoma je misteriozan, neuhvatljiv, nije vitez ili krstaš u stalnoj borbi, sve vrijeme je  obavijen tajnom, i pisac  vješto vodeći literarnu igru, ne dozvoljava da saznamo previše prije vremena, no nas vodi kroz zavoje, okuke djela u najmanju ruku umješno.

Sama srž romana je  eksplicirana  na način kako to književni znalci umiju  iznijeti, koji je u odnosu na prijethodni roman Karnera, koji je brutalan  roman  našeg mentaliteta, izveo jednu vrhunsku književnu predstavu,  koja prvi put progovara na jedan drugačiji način o historiji, mada je da se razumijemo, ona samo povod i okvir za književno djelo kakvo je pred nama, no taj okvir hinjeno ističem jer je povjest uobličena  na način kakav joj basta. I ta povjesna, obiteljska, lična naracija doista opčinjava, i uspjeva nas ubjediti u njenu istinitost,  i premda ona jeste zasnovana na povjesti i na faktu, ipak joj je na jednoj dubljoj razini fikcija neosporna i doista se čini da je riječ o  romanu koji govori o sazrijevanju jednog pomalo nezrelog mentaliteta ljudi sa Balkana, jer kada se počne pisati na jedan onostran način o drugoj strani medalje koja i nije tako svijetla i lagodna, tada jedna epoha završava i počinje druga, nova u literaturi i zapravo izlazak ovoga romana jeste neka vrsta prekretnice, jer nam daje jedan novi pogled, jedan novi aspekt promatranja koji otvara neslućene prostore za novu literarnu misao, za novi izričaj i novo vrijeme u literaturi koje je ispred nas i jer za to Popović ima snage i imaginacije da otvori nove perspektive i da progovori  iz jednog neočekivanog ugla, na jedan neobičan način kroz formu, opet velim uslovno rečeno, bildungsromana  o ljudima i događajima koji su obilježili historiju Balkana.

U Crnoj Gori je „rođena ljepota“ kako je jedan čuveni engleski pjesnik u romantičnom naboju vidio Crnu Goru, zemlju pjesnika i hulja, zemlju ljepote i straha, zemlju vitezova ali i ništarija od čijih se riječi i djelanja gnuša cijela regija. Danas su se opet pomamili isti i slični i nastavljaju buncati mantre iz devedesetih, za koje sam, moram reći, bio siguran da se neće ponoviti, no stvarnost demantuje moje lijepe misli i želje. Nadati se nakon čitanja ovog romana, ljudska je osobina, da „čudovišta“ neće opet zaposesti naše živote i krojiti neku novu „čudovišnu“ povjest.

Oceni 5