Kuća je više od četiri zida (7)
Anhhel1

Photo: George Krause

Živi i pusti me

Dom kao odnos prema ljudima i/ili stvarima

Nove studije materijalne kulture (Miller, 1987, Miller, Tilley, 1996) definišu ovo istraživačko polje kao “uzajamno konstitutivan odnos između ljudi i stvari”, i time čine značajan pomak u razumevanju povezanosti materijalnog sveta i ljudskih odnosa, između objekata i subjekata, koji su se do sada proučavali kao odvojene sfere, pri čemu je u društvenim i humanističkim naukama usredsređivanje na subjekte i njihov konceptualni i etički univerzum bilo apsolutno nadređeno proučavanju materijalnog sveta. Tek sa radovima Čiksentmihaljija, Milera, Belka, između ostalih, skrenuta je pažnja na suštinski značaj objekata za procese subjektivizacije i na činjenicu da elementi materijalnog okruženja učestvuju u oblikovanju i preoblikovanju socijalnih odnosa (Cikszentmihalyi, Rochberh-Halton, 1981, Miller, 1987, 1996, 1998, 2001, Belk, 1988, Buchli, 2002, Graham, 2010). Novija istraživanja otkrivaju i dimenziju ličnih značenja koja se pripisuju predmetima i stvarima, njihov kapacitet da simultano angažuju kognitivne kapacitete ljudi i njihova čula. Grejem ističe da naš “sinestetička, multisenzualna zaokupljenost materijalnošću daleko prevazilazi shvatanje stvari kao znakova i jezika; mi dodirujemo, gledamo, slušamo i mirišemo stvari. Stvari takođe oblikuju naša tela, kroz telesne tehnike koje usvajamo u vezi s njima (…), one imaju emotivnu dimenziju” (Graham, 2010: 84-5). Agneš Heler takođe nas podseća da su se ljudi i grupe kroz istoriju često nalazili u situacijama prostorne decentriranosti i da su u tim situacijama rekonstituisali svoj dom ili od socio-kulturnog prtljaga koji su nosili sa sobom, od zbirke simbolički dragocenih sitnica (porodične dragocenosti, fotografije, dokumenti, itd) ili od veza sa ljudima sa kojima su gradili osećaje bliskosti, poverenja i ljubavi i bez kojih se nijedno mesto ne bi moglo nazvati domom. (Heller, 2011: 204). Takvo shvatanje o istovremenom postojanju materijalne, socijalne i simboličke dimenzije doma izražavaju i naši sagovornici, definišući dom kao mesto koje konstitušu predmeti i/ili ljudi, a od suptilnih razlika u iskustvu zavisi kojem od ovih koncepata će u određenom trenutku dati prednost, koji od njih će u nekom momentu prevagnuti.

O: Meni je žao da bilo šta iznosim iz tog (roditeljskog) stana, jer taj stan ne bi bio isti bez tih stvari. Gde god da pređem, želim da tu napravim dom, nešto novo... Međutim, bitno mi je da imam par svojih, autentičnih stvari, poput nekih majica, koje svuda sa sobom nosim, a nikad u životu nisam obukao. Ali one moraju da budu u ormaru (Kao neko ukorenjivanje, odnosno pravljenje nekog kontinuiteta preko tih predmeta koje uopšte ne morate da nosite. Ali oni pripadaju, I.E.) Upravo tako, moj ormar bez njih ne može da bude. Stvari su bitne za građenje doma, ali, pre nego što sam sreo Dimitrija ja nisam imao osećaj emotivnog središta, osećaj doma. (M, 26, fotograf)

O: Dom je mesto prihvatanja, bitni su ljudi i okruženje koje pomaže da se osećam neinhibirano. Na svakom takvom mestu se osećam kod kuće. Ne oslanjam se previše na komšiluk, ali volim da imam taj “Dobar dan, komšinice, kako ste?” odnos, koji nije usiljen. Zato i preferiram zgrade, zbog kućnog saveta. Taj koncept mi se sviđa. Prija mi taj osećaj sigurnosti, zato što postoji još neko, postoji zajednica. (M, 23, student)

O: Ne sećam se da sam u roditeljskom domu imao bilo kakve veoma bitne, “svoje” predmete koji su mi bili posebno značajni. Stvari materijalne prirode ne moraju da nam budu najbitnije i ako se polome, polome se. Treba da imaju upotrebnu vrednost. Ne vezujem se za stvari, ne patim ako se nešto ošteti ili polomi. U ovaj novi stan preneo sam samo krevet. Većinu stvari sam sam napravio i to bih ponovo radio kada bih se opet selio. Jedina stvar koja mi je bitna i koja me određuje su knjige. (M, 38, novinar)

O: Mesto koje osećam domom je mesto na kome živim sa partnerkom. Kada bi ona otišla, to mesto bi prestala da bude dom... Dom je moja mala porodica - partnerka i kučići. (Ž, 36)

O: Moj odnos prema stvarima se bitno promenio sa Mirjaninom smrću. Kao da je 50 odsto stvari koje su mi bile važne, a bile su vezane za te neke materijalne stvari, postalo potpuno nevažno. Iako sam mogao da ponesem bilo šta sa sobom iz njene kuće, bez nje meni to više ništa nije značilo. Uzeo sam samo dve šolje iz kojih smo ona i ja pili kafu, malu kutiju, i vazu; neko posuđe u kome sam navikao da kuvam, ali i to su bili predmeti sa istorijom, koje je ona nasledila od svoje porodice; recimo, šolje iz kojih smo pili kafu je njena mama sačuvala iz neke jevrejske kuće i čuvala ih tokom celog rata, za njih, ako bi se vratili, a pošto se nisu vratili, to je posle nekoliko godina počelo da se koristi; kada su se konačno i one razbile, shvatio sam da me one, istina, podsećaju na Mirjanu, ali mi ni one ne znače previše, jer ne mogu da je vrate. Mirjana je imala taj neki stav, koji sam očigledno i ja imao, pa ga je ona samo probudila, da se ne vezuje za materijalne stvari. Iako je živela u kući punoj istorije, u kojoj je svaki predmet bio bar 50 godina star i imao svoju uzbudljivu priču, ona je smatrala da je sve to potrošno i nebitno. A za mene, ta kuća, bez nje, prestala je da bude dom. (M, 40, novinar)

Gde smo sve kod kuće?

Poenta teksta Agneš Heler, kojim smo započeli ovaj rad, jeste da se osećaji pripadnosti i familijarnosti, koje najčešće asociramo sa konceptom doma, mogu pronaći u različitim kontekstima i na različitim nivoima opštosti, što joj omogućava da izdvoji četiri vrste doma, odnosno četiri instance u kojima se savremeni stanovnici Evrope osećaju “kod kuće”: u prostoru, u vremenu, u “visokoj kulturi” evropske modernosti (u Hegelovom poimanju “apsolutnog duha”) i u okrilju demokratskih institucija (Heller, 2011). Na tragu ovakve, savremene konceptualizacije doma, su i nalazi našeg istraživanja, koji svedoče o postojanju raznovrsnih osnova na kojima se gradi osećaj prisnosti i pripadnosti, osećaj “bivanja kod kuće”. Naši sagovornici su svoju ideju doma povezali s raznovrsnim elementima, kao što su specifični prostori, bliski ljudi i porodica (dom u ljudima), osećaji (prihvaćenost i neinhibiranost) i emotivno i simbolički bitni predmeti. Svesni da izgradnja doma podrazumeva niz vrlo materijalnih praksi, i da njegovo održavanje zahteva preuzimanje odgovornosti, makar da se kao dom prepoznaje, kako Heler kaže, pesma slavuja i senka brestova, sagovornici ipak naginju razumevanju doma kao emotivnog središta za čije su nastajanje i održavanje od presudne važnosti ljudi koji stvaraju atmosferu sigurnosti, prihvaćenosti i slobode izražavanja. Kada je ta atmosfera narušena, nestankom bitnih ljudi ili promenom ma kog od bitnih principa konstituisanja osećaja bivanja “kod kuće”, dom prestaje da bude dom.

Mnogi sagovornici su imali naglašen anti-materijalistički stav kada su odgovarali na pitanja u vezi s bitnim predmetima koji posreduju osećaj familijarnosti sa nekim prostorom i isticali su efemeran i trivijalan status većine stvari i predmeta kojima su okruženi. Izuzetak su činile knjige, kućne biblioteke i sa njima povezane police i ormari. Gotovo da nije bilo razgovora u kome nije spomenut poseban status koji u konstruisanju sopstva i kreiranju doma imaju lične biblioteke, koje su, takođe bez izuzetka, jedina stvar koja je pratila sagovornike kroz različita mesta prebivanja. Kolekcija knjiga koja se skuplja tokom života, u svim slučajevima obuhvaćenim ovim istraživanjem, smatra se svedočanstvom intelektualnog i egzistencijalnog sazrevanja, prijateljskih i emotivnih veza koje su u neke od knjiga ugrađene, jer su u biblioteku došle kao poklon, i rezervoarom daljeg intelektualnog i duhovnog rasta i razvoja. Centralno mesto koje se u sopstvenom životu i domu daje knjigama i ličnim bibliotekama povezuje nas s idejom “trećeg doma” koji spominje Agneš Heler - doma u idejama, koji omogućava uzlet mašte i makar u carstvu imaginacije i u privatnosti čitanja, daje slobodu u prekoračivanju granica svake vrste i mogućnost da se bude svoj.

O: Ne vezujem se za predmete - jedino za knjige. Svaku knjigu koju sam dobila ili kupila osećala sam kao samo moju, s tim da je, naravno, svako mogao da je pročita, ali ne i da je prisvoji (morali su da mi je vrate). Osim toga, sve sveske i notesi koje sam ja ispunila su bili moji. (Ž, 29, lingvistkinja)

O: Knjige sam kupovala, dobijala, krala ... knjige su moj prozor u drugi svet. Uz njih putujem kroz prostor i vreme, menjam ličnosti, uživam... kao jedinče, od malih nogu sam bila vezana za knjige, one su uvek bile tu ... nisam morala da idem u vrtić, napolje ili u školu da bih ih videla, kao npr. drugu decu. (Ž, 36)

O: Recimo polica sa knjigama. Nabavljao sam ih tokom srednje škole, tokom studiranja i smatram da imam jako bogat asortiman knjiga. (M, 26, filolog)

O: Knjige. Svaka knjiga me podseća na period života kada sam je čitao. (M, 31, ekonomista)

O: Knjige, rečnici i sveske (i kolekcija časopisa) su za mene najznačajniji predmeti. U glavnoj sobi su sve knjige i sveske vidne i ima ih svuda gde mogu da stanu. Za svu moju odeću nema dovoljno mesta u preostala dva ormana (sezonski držim odeću u njima). To verovatno dosta govori o onome što smatram važnim. Nije mi važno da mi svaki komad odeće svakoga dana bude na raspolaganju, ali mi je vrlo bitno da sve moje knjige i sveske budu tu blizu. Većina njih je u zatvorenom prostoru, te tako nisu “za pokazivanje” nego su za mene, meni su bitne i meni znače. Osim toga moj laptop i desktop, s tim da su mi i oni najvredniji zbog knjiga i dokumenata koje imam na njima (nemam bekap kopiju), a ne zbog materijalne vrednosti samih predmeta. Knjige sam skoro sve sama kupila (ima i poklona, naravno) - birane su za mene i znače mi veoma mnogo. Rečnici su dosta vredni i takođe sam ih sama birala - kao lingvisti, potrebni su mi zbog posla. Sveske i papiri ispunjeni su mojom rukom i u njima se nalaze moje misli, moje priče i razne stvari koje su jedinstvene i nezamenjive (u slučaju požara, spasavala bih sveske, papire, i laptop na kojem takođe imam dosta toga što sam ja napisala – sve ostalo se može nadoknaditi). (Ž, 29, lingvistkinja)

Socijalni prostor knjige karakteriše trajna napetost između njenih aspekata i mogućih značenja, koja konstituiše uzbudljvost čitanja kao prakse: “knjiga je talisman tela i amblem sopstva; mikrokosmos i makrokosmos; roba i znanje, činjenica i fikcija” (Stewart, 1984: 41).

Knjiga takođe može da funkcioniše kao suptilni simbol selfa, kao neka vrsta biografskog objekta koji posredno priča pripovest o onome ko je poseduje, a biblioteke su za same vlasnike, a moguće i za one kojima se među svoja “četiri zida” ovi predstavljaju, metanarativ o životnom putu, iskustvima, senzibilitetima, ukusima, opredeljenjima, stremljenjima. Na neki način, knjige se mogu tumačiti i kao metafora ambivalentne pozicije koju u društvu i u vezi s društvom imaju naši sagovornici: “knjige su metafora za sadržavanje, spoljašnost i unutrašnjost, površnost i dubinu, prikrivanje i otkrivanje, razdvajanje i sakupljanje. Biti ‘unutar korica’ znači osećati tiho uzbuđenje, intelektualno ili seksualno. Biti izvan njih podrazumeva moć koja se stiče prevazilaženjem granica” (Stewart, 1984: 37).

Poslednje pitanje koje je potrebno pomenuti u zaključku jeste pitanje samoidentifikacije sagovornika, pitanje veze između njihove istopolne seksualne opredeljenosti (i s njom povezanog identiteta) i konceptualizacije i konstruisanja domaćeg prostora, što je bio predmet ovog rada. Nasuprot pretpostavljenom značaju koji bi gej i lezbejska orijentacija mogle da imaju za formiranje posebnih kvaliteta njihove kućevnosti u savremenoj Srbiji, pokazalo se da to nije slučaj, bar ne u meri koja bi opravdavala zaključak o postojanju homoseksualne alternative heteronormativnim modelima kućevnosti većine. Od 19 sagovornika i sagovornica, samo je jedna među svojim brojnim identifikacijama (odgovor na otvoreno pitanje kako bi se predstavili nekome ko ih ne poznaje) navela “lezbejka”, uz “feministkinja” i “aktivistkinja”, koji ovakvu retku transparentost čine razumljivom. Ostali sagovornici su u prvi plan isticali svoju profesionalnu pripadnost, karakterne osobine i različita interesovanja i hobije. Ne može se izbeći utisak da i način na koji se predstavljaju i način na koji zamišljaju i uređuju svoje domove karakteriše neka vrsta post-gej situacije, post-gej trenutka, u kojem oni nastoje da mejnstrimizuju svoju seksualnu orijentaciju, da je učine jednim od aspekata identiteta, da pokažu kako to jeste bitan, ali i dalje samo jedan mali deo onoga što oni jesu i što bi mogli da budu. Kako navodi Gaziani, “biti post-gej znači određivati se šire nego samo preko seksualnosti, odvajanje osećaja biti gej od militantnosti i borbe i uživanje u seksualno mešovitim društvima” (Warner 1999: 61–2, nav. po: Ghaziani, 2011: 102). “Biti gej je samo jedan deo moje ličnosti, pozitivan ili negativan”, rekao nam je dvadesetšestogodišnji arhitekta. Student ekonomije (23), koji se predstavio kao “aktivista koji se interesuje za ulogu mladih u društvu, koji želi da od srpske mladeži napravi primer na Balkanu”, pored redovnih studija i angažmana u nevladinim organizacijama, peva i u horu i kaže da se, baš zbog toga što je gej, trudi da se što više pokaže svojim roditeljima na drugim poljima (poslovnim, moralnim), da bi im pokazao da je njegov život perspektivan.

Elementi post-gej situacije počeli su na Zapadu da se javljaju već tokom devedesetih godina prošlog veka, kada su zabeležene nove tendencije u načinima identifikacije i praksama reprezentacije identiteta homoseksualaca, koje su se razlikovale od identitetskih politika u ranijim periodima. Vreme pre II svetskog rata bilo je, prema Gazijaniju, vreme skrivanja (“the hayday of the closet”), izolacije, osećanja srama, krivice i straha (Ghaziani, 2011: 102), rano posleratno doba odlikovali su društveno neprihvatanje i državno vođena politika socijalne represije, od poznih 60-ih i u 70-im godinama 20. veka nastupila je politika otvorenosti (“coming out”) i slavljenje seksualne razlike, a tokom 80-ih i 90-ih je počeo proces “mejnstrimizacije”, integrisanja seksualne razlike u širok reperetoar kulturalnih razlika na kojima su građene multikulturalne politike, naročito u SAD-u (Ghaziani, isto). Radikalni optimisti među hroničarima društvenih zbivanja smatraju da će u perspektivi (ma koliko danas ovaj trenutak izgledao dalek i nedostižan) seksualna različitost biti do te mere normalizovana i društveno integrisana, da će biti tretirana kao što se danas odnosimo prema levorukosti. Seksualna razlika će, po ovim autorima, preći put od neprihvatanja preko prikrivanja i potiskivanja, do normalizacije i prihvaćenosti. U međuvremenu, jedan deo gej i lezbejske populacije u svojim svakodnevnim praksama nastoji da se približi heteronormativnom modelu, a ne da ga osporava, što je bio slučaj ranije. Paradoksalnost ovakvih nalaza leži u tome što je ovaj post-gej momenat zabeležen i u Srbiji, gde odnos društva prema LGBTQ populaciji ima sve odlike predmodernog stanja - jedva da im je priznato postojanje, masovno su neprihvaćeni, marginalizovani, getoizirani, a jedino što je društvo u stanju da im prizna je da, ako baš moraju, svoju seksualnu različitost žive “u četiri zida”, daleko od očiju javnosti. Vremenska kompresija koja karakteriše temporalnost post-socijalističke Srbije omogućava simultano postojanje predmodernih, modernih, post-modernih i post-post-modernih orijentacija, odnosno ulazak u post-gej eru pre eliminisanja golog nasilja kojem su još uvek prečesto izložene LGBTQ osobe i paralelno s ustanovljavanjem antidiskriminativnih zakona i institucija modernog društva, što proizvodi situacije izazovne za istraživanje, ali ne i podjednako prijatne za život.

(NASTAVIĆE SE)

*Delovi teksta preuzeti iz knjige "Među nama"

Oceni 5