Retro-feljton: Fragmenti iz knjige „Sretno dijete“ (3)
Kzll 01 S

Punk iz Dubrave: Prljavo kazalište, ime inspirirano stripom Alan Ford

Photo: Goran Pavelić Pipo

Ziherice i kvačice: Kad je domaći punk bio u povoju

Punk se etablirao: Prizor uz Zagreba 1982. godineNa opće zgražanje naših klasično obrazovanih roditelja, u jesen sedamdeset i sedme ukinuli su gimnazije. Mi klinci o tome tada još nismo imali stav. Taj novi, dugo pripremani i agresivno najavljivani eksperiment zvao se reforma školstva. Bio je to još jedan jasan indikator da je taj naš socijalizam zapravo brod na kojem su svi kompasi otišli dođavola, a za kormilom stoji kapetan s lijevkom na glavi... svi moji, koliko god sam ih znao, svi su išli u gimnazije. A ja ću, za tri godine, kada mi dođe vrijeme, ići u centar usmjerenog obrazovanja  - tako su se od tada zvale srednje škole. Gimnazije su, zajedno sa svim nepoželjnim relikvijama kapitalizma, eliminirane kao loša, našem društvu neprimjerena zamisao.

Takve vratolomije, u kojima se ista stvar naziva novim, ideološki prihvatljivim imenom, tih su godina, kada su nove partijske snage čudnim idejama pokušale reanimirati napola lipsali socijalizam, bile česte. Nije poduzeće, nego osnovna organizacija udruženog rada. Nije štrajk, nego obustava rada. Nije ministarstvo, nego samoupravna interesna zajednica.

Međutim, u sferi školstva to nije bila samo promjena imena: klasični jezici odbačeni su kao nepotrebni, a uvedena je takozvana proizvodna praksa, praktična nastava u kojoj petnaestogodišnjake upoznaju sa svijetom rada, što je eufemizam za poduku iz kovanja, turpijanja ili čekićanja. Novi predmeti imali su komsomolske kratice: PTO je bilo proizvodno-tehničko obrazovanje, a TIPSS teorija i praksa samoupravnoga socijalizma (B1)

Iza čitavog tog koncepta stajao je agilni republički sekretar za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu Stipe Šuvar, pa će se njegove škole zvati šuvarice, a čitavoj će se mojoj generaciji prilijepiti posprdan naziv Šuvarove djece ili usmjereno obrazovanih,  čime se hoće reći da je u pitanju nesretna skupina na kojoj su, igrom slučaja, isprobani svi eksperimenti ovoga svijeta: od socijalističkih utopija do – nešto kasnije – nacionalističkih ratova. Sada kad je sve prošlo, to mogu reći posve mirno: bili smo topovsko meso političkih fiks-ideja. (B2)

Avangardni mislioci u čijim su glavama sazrijevale sve te ideje, svoje su greške ponavljali sa smirenom upornošću: nijedan od velikih pokusa nikada nije uspio. Socijalističko samoupravljanje, reforma svih reformi, bilo je tada već predmet tihe, ali sveprisutne poruge: nitko ga nije ozbiljno shvaćao i bilo je neupitno da se ideja iz godine u godinu sve više pretvara u svoju karikaturu.

Vrijeme kad su ukinute gimnazije: Stepe Šuvar na naslovnoj strani Poleta

Kolektivna reakcija na reformne debakle bila je široka slavenska ravnodušnost. Apatični građani u potpunosti su usvojili tih godina popularnu parolu i doista ih više ništa nije moglo iznenaditi. Do srži smo bili, danas mi je to jasno, djeca tog čudnog sistema, u potpunosti pomireni sa sudbinom: premda je bilo očito da brod pušta na sve strane, ja se ne mogu sjetiti da sam, valjda do svoje dvadesete, ikada ozbiljno pomislio na mogućnost da socijalizam može nestati. Sve se činilo zadanim i nepromjenjivim. Ta pomirenost s postojećim činila nas je apolitičnima, političko angažiranje smatrali smo indikatorom primitivizma, niske inteligencije, nedostojne ambicije. Mi, djeca iz središta grada držali smo se podalje od političkih aktivista i smatrali smo da je politika poligon za "seljake". Bio je to mali urbani rasizam, na koji danas nisam nimalo ponosan, ali ne mogu ga prikriti – tako je bilo.

Naš je svijet bio čist od politike, čist od aktivizma, tako smo zamišljali da smo pametniji od sistema, da smo drugačiji i bolji od onih koji idu na radne akcije. U onom, nama vanjskom svijetu glavni je događaj bila ta reforma školstva, a u našem ograđenom dvorištu vijest dana bio je punk.

Najuputnije bunkerirati: Prvi album grupe The Sex PistolsNo Elvis, no Beatles or Rolling Stones in 1977, pjevala je grupa The Clash, novo čudo iz Londona, a ja sam tek otkrivao prezrene Rolling Stonese - što se može smatrati mojim osobnim problemom, ali i metaforom općeg stanja. Debitantski album The Clasha, simbolično, u našim će se trgovinama pojaviti tek početkom 1978. Navikli smo mi i na mnogo drastičnije slučajeve, prvi album The Sex Pistolsa, najpunkerskijih od svih britanskih punkera, nije, na primjer, nikada objavljen u nas. Tada mladi urednik najveće diskografske kuće Jugoton, Siniša Škarica, danas će posvjedočiti da je licenca već bila osigurana, ali Osnovna organizacija Saveza komunista SOUR Jugoton odlučila je ne riskirati s mogućnošću diplomatskog skandala i zaoštravanja političkih odnosa s Londonom, koji bi, po njihovom ustrašenom zaključku, moglo izazvati objavljivanje već spominjane God Save The Queen, pa su zaključili da je album koji će se pokazati jednim od najvažnijih u povijesti – najuputnije bunkerirati (B3).

Eto, zato smo svako malo morali u Trst. Punk je već bio u svom zenitu, uskoro će se strmoglaviti silaznom putanjom i kratkotrajna će revolucija zauvijek otići u povijest, a mi smo tek doznavali prve, šture informacije da se u dalekom svijetu događa nešto važno i prijelomno.

U jesen sedamdeset i sedme doista su se svi raspisali o punku: uz šarene revije koje su nastojale sablazniti svoje konzervativne čitaoce, omladinski i specijalizirani listovi pokušali su objasniti o čemu je riječ i punk je, od svima nepoznatoga, u nekoliko tjedana postao općepoznati pojam (objektivnosti radi, svakako valja reći da su ovi potonji imali vrlo suvisle i nimalo zbrkane prikaze, ali je njihov glas zbog skromnih naklada imao vrlo ograničen doseg). Ali proći će još neko vrijeme prije negoli budemo razumjeli o čemu govorimo. (B4)

Moj tadašnji izvor informacija o zbivanjima na glazbenoj sceni bio je „Studio“, malograđanska obiteljska revija. Kraljevi „Studija“ te sezone bili su Kabir Bedi, markantni indijski glumac koji je jugoslavensku publiku osvojio ulogom nepobjedivog odmetnika u pustolovnoj seriji Sandokan, te Benny Hill, debeljuškasti engleski komičar pun lascivnih, priglupih štoseva, i uopće takva družina. U takvom su se okruženju krajem ljeta počeli javljati tekstovi koji su uzbuđeno naviještali da zapad potresa novi tinejdžerski pokret, nova, uzbudljiva muzika. "Punk – moda ili nova snaga", pitao se „Studio“ krupnim, masnim slovima, a mi, zainteresirani čitatelji, iz tih smo tekstova osjećali da se iza uzbune koja je obuzela establišment, skriva nešto za nas (B5).

Tjednik 'Studio' proglasio ih punkerima: Grupa Atomsko sklonište na festivalu u Subotici 1979. godine

Samo tjedan ili dva poslije, „Studio“ javlja da se punk pojavio i u nas! Mali člančić, ne veći od usputne vijesti, ali očito mi se činio iznimno važnim, jer do danas pamtim fotografiju što je išla uz tekst. Ne mogu tvrditi da se sjećam detalja, ali neodređeno pamtim da su na njoj bili čudni ljudi izgledom nalik strašilima za ptice. Takav je bio moj prvi susret s punkom – ne sjećam se da sam bilo gdje prije vidio fotografije autentičnih punk-rockera – i bio sam nemalo zbunjen. Na slici su bili članovi tek osnovane pulske grupe Atomsko sklonište, koji su, kaže „Studio“, bili naši prvi punkeri (B6)

Javna predodžba o punku – barem među nama, posve prosječnim konzumentima – bila je jednako kakofonična i stilski razbarušena kao i ta fotografija. Ubrzo će se ustanoviti da je trpanje Atomskoga skloništa u punk bio šašav nesporazum – niti su oni ikada tamo pripadali, niti su se sami gurali među punkere – ali razlog što je ta posve nebitna epizoda toliko dugo preživjela u mom sjećanju bio je u tome što ona ilustrira svu nedoumicu koja je tada vladala u mojoj glavi. Proći će još dobrih godinu dana dok sva opća mjesta punka – ideologija, izgled, poza, muzika – ne postanu lako prepoznatljiva, kako meni, tako i ostaloj zainteresiranoj populaciji.

Početak karijere: Jasenko HouraU tim prvim danima bilo je kojekakvih zabuna: lako se moglo dogoditi da se nesuđeni domaći punkeri, umjesto sa zihericama, na pozornici pojave okićeni kvačicama za vješanje rublja. Zapravo, to se i dogodilo: tako su, na jednom od ranih nastupa, izgledali članovi tek osnovanog Prljavog kazališta, grupe koja je, po općem mišljenju, navijestila stvaranje nove scene. "Nisam ja ni jednog trenutka mislio da će se to zvati punk", govori Jasenko Houra, kreativni pokretač Prljavog kazališta, čovjek koji danas svoju prvoboračku punk-epizodu promatra s blagom ironijom, na način kojim ljudi inače misle o stvarima koje su radili sa sedamnaest ili osamnaest godina. "Da ti budem iskren, mi smo iz petnih žila htjeli svirati kao Rolling Stonesi. Mi smo se očajnički trudili, probali smo pet ili šest sati dnevno, ali to nije išlo, iz instrumenata je izlazilo nešto potpuno drugo."

Među zagrebačkim su klincima još bila svježa sjećanja na nedavni koncert Rolling Stonesa, koji su godinu dana prije nastupili u Domu sportova, u sklopu europske turneje koja je uslijedila nakon albuma Black and Blue. Stonesi su u Zagreb, grad na kraju svijeta, donijeli miris uzbudljivog, iskonskog rock'n'roll života, šarm loših dečki, neukrotivih i dekadentnih zvijezda...(B7). Klinci su tjednima prepričavali stvarne i izmišljene anegdote o boravku Jaggera i drugova, s naročitim naglaskom na događaje u novom, luksuznom, tek otvorenom hotelu Intercontinental: tu su, uzbuđeno smo pričali, demolirali, zapalili, i zatim do stropa napunili pjenom za gašenje požara najljepši od svih apartmana. U različitim interpretacijama ovog događaja, nije se moglo uskladiti jesu li za incident krivi ljudi iz pratnje benda, ili Keith Richards glavom, no kako god ta priča bila interpretirana, uvijek je završavala na isti način: prije negoli će karavana napustiti grad, menadžer Stonesa ležerno je ušetao u ured direktora hotela i bez dugih uvoda upitao "how much".

Direktor mu je uručio račun za počinjenu štetu, a menadžer je – u mojoj vizualizaciji, iz stražnjeg džepa hlača – izvukao novčanik i pred zaprepaštenim samoupravljačem izbrojio točno onoliko dolara koliko je koštao do temelja uništeni apartman. Ta, bez sumnje obilato romansirana epizoda, ostala je jednom od najdojmljivijih priča moga djetinjstva: naši su roditelji u to vrijeme zarađivali tristotinjak dolara mjesečno (i to nas je svrstavalo u djecu iz boljih obitelji), a sam spomen hotela Intercontinental budio je strahopoštovanje – nismo, naime, poznavali nikoga tko bi si mogao priuštiti boravak u tom hramu luksuza. I onda su došli Rolling Stonesi i čitav mit o nedostižnom hotelu učinili smiješnim, poput Robina Hooda izvrgli ruglu svijet kojem, po unutarnjem osjećaju, nismo bili dorasli i zbog toga ga se pribojavali. Za mene osobno, bilo je to terapeutsko iskustvo, prva veličanstvena poduka o duhu rock’n’rolla. Upravo zato nikada se, u strahu od razočaranja, nisam usudio istražiti koliko u toj priči ima istine.

Sad bend ima pravo ime: Prljavo kazalište umjesto Zarazne bolestiNo, natrag na Houru, koji je, kao i deseci njegovih vršnjaka, nakon koncerta Rolling Stonesa osjetio nezadrživu strast za muziciranjem, uzvišenu želju da jednom, kad-tad, postane rock-zvijezda. Jer Houra je tada imao sedamnaest godina. Poklopilo se da je tinejdžerski bend iz Dubrave tragao za gitaristom: zvali su se Ciferšlusi, najmlađi među njima, bubnjar Tihomir Fileš imao je četrnaest, a najstariji, pjevač Davorin Bogović sedamnaest. Svirali su standarde pravovjernih rock-grupa kao što su Thin Lizzy i Bad Company.

Bio je Dan Republike: spajanjem slobodnih dana i vikenda tu bi se uvijek nakupilo četiri-pet neradnih dan u nizu i roditelji bi putovali u vikendice ili rođacima u provinciju gdje bi se, na najveći praznik socijalističke Jugoslavije, u svakom selu klalo na tucete svinja, što je bila omiljena praznična zanimacija prvih generacija industrijalizacijom doseljenih u grad. Za to vrijeme, tinejdžeri bi ostajali kod kuće, bez škole, bez nadzora, u praznim stanovima uživajući darove iznenadne slobode.

Takvog jednog Dana Republike okupila se jezgra novog benda: uz Houru, Bogovića i Fileša, tu su bili još i basist Nino Hrastek i gitarist Zoran Cvetković Zok, vjerojatno jedini nešto umješniji svirač u grupi. Sve se doimalo kao klasična srednjoškolska priča, kao još jedan od bendova čiji će članovi u lokalnoj birtiji satima i večerima mozgati kako da se domognu kakvih-takvih instrumenata, poslije će odsvirati tri-četiri probe i onda se raspasti zbog gitarista ili bubnjara koji je, bez objašnjenja, prestao dolaziti.

I ova petorica zasjedali su u lokalnom buffetu – mjesto radnje bio je, prema uljepšanoj i nakićenoj legendi, lokal "Nova ploča" u zagrebačkoj Dubravi, koji je neobično ime stekao zahvaljujući blizini najvećeg državnog diskografskog poduzeća Jugoton. Na dnevnom redu, iznimno, nije bio vječni problem izbora taktike za nabavu instrumenata, nego odabir imena za novu formaciju. Najprije su izmislili desetak mogućnosti, zatim sistemom eliminacije sužavali krug, dok nisu preostale dvije finalne – Zarazne bolesti ili Prljavo kazalište. Demokratskim glasanjem i nadglasavanjem odlučeno je da će se grupa zvati Prljavo kazalište, što je inicijalno inspirirano nekom epizodom tada iznimno popularnog stripa Alan Ford (B8).

Na širem prostoru, predvodnica punka rodila se u Ljubljani. Ista vrsta razgovora koja se u Dubravi vodila u baru "Nova ploča", nekoliko mjeseci prije događala se u ljubljanskoj narodskoj gostionici "Krpan", u koju su uglavnom zalazili gosti iz susjedstva, stanovnici gradske četvrti Moste. Tu su, za šankom jedan student novinarstva i jedan student politologije, u nedostatku pametnijeg posla, smišljali kako bi bilo da, iz čistog zezanja, naprave punk-bend. Grega Tomc i Pero Lovšin tako su odlučili skupiti grupu.

Jedan od prvih koncerata: Pankrti sa Perom Lovšinom

"U to smo vrijeme jako voljeli miješati pivo i pelinkovac" iskreno iznosi Pero Lovšin i time objašnjava zašto su gotovo svi detalji iščeznuli iz njegova sjećanja. "Kad smo čuli kako u stranim novinama pljuju po punku, odmah smo pomislili – to je nešto za nas. Imali smo dvadeset dvije, dvadeset tri i bilo smo vrlo uzbuđeni."

Tih pet-šest godina starosne razlike u odnosu na Prljavo kazalište i bezbrojne druge srednjoškolce što su sanjali o vlastitim bendovima, pokazale su se presudnima: zahvaljujući životnom iskustvu, Pankrti – jer tako će se zvati nova grupa – imali su mnogo jasniju viziju kakvu muziku žele svirati, kakvu poruku prenositi, premda ni njima sviračko umijeće nije bilo najjača strana. Grega Tomc, čovjek iz sjene, pisac tekstova i menadžer benda, na brzinu je spakirao stvari i otišao do Londona, da se uvjeri što se tamo događa. Nabavili su dovoljne količine ploča punk-prvoboraca i dali se na vježbanje.

Vrlo brzo, nekoliko tjedana nakon što su počeli s probama, nastupili su u svojoj bivšoj srednjoj školi, dogovorili su tri svirke u nizu, a Pero Lovšin i danas se zaklinje kako su bili uvjereni da će ti koncerti biti njihovi prvi i jedini nastup. No, očito, medijsko rastezanje novog glazbenog trenda pripremilo je teren i publika je bila impregnirana znatiželjom, spremna da blagonaklono primi ili barem pažljivo sasluša sve što se deklariralo punkom. Koncerti su bili potpuni uspjeh: legenda kaže da uprava škole, nakon iskustva s punkerima, godinama nikome nije dopustila da zasvira pod njezinim krovom, a Pankrti su odmah pobudili pažnju i dobili ponude za nove koncerte.

Legendarni koncert u Študentskom naselju: Pankrti - glas o njima širi se Jugoslavijom

Tu se umiješao i lokalni Radio Študent, koji je prenosio jednu od sljedećih svirki, onu održanu u Študentskom naselju, glas o Pankrtima tako se širio i radio-valovima, pa su ih, sa svega četiri ili pet koncerata staža, strpali u vlak i poveli na Dane slovenske kulture, združeno gostovanje u kojem se nekoliko mladih sastava predstavljalo u Beogradu. Igra je odjednom postala ozbiljnija, plan s prvim i zadnjim nastupom propao je sam od sebe – bio je to prvi izvoz punka iz grada u grad Jugoslavije, a istim će načinom stići i do Zagreba (B9).

U Beogradu su Pankrti nastupali u Studentskom kulturnom centru, poznatijem po kratici SKC, mjestu koje će nešto kasnije postati epicentrom beogradskog novog vala. No, u studenom 1977., SKC je još bio uredno omladinsko okupljalište, s velikom dvoranom u kojoj se program pratio iz dubokih, udobnih fotelja. Tako zavaljeni, posjetitelji su se suočili s Pankrtima (B10). Kao dokument tog nastupa – i ujedno kao najstariji video zapis Pankrta – ostao je sačuvan kratki snimak na super-osmici, što ga je snimio prijatelj benda Slobodan Valentinčič.

Sukladno tadašnjim tehničkim standardima, snimka nema tona, pa nema traga kako su Pankrti tada zvučali. No, na filmskoj snimci postoji pouzdan dokument kako su Pankrti na tim prvim koncertima izgledali: instrumentalisti bi svojim tadašnjim izgledom i smirenim scenskim vladanjem danas lako mogli proći pod bend neke katoličke župe.

Bili su odjeveni po nepretencioznoj studentskoj neupadljiva-košulja-tamne-hlače modi, ništa na njima nije odavalo da su se spremili za scenski nastup, još manje da sviraju punk. No, Pero Lovšin, pjevač i ideolog, bio je dovoljan da čitava grupa ostavi posve drugačiji dojam: odjeven u trapez-traperice uzdužno rasparanih nogavica sve do koljena, bosonog, u komotnoj crvenoj košulji koja je bila toliko razderana da umalo nije spala s njega (i tu treba reći da je njegova odjeća, izuzmemo li razderotine, stilski zapravo odgovarala hipi-standardima), s obaveznim crnim naočalama, skakao je, vrištao, vikao, jurcao s kraja na kraj bine – vladao se, po najboljim punk-manirima, nervozno i nepredvidljivo.

Na tom se zapisu, nažalost, slabo razaznaje publika, pa je teško razlučiti kako su Beograđani reagirali na ovaj energetski šok. No, nije bez vraga da se tadašnji rock-kritičari – konkretno, urednik „Džuboksa“ Momčilo Rajin – i dalje sjećaju ovog nastupa, tada još posve anonimne grupe, kao važnog, gotovo prijelomnog događaja. Bio je to, naime, prvi susret Beograda s punkom, a za nepunih mjesec dana Pankrti će stići i do Zagreba. Mimo svoje volje i namjere, Pero Lovšin i družina putovali su Jugoslavijom i poput misionara širili punk, budući da nije bilo nade da će se ovdje pojaviti itko autentičniji od petorice studenata iz Mosta. Zahvaljujući toj činjenici, možemo reći da je Zagreb uskočio u posljednji vlak, ili točnije – na zadnja vrata posljednjeg vagona posljednjeg vlaka, i da mu se prvi punk dogodio još one godine kada je potresao svijet...

(NASTAVIĆE SE)

(B1) Prilikom uvođenja predmeta Osnove marksizma i teorija i praksa samoupravnog socijalizma bilo je dosta otpora, s obrazloženjem da nismo pripremljeni, nemamo kadrova itd., ali glavni je prigovor dolazio iz usta društvene elite koja je zastupala ovu kritiku: "Nije mlad čovjek od 16 ili 17 godina sposoban da shvati osnove marksizma. Međutim, ako je učenik prvog razreda osnovne škole sposoban u matematici učiti teoriju skupova, što je vrlo apstraktno i traži logičko zaključivanje, onda je neshvatljivo da učenik tih godina ne može shvatiti što je to društveni rad, što je proizvodnja, što je klasa, što dohodak itd." Stipe Šuvar (Polet 22, 8. travnja 1977)

(B2) Kada dru Stipi Šuvaru kažete patetičnim tonom da je reforma srednjeg obrazovanja dobro zamišljena, ali teško provediva, on će vam mirno, sa svojim poznatim smiješkom i kroz obješene kapke odgovoriti da je "u našem društvu poslije rata sve jako dobro zamišljeno, ali isto tako teško provedivo... pa smo ipak gurali i progurali." Uporan je Šuvar, kaže: "Logika čekanja ne pomaže... sad je ili-ili." Zoran Franičević Neki se deru, reforma prolazi, Polet, 1977.

(B3) Polet: Što je bilo s pločom Sex Pistolsa? D. M.: Ona nije prošla na nekom od tih filtera i zato nije distribuirana. Mi smo imali nekih razloga da tu ploču ne izdamo. (...) Na svakoj ploči je ime urednika i glavnog urednika, a to su osobe politički i društveno odgovorne za sadržaj ploča. Jugoton je ustanova od posebnog društvenog značaja, pošto na neki način utječemo na kreiranje ukusa. Dubravko Majnarić, glavni i odgovorni urednik Jugotona, "Sex Pistols" evergreeni, Polet 78, 22. Studeni 1978.

Pozdrav: Punks from Ljubljana

(B4) Kada ih ugledate, imate dojam da vas žele prestraviti i nagnati na bijeg. No, ne brinite, to su ipak samo djeca. Punk klinci, ali ipak klinci.  Na tom koncertu (u Francuskoj, op.) sakupilo se oko 6000 mladih ljudi, čija su lica na različitim mjestima (uši, obrazi, nos) bila probijena zihericama, a zamazana tijela omotana dronjcima. Na svoja su lica šminkom (ili kreveljenjem) nanosili najnemogućije asocijalne grimase, često nevjerojatno pune mržnje. Što se krije iza sve te mržnje? Je li moguće da nezaposlenost i besperspektivnost utječu na mlade? (...) Kad je na tom tulumu nestalo piva i viskija, pankovi su se svom silom bacili na svoju marihuanu i kokain... Zlatko Rezović, Ćorak jedne generacije, , VUS 1319, 20. Kolovoz 1977.

(B5) Uzmete li brojeve nekog engleskog glazbenog magazina za pop i rock glazbu objavljene unatrag godinu dana, recimo brojeve Melody Makera, lako ćete utvrditi da se najviše pisalo o tzv. punk-rocku. Taj se stil pojavio tamo negdje u proljeće 1976. I trebalo je proći nekoliko mjeseci da se ploča nekog od takvih sastava pojavi na top listi. Danas stvari za punk-rock u Velikoj Britanije stoje prilično dobro, premda se ne može govoriti o nekom jačem komercijalnom uspjehu. Bilo je zato podosta rasprava, protesta, odobravanja, dilema o vrijednosti i svježini ili bezvremenosti, odnosno prolaznosti mode punk-rocka. Ante Batinović, Punk rock – Moda ili nova snaga, Studio 691, 2. kolovoz 1977.

(B6) Po prilici pet mjeseci u Puli djeluje rock-sastav zvan Atomsko sklonište. Za taj kvartet mnogi govore kako ima velike šanse da postane jedna od jugoslavenskih supergrupa i da se uvrsti u sam vrh yu-rocka. Zanimljivo je i to da se grupa Atomsko sklonište, koja je upravo sudjelovala u programu svečanog otvorenja 24. filmskog festivala u pulskoj Areni, na neki način smatra prvom predstavnicom jugoslavenskog punk-rocka, jer se, kako kaže njen vođa i basist Bruno Langer, angažiranim tekstovima pjesnika Boška Obradovića suprotstavlja svim negativnim pojmovima u svijetu i kod nas. Ž. Š., Prvi domaći punk rockeri?, Studio 695, 30.srpanj 1977.

(B7) Senzacija Rolling Stonesa kruži Jugoslavijom. Gotovo svaka jugoslavenska novina ili magazin objavili su u posljednjih nekoliko mjeseci barem obavijest da 21. i 22. lipnja u Zagrebu gostuje najveća živuća rock-atrakcija – Mick Jagger i njegovo društvo. (...) Što nas, međutim, doista čeka? Znaju li oni koji o Stonesima neprekidno pričaju, reklamiraju koncert ili "podgrijavaju atmosferu" što doista znači takvo jedno gostovanje? Znaju li roditelji zašto su im djeca već tjednima uzbuđena? U Zagrebu nas čeka – provjera. Ako je, naime, točno da je Mick Jagger doista onakvim kakvim ga prikazuju, ako je doista Superzvijezda ploča, novina, filma, televizije i pozornice, ako plavim sjenilom maže oči i ružom zacrvenjuje usta, ako se Rolling Stonesi doista namjeravaju i na koncertu u Zagrebu polijevati kantama vode (ne štedeći ni publiku!), ako je Keith Richard doista sav već iznuren od svog načina života i alkohola i, konačno, ako su Stonesi još oličenje buntovnog stava nekoliko generacija mladih – onda je njihov dolazak u Zagreb prilika koja će neminovno dovesti do usporedbe dvaju kulturnih podneblja i dvaju vrijednosnih opredjeljenja. Hido Bišćević , Kamenje se kotrlja i prema nama, VUS 1258, 19. lipanj 1976.

Djeci smo krali darove za Novu godinu: Jasenko Houra

(B8Pošto je u to vrijeme Alan Ford bio jako popularan, u jednoj epizodi spominjalo se neko Prljavo kazalište, a mi smo tada izgledali kao oni... Počeli smo raditi u jednoj mjesnoj zajednici u Dubravi, onda su nas ispizdili iz te MZ jer smo mi djeci krali darove za Novu godinu. Zapravo, pojeli smo čokolade i još je Davorin poklopal neke naranče. Međutim, to nije bilo najgore! U to vrijeme u Dubravi je glavna fora bil Džoni Fraitis, to je bil ovak, neki kurac s krilima, i gdi god smo dolazili to se uvek crtalo. Onda je to Nino (Hrastek, basist Kazališta) prek celog zida nacrtal, posle toga je odmah bilo: Out! Onda smo mi molili prek svih općina jel’ bi nam dali neku prostoriju, oni nas nisu jebali. Jasenko Houra, Polet 179, 23. prosinac 1981.

(B9) Buljili su u nas, uglavnom, bilo im je čudno. U Ljubljani su nas poznavali pa je na nekim nastupima bilo doista zabavno i za nas i za publiku. Bila je tada dobra atmosfera, besplatni ulaz, nikakvih redara i milicije. Najčešće su ljudi prvi sat svirke buljili, poslije su se "otopili" i počeli plesati. Izvan Slovenije je reakcija na nas bila mnogo mučnija. Mi smo htjeli svirati za klince, a ne za filozofe. Nažalost, dolazili su nam studenti filozofije, sociologije i slični te nas analizirali i teoretizirali. Pero Lovšin, Intervju Fantje šibaju punk, Poletu 75, 25. listopad 1978.

(B10Poslije smo bili pozvani u Beograd na "predstavljanj mlade slovenske kultur". Išli smo bez gitarista i bubnjara, koji su zaspali i zakasnili na vlak. Nas trojica koji smo stigli u Beograd, posudili smo bubnjara i bilo je posve dobro. Pero Lovšin, Intervju Fantje šibaju punk, Poletu 75, 25. listopad 1978.

Oceni 5