Rock bilježnica
Zhel 01 S

Interview u pulskom cafe baru 'Foska' 1999: Zhel (levo) i novinar Ivan Ramljak u razgovoru za magazin 'Nomad'

Photo: Marko Čaklovic

Zhel: Neobična pulska priča

U puli 1999. godine: Željko Vukičević ZhelLjeto se završilo, jesen je galopirala prema meni. To je značilo da ću ubuduće trošiti više struje za bojler. I za rasvjetu općenito. A budžet se nije debljao, ma kakvi. Lijen kao što jesam zakasnio sam i u nabavci zalihe cjepanica, bit će to opaka zima, slutio sam pesimistično. Prijatelj, s kojim sam dijelio neko kraće vrijeme DJ pult u Palachu, odlutao je u Japan. Zaželio sam mu sreću i skori povratak, našto je on namrštio obrve i odbrusio mi razumljivi pozdrav jebotenadamsenikad. Pokušao sam saznati nešto više o toj problematici, ali sam osjetio odbojnost pa sam ga naprosto pustio nek ide za svojom zaručnicom u taj usrani Tokio.

U svakom slučaju, učinilo mi se u tom trenutku da sam pao na zemlju, ostao sam bez benda, društva, djevojke, nigdje nikog bližnjeg. Sam sebi nisam neka zabava, to garantiram. Propali muzičar bez igdje ičega. Pomislio sam, stoga iz bogtepitajkojihrazloga, da će biti okej prihvatiti ponudu voditelja na gradskom radiju, malom, s frekvencijom koja pokriva uži centar i još par ulica iznad. Istina, nisam imao pojma da je obojen nijansom koja se meni politički nimalo nije dopadala, ali obećali su uredan dolazak čekova, čega li već, uz napomenu da se neće štedjeti na kvalitetnim ljudima. Ova se opaska, pretpostavljao sam objektivno, nije odnosila na mene, pa sam umorno pogledao u pravcu svojih kratko podšišanih noktiju.

I tako sam krenuo navraćati u studio svakim danom, čitati vijesti, podnositi izvještaje o stanju na cestama, komentirati nove muzičke uratke ovih i onih kako iz svijeta, tako i s domaćeg terena. Internet 1996. nije postojao pa sam, sukladno željama vlasnika radija, krao informacije s nacionalnih stanica, snimao ih na kazetu pa prepisivao i čitao u kratkovalni eter, takorekuć sam ispunjavao sve zadatke, direktori (više njih se deklariralo tim statusom) su se doimali zamišljeno i nezadovoljno. Prestali su iskazivati prevelik interes za nadgledanje zaposlenika preko pleksiglasa pa sam si uzeo maha i počeo stvarati 'autorske' emisije. Dosadne top liste, intervjui, gostujući muzičari biraju pjesme, sve u svemu depresivno za krepat. Nekoliko mjeseci takvog tumaranja i pomirio sam se. Uz kratkotrajne napade straha.

U redakciju su uskoro počeli dolaziti paketi s novim CD proizvodima iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Bosne, ali nijedan iz Srbije. Valjda ondje više nitko ne snima, gunđao sam sebi u bradu, pa sam se usredotočio na one koji su mi se učinili zanimljivima. I tako sam okretao gumbiće po miks pultu, fiskni telefon je ponekad znao zazvoniti s upitom šta se ovo vrti, a ja bih u naletu entuzijazma krenuo na preširoko objašnjavati o kome je riječ. Kad bih pustio Bandieru Rossu, shvatio sam da je prošlo doba Pankrta, telefon je žario od 'ljubavi' i stavova koji nisu prijanjali uz moj svijet, postupno sam odlučio ukrotiti vlastiti termostat. Naposljetku, bio je dovoljan broj naslova i talenata koje je valjalo predstaviti, pa i otkriti. Neki bi se tom instant selebriti statusom uzoholili, jasno, pa im se živo fućkalo za nekakav mali radio, no mnogi su pokazali ugodan i lijep odgoj, kojeg će, uskoro će pokazati vrijeme, vrlo brzo progutati mrak na ovim prostorima.

Kad mi je stigao album Northern Eye, Southern blood, Western Bullet, Eastern God na kućnu adresu poželio sam ga odmah preslušati. Jer radilo se o izdavaču kojeg smo dijelili njegov autor i ja, Dilema iz Pule. Željko Vukičević, odnosno Zhel, se pojavio, barem što se mene tiče, niotkuda.

S albumom koji nije bio nalik ničemu što sam dotad čuo. Iz ovih krajeva. Nisam dvojio ni trenutka pozvavši njega i bend da gostuju u minijaturnom radijskom studiju iz kojeg smo emitirali kompletan 'koncert'. Kao gladijator s akustičnom gitarom, kretao se pjesmama koje su me ganule, sa samopouzdanjem romantičara koji ne želi pričiniti zadovoljstvo niti svojoj obitelji, ni slušateljima, već od sebe otpustiti ambise. Postavljati si pitanja, ali ne nužno dati si i odgovore, jer to je ponekad značilo kao susresti se s krvnikom, s onim koji će početi raditi čistke, a Zhel je lijepo balansirao između ustrašene krotkosti i hrabrosti plaćenika zaduženog za rješavanje neprilika. Njegova se strategija sastojala od toga da ostane čist, beskompromisan, artističan pod svaku cijenu, sasvim nevažno hoće li njegov album ostvariti profit i proboj na scenu. Baš kao i njegov, učinilo mi se to na prvo slušanje, a i dvadesetitri godine kasnije potvrđujem, uzor, Nick Drake. S tom razlikom što Zhel nije imao suicidalnih naznaka; mračnih tonova – da; no, našao je svoj ritam u pisanju pjesama, neki elementi su tih melodija se utisnuli u vremenu, poput sjajne It's Going to Get You. Zhelov kantautorski materijal je trebao predstavljati prekretnicu, epohalni trenutak u domaćoj produkciji. Sve je upućivalo na to – neobični aranžmani, nepredvidljiva muzička rješenja, topla boja njegova glasa, nekonvencionalni instrumenti. To su bile devedesete, samo za podsjetnik, i malo tko usudio se pjevati na nematerinjem jeziku, engleskom. Ali i u tom je segmentu Zhel briljirao, imao je garantirani foto-finiš.

Ambicija je postojala u autora, ali na neki iritantan način specifičan za ova područja, odvraćanje pogleda publike od posebnih ljudi dobrim je dijelom zahvatila i Zhela. Nažalost. No, dvije godine kasnije, Zhel se, promijenivši izdavača, oglasio konceptualnim albumom Ponte Rosso, s temom koja se posredno tiče i Drugog svjetskog rata, prizvavši mi u svijest Watersov posljednji Pink Floyd album, Final cut. Ponte Rosso je posvećen Jaroslavu Hušički, češkom emigrantu koji '20.-ih godina dolazi u Sarajevo, pa potom radi u Kotoru, Herceg-Novom, Tivatu, Šibeniku, Splitu gdje je zaposlen u lokalnom kazalištu te se ondje pridružuje pokretu otpora, partizanima. Nakon rata, skućio se u Puli gdje je oformio vojni orkestar kojeg je vodio do gotovo svoje smrti, 1989. Je li u njemu Zhel vidio onu svjetlost koja prestala sjajiti na Balkanu?

Iako na trenutke maestralan, album se pokazao preteškim, čak i kompliciranim, kao da je tražena posebna lista uzvanika koji bi mogli ući u njegov sadržaj, i iako slavljen od strane publicista učinilo se da je Zhel ostao u predvorju scene. Pripišimo to možda i manjku entuzijazma kod nezavisnog izdavača, ili pak premoćnosti velikih major kuća s njihovim marketinški ubojitijim i provjerenim alter izvođačima, izostanku zanimanja mainstream medija, sasvim svejedno. A onda, učinivši ogroman odmak od samog sebe, akustičarskog pristupa, kantautorstva, Zhel se vraća Dilemi i objavljuje vinilni proizvod, singlicu, ali na 33 okretaja. U doba kad je taj format stavljen na crnu listu i kod najokorjelijih kolekcionara!

Retka singlica: Zhel na 33 obrtajaNe, ono što je urezano u plastiku nitko nije očekivao od njega! Najprije, tu je Natali, obrada francuskog šansonijera Gilberta Becauda, otpjevana na hrvatskom, ali – hej, u kakvoj verziji! Jungle beatova, glasnih gitara, kao da je pobjegla s Bowiejevog Earthlinga, upravo nevjerojatno prijemčiva i radiofonična. Ni traga onom snenom Zhelovom glasu s prethodnih izdanja, naprotiv, provučen kroz distroziju očijuka i čezne za Natali i nekakvim parkom agresivno i samouvjereno! Druga (ili prva, nemam pojma) strana pak sadrži Believe in Beijing, opet na engleskom, ali rock pjesma, kao da je upravo otkrio novi pubertet, hormonalni poremećaj koji ga je vratio u tinejdžersko ludilo, pržeće gitare ruše membrane, a bubnjarska kasa ubija u konstantnom beatu, kao na vrhuncu diska krajem sedamdesetih! Mislio sam u jednom trenutku ovo će biti zastrašujuće – kad god budem upalio televizor, Zhel, dotad skriveni favorit, počet će iskakati u svakoj emisiji, kuhat će u nekom kulinarskom realityju s pjevačicom Novih fosila, igrati nogomet sa Šukerom u Madridu, piti kavu s Ćirotom, komentirati izbore iako nevoljko, itakodaljeitakodalje. Ali potpuno neobično, javnost je posrnula, oglušila se na kvalitetu Zhelovih trbušnih mišića, povijest se ponovila.

Bio sam ojađen i istodobno oduševljen njegovim muzičkim preobraćenjam, shvatio sam da je prilagodljiv i promijenjiv, hrabar, kakav umjetnik i treba biti. Produkcija svakakvih izdanja nastavila je preplavljivati naš domaći teren, ali novi album Zhela nikada nisam dočekao. Iz provjerenih sam izvora načuo tek da je otišao iz zemlje krajem onog krvavog stoljeća, ali ne žrtvujući svoju karijeru u korist neke druge profesije, već je šireći prema područjima videa. U Londonu, gdje i sada živi, nastavlja snimati albume objavljujući ih u virtualnom obliku, na stranici bandcamp.

Budući da nisam od internetskog strpljenja, propustio sam većinu tog materijala, valjda još uvijek očekujem kakav fizički primjerak tih izdanja, znate već taj old skul pristup dinosaur kolekcionara. Ako pak vi ne spadate u takvu vrstu diskografskog talibana prekopajte taj predivni arhiv pulske scene, možda se jednom Zhel ponovno ukaže na domaćim pozornicama...

Oceni 5