Toliko drame u stvarnom životu
Ingrd 01 S

'Gluma je najbolji lijek na svijetu — ako se i ne osjećaš dobro, ubrzo zaboraviš jer si usredotočen na nešto što nisi ti. Mi glumci smo doista jako sretni ljudi.'

Photo: theredlist.com

Žena zvana Ingrid

Rođena je 29. kolovoza 1915. u obitelji Šveđanina Jususa Samuela Bergmana i Njemice Friedel Adler Bergman. Ingrid je rasla bez majke koja je umrla kad su joj bile samo tri godine, ali uz oca koji ju je obožavao, imala je sretno djetinjstvo - sve dok Justus nije obolio od raka želuca kad je Ingrid bilo tek 12. Poslana je da živi s tetom, koja joj je umrla na rukama od srčanih komplikacija samo šest mjeseci poslije. Odgojili su je druga teta i tetak koji su imali petero djece.

Toliko drame u stvarnom životu kao da ju je potaknulo da potraži zaborav u izmišljenim životima, stoga se sa 17 godina prijavila na Akademiju dramskih umjetnosti (Kraljevsko dramsko kazalište) u Stockholmu. Njezin talent prepoznao je švedski filmski studio koji ju je angažirao tijekom prvog ljetnog raspusta. Nakon samo godinu dana napustila je kraljevsko kazalište kako bi se posvetila filmu.

U svojoj dvadeset i prvoj godini udaje se za stomatologa Pettera Lindströma (koji kasnije postaje neurokirurg) i 20. rujna 1938. rađa kćer Piu Lindström. Tako je utjelovila tadašnju normu sretne i ostvarene supruge i majke koja je savršeno korespondirala s glamuroznim imidžom na platnu, a i s moralnim očekivanjima toga razdoblja. No to je ipak bila samo krinka. Iako je Ingrid postala glumačka zvijezda s reputacijom, ne samo dobre glumice, već i profesionalke koja zna što želi, u privatnom životu bila je nesigurna. Petter je odlučivao o svemu, čak i tome što će odjenuti.

Nakon desetak filmova u Švedskoj i jednog u Njemačkoj, Bergmanova je dobila angažman kod holivudskog producenta Davida O. Selznicka u engleskoj verziji njezina švedskog filma iz 1936. Intermezzo. Film je ostvario veliki uspjeh i Bergman učinio zvijezdom. Uspjela je jer se razlikovala od ostalih holivudskih glumica tog vremena: nije htjela promijeniti ime, njegovala je prirodan izgled bez puno šminke i isticala se svojom visinom i gracioznošću.

Holivudski period: 1938. - 1949.

Nakon  nastupa u tri američka filma osrednjeg uspjeha, Bergman dobiva priliku pridružiti se Humphreyju Bogartu u klasiku iz 1942. godine, Casablanci, koja ostaje njezina najpoznatija uloga.
Američki filmski institut 2002. proglašava ovaj film najboljom američkom ljubavnom pričom, stavljajući ga ispred Gone with the Wind i West Side Story. Ironično, s obzirom na to da su i Bogart i Bergman u nekoliko navrata htjeli prekinuti snimanje smatrajući radnju i likove „glupima i neuvjerljivima“. Bergman je čak govorila kako se nada da će ga prestati prikazivati kad ona umre.
Godine 1943. nominirana je za Oscara za najbolju glumicu u filmu Kome zvono zvoni, njezinom prvom filmu u boji. Sljedeće godine je Oscara i osvojila kao najbolja glumica u filmu Plinsko svjetlo (1944.), a treću uzastopnu nominaciju zaradila je ulogom redovnice u filmu Zvona Svete Marije.

Kasnije je ponovno nominirana za Oscara (1948.) i to za ulogu u filmu Ivana Orleanska, neovisnog filmskog producenta Waltera Wangera. Između filmova, Bergman je nastupala u kazališnim komadima Liliom, Anna Christie i Joan of Lorraine. Kazališne daske zauzimale su veliki dio njezinog života, a čak je i svjedočila segregaciji u kazalištu u kojem je glumila. Tijekom konferencije za novinare u Washingtonu protiv nje je i protestirala.

Talijanski period: 1949.-1957.

Zaintrigirana europskom produkcijom, Ingrid piše pismo talijanskom redatelju Robertu Rosseliniju u kojem izražava zadivljenost njegovim radom i želju da s njim snimi film. Godine 1949. Rosselini ju poziva da glumi u filmu Stromboli (1950.) koji je bio početak posve novog razdoblja u njezinom životu.

Tijekom snimanja Strobolija, Ingrid se zaljubila  u Roberta i ostala trudna sa sinom Robertom Ingmarom Rossellinijem (rođenim 7. veljače 1950.). U skladu s tadašnjim društvenim normama Ingrid je jedina ispaštala. Trudnoća je izazvala veliki skandal u SAD-u. Senator Colorada, Edwin C. Johnson, javno je progovorio o Ingrid kao o "groznom primjeru žene i snažnom utjecaju zla". Postala je persona non grata.

Skandal ju je prisilio da odseli u Italiju, ostavivši supruga i kćer u Americi. Njezin još aktualni suprug, dr. Petter Lindström, tužio ju je zbog napuštanja i tražio skrb nad njihovom kćeri. Ingrid Bergman udala se za Roberta Rossellinija 24. svibnja 1950. godine. Rodila je blizanke, Isabellu Rossellini i Isottu Ingrid Rossellini. No, ni taj brak nije uspio te su se zbog Robertove prevare rastali 7. studenog 1957.

Nakon razvoda od Rossellinija nastupa u filmu Jeana Renoira, u romantičnoj komediji, Elena i njezini muškarci. Iako film nije bio uspješan, njezina izvedba navodi se kao jedna od najboljih. No, Ingridin uspjeh nije ni izbliza gotov.

Ostvaruje trijumfalan povratak naslovnom ulogom u filmu Anastasia za koju po drugi put osvaja Oscara za najbolju glumicu. Nagradu u njezino ime preuzima njezin prijatelj Cary Grant jer se ona javno ne pojavljuje u Hollywoodu sve do 1958. kao prezenterica na dodjeli Oscara za najbolji film.

Bergman nastavlja glumiti u američkim i europskim filmovima do kraja svoje karijere, a pojavila se i u televizijskim dramama poput The Turn of the Screw (1959.) za koju osvaja Emmyja za najbolju glumicu.

U godinama nakon Rossellinija, Bergman je ponovno zaslužila  poštovanje i  vratila ugled ostvarivanjem respektabilne karijere koju je po broju nagrada nadmašila jedino Katherine Hepburn. Svog trećeg Oscara (i prvog kao najbolja sporedna glumica) osvojila je za izvedbu u filmu Ubojstvo u Orient Expressu (1974.), ali je javno objavila kako nagrada "pripada" talijanskoj glumici Valentini Cortese za Dan za noć, zaključivši svog govor zahvale riječima, "Molim te oprosti mi, Valentina. Nisam htjela."

U međuvremenu udaje se za svog trećeg supruga od kojeg se 1975. razvodi i ujedno otkriva da ima rak dojke. Unatoč sve lošijem zdravlju nastavlja snimati i 1978. dovršava svoj zadnji film Jesenja sonata u kojem vrhunski parira Liv Ullmann i ponovno dobiva nominaciju za Oscara.

Godine 1980. Ingrid objavljuje autobiografiju Ingrid Bergman: My Story. U knjizi govori o svom djetinjstvu, ranoj karijeri, životu u Hollywoodu i skandalu s Rossellinijem. Napisana je nakon što su je djeca upozorila da će ostati upamćena samo po glasinama i intervjuima ako ona sama ne ispriča svoju priču.
Zadnja uloga koju je odigrala bila ona  u mini-seriji A Woman Called Golda (1982.) o izraelskoj premijerki Goldi Meir i iste te godine, na svoj 67. rođendan umire u Londonu izgubivši sedmogodišnju bitku s rakom.  Posthumno je nagrađena drugim Emmyjem za najbolju glumicu upravo za njezinu posljednju ulogu.

Neposredno prije smrti, Ingrid Bergman pažljivo je složila sve što ostavlja za sobom - fotografije, pisma, izreske iz novina i tri haljine, od kojih svaka predstavlja jedan od njezina tri braka. Znala je da će, kao i njezini filmovi, i njezina tri muža zajedno s njom ući u legendu. Violina je na sprovodu svirala pjesmu As Time Goes By, temu iz Casablance, podsjećajući na njezinu najslavniju ulogu, Ilse Lund.

Dvije su predaje o tome gdje je nakon kremiranja pokopana; jedni tvrde da su joj pepeo razasuli švedskom obalom, a drugi da je pokopana u Stockholmu pokraj  svojih roditelja.

    "Ne žalim ni za čim. Ne bih svoj život živjela ovako kako sam živjela da sam se brinula o tome što će ljudi misliti."

*Tekst prenosimo sa prijateljskog portala VoxFeminae

Oceni 5