Paralele: Pankrti i Paraf
Pnkk 04 S

Lublana je bulana: Pankrti među obožavaocima

Photo: Vojko Flegar

Žestina i koja mrva sirovosti

I.

“Za železno zaveso/ stare babe/ puljo rdečo peso”: tamo negdje daleko, u istočnom bloku i s represivnijom vlasti za vratom, iz zemlje se vadi crvena repa. Po glavama ostarjelih kopača zemlje motaju se prije svakodnevne brige negoli (kontra)revolucionarne ideje. Oni (više) nemaju ni snage ni volje za društvene, političke, povijesne ili bilo kakve prevrate. I samo je pitanje vremena kada će ta ravnodušnost sporoga hoda, taj gubitak vjere u trajnost vlasti i to razočaravajuće iskustvo (eventualno iznevjerenih nadanja) postati vidljivi i ovdje – ni tamo iza željezne zavjese ni ovdje plod nije pustio čvrste korijene.

II.

“Živjela Jugoslavija! Živio SKJ!”: da bi se ovdje moglo živjeti uza što manje problema najbolje je šutjeti. Ali ako se već posve ušutjeti ne može, onda je bolje ne služiti se doslovnim značenjima i ne govoriti što je pri srcu i na pameti. Ponavljati parole u kojima se vlast prepoznaje ne znači stoga nužno nju ujedno odobravati i veličati. S nešto soli u glavi već će se razabrati obrat, iz izrečenog da iskristalizirat će se prije ili kasnije mišljeno ne. Netko će pri tome taktički ugristi i potom udaljiti se s terena, a drugi će, poput I. Čvorovića, balkanskog špijuna D. Kovačevića, graditi golemu i zapletenu strategiju iz uvida što se ne da olako zavesti vidljivim na prvi pogled: “sve je suprotno od onoga što izgleda da jest”.

III.

Pankrti live: Pero Lovšin sa publikom“Jest sem anarhist, anarhist,/ pankrt, pankrt,/ in ludist”

“Plešemo i ločemo pivo/ jer mi smo devo”

Uz sliku svijeta u kojem žive, Pankrti i rani Paraf nude i sliku svoje uže okolice (Rijeka je “rupa”, a Ljubljana “bolesna”) te, ništa manje važno, samih sebe. Ja koje govori u “Anahristu” govori o nekom tko je kao pankrt, kopile, “po krvi” izvan društvenih zakona i pravila, tko je u tuđem pogledu prije lud negoli normalan. Ja iz “Perspektive” jest ono čija je jedina budućnost u tupom preživljavanju, rintanju na poslu koje se liječi tek u lokanju piva – evolucija je proklizala u deevoluciju, obećani i očekivani prosperitet mjeri se na kapaljku, mora da su negdje gadno zabrljali i priroda i društvo. Takve simboličke i nepotpune samoidentifikacije računaju na rupe u sebi, svoje neispisane praznine.

Ni Pankrti ni rani Paraf nisu, zanimljivo, nikada našli za potrebno, barem ne u formi kakve programske pjesme, identificirati sebe u figuri pankera. Unatoč tome što su sami redovito identificirani u njoj. Štoviše, kod ranog se Parafa  samopredstavljanje otklanja od te prepoznatljive figure a naglasak se stavlja na drugu pojavu: “moj život je novi val”. Rasterećen obveze da upućuje na bilo kakav određeni stilski identitet, novi val (radi se o kasnim 70-im) označava opću povoljnu priliku, iskorištenu ili neiskorištenu šansu za proboj iz anonimnosti i pronalazak svojega mjesta pod suncem.

Identifikacija punka u žestini teško da može biti pogrešna, pitanje je jedino je li ona ujedno i dovoljna. Upozorenje ne treba tražiti daleko. Žestoka pogrda pankrt prestaje biti pogrda s njezinim preokretom u oznaku samoizabranog identiteta. (A odjek ovakvih odbojno – privlačnih samoreprezentacija prepoznaje se i u nama bližim vremenima: “ja sam nervozan i prazan/ stari splitski spazam”.)

Fenomen koji još uvijek sazrijeva

Kult žestine u punku prelazi preko pojedinačnih pjesama i obuhvaća cjelinu nastupa. Izostanak dinamike bučnijeg i tišeg, sporijeg i ubrzanijeg stajao ga je ne jednom, i ne bez razloga, ocjene na rubu diskvalifikacije. A jednako tako i tvrdokorno uvjerenje kako su i pojedinačne pjesme i cijeli nastupi definirani jednom za svagda – uzmi ili ostavi! Ili ono još tvrdokornije da svijet već desetljećima ostaje nedotaknut ikakvim promjenama. Žestina punka pokazuje se tako prije sirovom negoli žestokom jer ona ne poznaje ili ne priznaje izbor među različitim mogućnostima izraza, jer samu sebe uskraćuje za razvoj i nadogradnju.

Paraf, live: Žestoko i agresivnoPrva olakšica uz takvu ocjenu leži u potvrdama kako je punk, i na strani izvođača i na strani publike, fenomen koji se pretežnim dijelom odnosi na početnike, one koji još uvijek sazrijevaju. Druga u povijesti rock’n’rolla: punk i novi val pojavljuju se na sceni u vrijeme kada su izvođači i publika prethodne generacije već bili navedeni postavljati sebi niz nelagodnih pitanja. Može li postojati i kakav bi trebao biti adult oriented rock, namijenjen onima koji ne nalaze više ni povoda ni vremena za sudjelovati u onim izbojima energije i onom stilu života u kojemu su još do jučer sudjelovali? Ako je rock’n’roll kulturno dobro, je li ono osuđeno trajati koliko i jedna ili dvije generacije koje su ga prihvatile i nakon toga zauvijek nestati? Vrijedi li doista rock’n’roll is here to stay, za koga i u kojem obliku? Kako ga zadržati živim, a pri tome ne konzervirati ni njega a niti sebe samoga?

Nenad Marjanović, član pulskog KUD-a Idijoti, tim je povodom napisao priču “Kako se snima ploča” (u panorami Zvučni zid, ur. B. Radaković i A. Oremović, 2009) koju vrijedi pročitati: “Koliko god da mi je užitak vidjeti zajapurene sportaše nekih nižerazrednih liga kako skapavaju na terenu, toliko mi je tužno gledati rockere [već u godinama] koji umiru na stageu. Umorni, iscijeđeni, malaksali, anemični, a debeli. Za razliku od onih mesara, tokara i bravara nogometaša, oni tezgare”. S dodatkom: “Danas u stanu nemam niti jedan svoj album, draga djeco, a snimio sam ih devet”.

Na nedavnoj promociji Paraf boxa Sabrana djela 1976–1987 u Vinyl baru moglo se čuti zanimljivo zapažanje: Paraf su dva benda, kao Joy Division i New Order (B. Mušćet). Nažalost ne i poticajnu usporedbu svega sat ili dva kasnije u Tvornici: Paraf i Pankrti su dvije dimenzije (D. Perica). Izazov druge postave Parafa je kako s promjenom stila zadržati žestinu koja se gotovo odjednom započinje profilirati u dinamici bučnijeg i tišeg, sporijeg i ubrzanijeg, a izazov Pankrta je kako sitnim pomacima na dugi rok žestinu ne razvodnjavati te cijeli nastup ne svesti na samoparodiju i refren u duhu adult oriented rockaI’m still standing.

Beskonačna energija: Pankrti na koncertu osamdesetih godina

Pankrti su se od sirovosti nastojali braniti time što je njihovo punk početništvo bilo početništvo u stvaranju i izvođenju repertoara, ali ne i u pogledu na svijet. Prva postava Parafa je kult žestine nastojala nadograditi sirovošću začinjenom parodijom kako bi profilirala generacijski identitet, odijeliti početnike u svim smislovima od onih koji su barem njima izgledali kao da “skapavaju na terenu” i “umiru na stageu”, koji su, stječe se dojam, selili žestinu iz sebe u pojačala i razglase. A sam kult žestine nije dijete ni punka ni rock’n’rolla, njegovi se tragovi prepoznaju u sivilu i dosadi modernog načina života u gradovima 19. stoljeća što se provlače do danas. Kod estetičkih fenomena žestine i sirovosti korisno je utvrditi njihove biti, ali korisno je i pogledati u njihove povijesne i strukturne odnose, moći vidjeti kada i u kojoj dimenziji oni (ne)djeluju. Najlakše je ići na ziher: Paraf je za srednjoškolce, a Pankrti za studente; rdeča pesa je uvijek crvena i nije nikada siva, ograničenje se nikada i nigdje ne da preokrenuti u vrlinu itd. itd.

* Sa dozvolom uredništva tekst prenosimo sa portala Radio Gornji Grad

Oceni 5