Interview: Milan Mumin, Love Hunters
Mumin 02 S

Konačno pred publikom: Milan Mumin i Love Hunters na koncertu u Svilari, u Novom Sadu

Photo: Goran Stepančev/ Liman Crew

Živeti između Njujorka i Novog Sada

Početkom oktobra pričali smo sa Milanom Muminom frontmenom benda Love Hunters koji je te večeri u Novom Sadu svirao u Svilari. Istog dana je objavljeno da će PGP izdati novi album Hantersa pod nazivom “Peace, ok?” koji će ugledati svetlost dana krajem godine. Ukratko, puno povoda za razgovor.

* Koncert, Milane, posle dužeg perioda...

- Eto, prvi put smo od kraja februara svirali, poslednji put je bilo kod Kuste na zatvaranju Kustendorfa i onda smo se kao i svi, jel, povukli po kućama kada je ovo čudo od korone krenulo. Moram priznati da mi je prijalo. Nakupilo se dosta tu muzike, knjiga i filmova na čekanju, a i imao sam vremena da rešim moj mini studio i sve moje ideje stavim na papir. Džitra, bas i mini ritam mašina, čisto da mogu praviti kosture za pesme da olakšam meni i kolegama iz benda, ali i da eksperimentišem. Prvih mesec, dva korone mi je zaista prijalo. Okrenuo sam se porodici, provodili smo puno više vremena zajedno.  Ne bi valjalo da je potrajalo, ali na početku mi je prijalo i iskreno sam se odmorio. Nisam duže vremena imao takav odmor, mada ga nisam ni naručivao ni priželjkivao.

* Ti si taj period udarnog talasa korone proveo u Srbiji. Kako ti izgleda situacija u Americi oko pandemije, sad kad se vraćaš?

- Znaš šta, trebalo je da idem 19. marta u Ameriku pa je buknula pandemija i onda se to smirilo, pa su tamo izbile pobune i onda nisam imao ni razlog da idem. Barovi nisu radili, pa posla nije ni bilo. Sad odlazim sa malom dozom poluzebnje šta me sve tamo čeka, ali lično sam se zaželeo odlaska iako znam da situacija nije sjajna zbog nemira, korone i haosa oko izbora. Ovde sam opet za Novu godinu, sa PGP-om smo baš dogovorili sve detalje oko izlaska albuma u decembru, upravo kad i planiram da dođem; mi dakle puštamo album u etar i krećemo sa svirkama, ako sve ovo uspe da se smiri, a nadam se da hoće, valjda.

Maske i odstojanje: Na koncertu Love Huntersa u Novom Sadu

* Na koncertu u Svilari je bilo prelepo, dosta ljudi je bilo u publici, palile su se baklje kao nekad, kakav ti je prvi utisak?

- Uvek su mi podeljena osećanja, koliko god da mi je drago, razmišljam i da može biti potencijalno opasno. Treba povesti računa o rastojanju, maskama, ali i mi smo svi iscrpljeni situacijom koja predugo traje. Finansijski da ne pričam. Što bi rekli moji drugari koji su ugostitelji, sada smo na kolenima, a ako dođe drugi talas ode sve do vraga.

* Kako uspevaš da uskladiš taj život na dva fronta: malo u Americi, pa malo ovde?

- Pa ja sam odavno državljanin Amerike i ostajem koliko hoću. Pronašao sam moj neki tempo da odem tako u aprilu ili maju kad se plaćaju porezi i da odem s jeseni. Zbog korone sam, što se tiče Amerike, propustio samo jedan semestar, kako ja volim to da nazovem. To je strategija koju sam dugo nišanio i gledam da ne radim neke zeznute mesece po zimi, po vlagama, olujama, snegovima i uraganima i uvek sam ovde zimi i leti. Zimi pravim šunke i slanine, leti mi kreće sezona svirki, što je sada bio malo problem kao i svuda, tokom leta je i ženi rođendan, kao i sinu i onda sam u junu uvek tu.

Bez gužve ispred pozornice: Saomo jedan mladi obožavalac

* Kakav ti je generalni utisak o Americi, mnogi govore da je Njujork najevropskiji grad?

- Boston i Vašington su nekako najevropejskiji gradovi, Amerika je predivna i generalno prečista. Međutim, mnogi se zgroze kad vide Njujork, ali samo je Njujork prljav. Oni su, kako su mi tamo objašnjavali, pre dvesta godina zeznuli neke odlive za đubre i svaki grad osim Njujorka to u Americi ima sređeno. To je kao i kod nas sa Beogradom i Novim Sadom gde je rast grada prevazišao kapacitet grada i to su klasični problemi. Obožavam Evropu, bio sam i u Japanu, ali baš mi leži Amerika, nigde drugde nisam osetio takvu slobodu kao tu. Nije to za svakog, neki su bili pa su se vratili, ne sviđa im se, ali kao što sebe ne vidim bez Novog Sada, usuđujem se reći da ne vidim sebe ni bez Njujorka.

Mumin o novom albumu; Odlično je ispalo* Da se vratimo na novi album pod nazivom “Peace, ok?”, na koncertu smo čuli pesmu “Hold on” za koju postoji i spot, zanima me da mi kažeš nešto više o aranžmanu za tu pesmu?

- Da, ta pesma je objavljena u jednoj drugoj verziji, a posle je izdata na mom drugom američkom albumu koji sam snimao u Atlanti. Sad je drugog senzibiliteta i p unoplućna je Hanters pesma. Bili smo nezadovoljni aranžmanom, jer dok neka pesma ne legne, volim da je aranžmanski brusimo. Malo smo je osvežili korišćenjem bendža, prateće vokale pevala je Ana Perišić. Prvi put smo ubacili duvače koji su baš prelepo legli. Sa ultra mladim ljudima smo radili, tu su neki sinovi od naših drugara. Ubacio sam svežu krv, a ne samo suve profesionalce. Volim da se poigravam sa stilovima, i da tu budu i drugari koje znam iz mimohoda, iz kafane, preko nekoga, ali i ljudi s kojima nikada nisam svirao i to se uvek ispostavilo jako interesantno.

* O samom albumu?

- Na novom albumu je šest potpuno novih pesama i četiri poznate od pre, u smislu da su to bili singlovi koje su ljudi imali priliku da čuju, tako da kada već PGP zvanično izdaje album, mi smo i njih sabrali, jer je neka ideja i bila da to sve uokvirimo. Da ne bude samo singl ili dva godišnje, nego da obuhvatimo sve na jednom albumu, pogotovo kada smo shvatili da nemamo tri pesme, nego popriličan broj što već može biti album. Tako da je šest pesama potpuno nepoznatih raji, plus reciklaže.

* Kakvi su utisci onih koji su imali prilike da zavire u sadržaj albuma?

- Mnogi su baš, baš zadovoljni. Drugari čije mišljenje cenim rekli su da je to nešto kao The Best Of. Baš im se sviđaju pesme. I producent Vlada Perović je prezadovoljan. Nije prazna priča, zaista je ispalo odlično. Mi do samog početka nikad ne znamo kako će to na kraju ispasti. Volim i da ostavim malo nedorečenosti koja se reši u studiju. Imam tu osobinu da slušam svoje sagovornike, pa i one koji se na prvi pogled i ne razumeju u materiju. O svim opaskama umem da porazmislim i tim više obratim pažnju. Uvek je obećavajuće kad se pesme otvaraju na probama, a kad se otvore i u studiju - onda je to fantazija. Recimo, imamo jedno dve pesme koje se nikad nisu u potpunosti otvorile. Mada ih ljudi znaju i vole.

Koncert s bezbedne daljine: Fanovi grupe Love Hunters u Novom Sadu

“People who care” je recimo jedna od prvih pesama koje sam napisao, a izašla je tek na trećem albumu. Kako gde se koja otvori, kako koju otrkijemo, tako je ubacimo na album. Pa evo, skoro smo računali, mi imamo preko šezdeset pesama. Svako u publici urla neku drugu pesmu. Ne možeš sve odsvirati. Ali držimo sve ištampano da imamo pred okom i evo, sada moramo dodati još jedan list i to je sedamdeset pesama. Mada na koncertu ne možeš odsvirati više od dvadeset pesama, i to uz bis. Volim komotan fazon, da nije kao na trkama. Volim komociju, ali nekad se desilo i da nabiflano istučemo pesmu za pesmu, ali opet ne možeš mnogo nagurati. To je dvadeset i pet pesma.

Znaš, svetski bend slušaocu ne može da dosadi, jer ih dugo ljudi ne vide kako ovi prave veće krugove, turneje. Oni po par godina i ne moraju da menjaju repertoar, ali mi bismo trebalo svake sezone da uradimo “prečešljavanje repertoara”. Neku pesmu odmoriti, neke nove ubaciti. I pesma i ploča treba da nađu svoj put da se to “samoizreklamira”. Važno je jedino da će negde nešto ostatio zapisano.

* Interview prenosimo sa sajta Gledište.rs sa dozvolom autora/ glavnog urednika Marka Baljkasa 

Oceni 5