Izgubljena mjesta (5)
Unna 04 S

Photo: Lenka Sam

Živimo individualnu ljudsku slobodu

GRAD: Prvo je, čini mi se, nestao grad. Nestao je još kad sam imao pet godina, jer sam tada s roditeljima odselio u Libiju. Onda su nestala lica djece i ljudi koje sam poznavao u toj životnoj dobi, što nije bio veliki gubitak, jer sam ih brzo zaboravio. Išcezla je soba u kojoj sam spavao, a nje sam se u Tripoliju itekako sjećao, kao što sam se sjećao bumbara kojeg sam preko Žitarnice ganjao reketom za badminton. I majkina kuća je bila na repertoaru sjećanja, ili me upravo sada sjećanje nepovratno vara, pa mi se pričinjava da sam se majkine kuće sjećao prije odlaska u Libiju, u dobi od četiri godine. Kako god bilo, u Tripoliju sam sanjao majkinu kuću, i naherene drvene tarabe, izgrižene vlagom i ustima gladnih insekata, kako se pomaljaju iz visoke divlje trave koja, u ljetna predvečerja, miriše teško i zanosno, miriše na čudesno bujni i nepoznati život vegetacije u saradnji s tajanstvenim noćnim životinjama. Tarabe koje su sporo tonule u travu, u mome libijskom snu, predstavljaju granicu, i ako je pređem, istog momenta se vraćam u svoj grad na obali rijeke Une. Tu granicu je lako preći, samo je prekoračiš na onom mjestu gdje se najviše savila prema zemlji, i istog momenta se nalazim tamo gdje sve miriše na vodu, ribe i lelujave vodene trave. Tamo gdje ručno izradene lađe, svojim pramcima, sijeku vodenu površinu na dva dijela kao ruka proroka koji stalno pokazuje pravac naprijed, u budućnost. Kad sam bio u Tripoliju nestale su i mirne gradske ulice koje su bile čiste, skladne i prijatne, sa svojom austrougarskom i socijalističkom arhitekturom, tu i tamo prošaranom tragovima

Orijenta u obliku starih bosanskih kuća, javnom česmom ili gradskom džamijom koja je, umjesto golih prozora, imala prekrasne vitraže na kojima je dominirala akvamarin plava boja. Iznad svih građevina, kao njihov vječni čuvar, nadnosio se Stari grad sa svojim visokim kulama opasanim debelim zidovima tvrdog kamena. Na njemu su stalno graktale glavate sive vrane, i u šupljinama, koje su davno nekad bile puškarnice, savijale svoja dobro zaštićena gnijezda. Grad je kucao živim pulsom njegovih stanovnika, čiji životi su bili blagotvorno povezani s vodenim svijetom rijeke Une.

Često sam sanjao ovaj san o prelasku drvene granice zarasle u duboku travu, to je bilo tako lako izvedivo kao kad jednim trzajem tijela preskočiš Sredozemno more, i sletiš na dio Evrope koji se, tada, još uvijek nije stidio svog starog naziva: Balkan.

BALKAN: Nisam siguran šta za mene predstavlja ovaj geografski i emotivni pojam, a on je baš to: geografija u kojoj se vijekovima, milenijumima ljudi glože, ratuju i sretno žive u neobičnim krajolicima divlje i pitome prirode. Sve se ovo može reći za bilo koji drugi dio Evrope; za Miloszevu Litvu ili Lavov Adama Zagajewskog, ili možda za Yatesovu zelenu Irsku. Tako da sigurno balansiram na ivici stereotipa, ali ono što me najviše zanima jeste emocija koja je, za mene, sadržana u rijeci Balkan. Vrlo jednostavno ga mogu reducirati na riječ i pojam Bosne, te “Jugoslavije u malom”, koja je morala nestati, potonuti pod zemlju kao fantastična zemlja-ostrvo Atlantida. Bosna, naravno, nije nigdje fizički potonula, i nije opstala samo u književnoj metafori, ali mislim da je u sebi zadržala jezgro onoga što mogu trenutno vidjeti (u sitnim tragovima) u mnogim mjestima i gradovima bivše socijalističke Jugoslavije. Nazivi toponima (tragovi), to je ono što me uvijek intrigira, bilo da se nalazim na Mljetu, u Jezerskom pored Bosanske Krupe, Novom Pazaru, Užicu, Splitu, Zagrebu, ili na putu između Hrvatske Kostajnice i Petrinje gdje me uvijek intrigiraju dva putokaza na kojima piše: Letovanic i Madžari (tad zamišljam minijaturne seobe naroda s paganskom dobrotom u sebi). Moja skrivena opsesija svoje utočište nalazi u starim nazivima potoka, jezera, rijeka, planina, sela, gradova, šuma i maglenih planinskih prijevoja. Pokušavam preko tih naziva, kroz njihove riječi, sagraditi, sada mi tako izgleda, zauvijek izgubljen osjećaj su/života kojeg su imali stanovnici ovih prostora, koji su sebe zvali Južnim Slavenima. Na osnovu učestalosti jednog naziva na više geografski udaljenih mjesta, pokušavam, možda samo sebi, dokazati ono što piše u knjigama iz lingvistike, istorije i književnosti: pokušavam pronaći jedinstvenu dušu, čiji smo, htjeli – ne htjeli, sićušni dijelovi. Ta moja minijaturna potraga hrabro odolijeva svim naletima onog što se stručno naziva (gorkom) tranzicijom u jednom postkonfliktnom društvu.

GRAD II: Gledao sam ga s lijeve obale Une u ratnom periodu od 1992. do 1995. Taj pogled u sebi sadržava neuništivu ljudsku maštu. Tada je moj grad, vodenom granicom, bio podijeljen na dva dijela. Ja sam se zatekao u onom drugom dijelu koji mi je pripadao manje nego onaj dio u koji sam stalno upirao pogled nadajući se kako ću se jednom konačno dokopati svoje ulice, svoga stana i svega što čini život čovjeka od dvadeset dvije godine. U jesen 1995. ušao sam u svoj grad, i dok sam se polako spuštao nizbrdicom koju zovemo Varoš, sve kuće, ograde, krovovi, asfalt, bolnica, gradski park, Dom kulture, sve mi je to izgledalo smanjeno, tako neobično maleno, kao da mi je tijelo za četiri ratne godine kiklopski naraslo, pa se u svom gradu osjećam guliverovski neprilagođeno, i usamljeno. Takav osjećaj će potrajati narednih godina, i možda nikad neće nestati iz mene. Nešto je zauvijek nestalo iz tog grada, pored nekoliko hiljada njegovih stanovnika srpske nacionalnosti, te mrtvih (koji nemaju nacionalnost), i svih onih koji su svoju životnu sreću potražili na udaljenim kontinentima. Između radosti povratka u Bosansku Krupu i gorčine izazvane saznanjem kako sam došao u pomalo strani grad, uselio se, zaista logično, osjećaj razapetosti i želje za rekonstrukcijom prošlosti, zbog samo jednog razloga: trebao sam sebi dokazati da nisam utvara, da moj život do ratne 1992. još uvijek postoji, iako, sem vlastitog tijela i memorije, nisam imao nikakvih drugih materijalnih dokaza.

FOTOGRAFIJE: Onaj ko ima svoje fotografije iz najranijeg djetinjstva nikad neće biti svjestan koliko je sretan. To je sreća slična onoj koju imaju ptice nesvjesne vlastitih krila dok lete. Sklon sam pretjerivanju, ali odgovor je tu negdje. Onaj ko ima sve svoje stvari: rokovnike, dnevnike dječjih ljubavi, pisma, predmete i ostale relikte prošlosti, taj je neizmjerni veleposjednik i aristokrata, i on nikada neće moći jasno odrediti granice svoga ogromnog imanja. A duša je svakako nemjerljiva. Ja sam nasilu iščupan iz svoje saksije i bačen na zemlju s mladim korijenjem nenaviknutim na okus tuđeg humusa. Ipak, to je i moja snaga zahvaljujući kojoj mogu gledati u sutrašnjicu. Moja potraga, kakvu god težinu nosila, nije jednaka patnji koju imaju ljudi što su izgubili svoje drage osobe, ili dijelove vlastitog tijela. Postepeno sam pronalazio svoje izgubljene fotografije iz ranog perioda života. Vremenom je sjećanje na prijeratni život počelo gubiti boju kao ispran komad odjeće. I počeo sam pronalaziti one druge fotografije, koje nisu bile od papira.

BOSNA: Nju istinski počinjem upoznavati tokom ratnih godina, a najviše baveći se pisanjem novinskih reportaža o običnim i neobičnim ljudima, njihovim vještinama i manama. Na taj način dolazim do ključne riječi koja će, nažalost, još dugi niz godina određivati ovu zemlju: trauma. Ona nije vidljiva u većim gradovima, jer se posljedice rata brzo sakriju iza novih fasada, modernih prodavnica kompjuterske opreme ili blještavih billboarda, s kojih nam se osmjehuju “sretni” i lijepi manekeni. Suština traume je u malim mjestima, u zabačenim istočnobosanskim gradićima, gdje pravda nikad neće zavući svoju ruku. U malim mjestima rat ima svoje podzemno djelovanje, ne samo kroz beskrajne masovne grobnice, nego je on oličen u formi beznađa i konstantnog grča biološke prirode. Bitno je opstati, preživjeti užas, beznađe i haos društva u kojem je broj masovnih grobnica već dosegao broj dana u godini. Zato je normalna stvarnost neuhvatljiva. Uvjeren samo kako je većini građana Sarajeva potpuno nebitno ono što se dešava izvan njihovog grada, isto vrijedi i za druge autistične bosanskohercegovačke gradove. Priče o multikulturalnosti, multinacionalnosti i suživotu su, danas, uglavnom iskonstruisane i lažne, one su tu romantični hologrami kojima treba da se divi stranac čim kroči u našu zemlju. Desničarima ove priče služe kao gorivo za vlastiti rasizam. Idealisti su nalik strancima, oni “žele da vjeruju” poput onih koji vjeruju u NLO-e. Ljudima je svakako potrebna vjera u ideal vlastite zemlje, i sam ga dubinski posjedujem, mada je to počesto oblik mazohizma, kada se sudariš sa silom stvarnosti. Uđeš u tramvaj i već si u prljavoj, jadnoj, histeričnoj stvarnosti.

Ulica je poput rimske arene, uvijek moraš biti spreman na moguću fizičku agresiju, počev od nervoznih prolaznika, taksista ili sitnih narkomanskih lopova. U današnjem bosanskom čovjeku ne postoje nikakvi moralni kodeksi, iako se svi javno i privatno zaklinju u svoga boga i religiju, tako da je današnji čovjek uzor licemjerja i “kulture” koja, za svoje vrijednosti, promovira samo negativne ljudske kvalitete. Takav zakon ulice prihvataju svi, od akademika do beskućnika.

Na moju sreću, postoji barem milion različitih “bosni”, i svako treba da pronađe svoju. Moja je ona s rijekama, potocima, šumama i planinama. S ribama, pticama i divljim životinjama. Čovjek je tu usporediv s endemskom ljekovitom biljkom. Istinsko je čudo kad naiđeš na takvog čovjeka. Ideja Bosne se tako najbolje ostvaruje i živi u individualnoj ljudskoj slobodi.

MRTVI: Nekako mi se samo po sebi nameće da u ovom fragmentu spomenem mrtve. Nekad mi je logično da uz riječ Bosna ide i riječ mrtvi, jer je njena istorija (kako to biva u malenim zemljama) prepuna mrtvih, tačnije, svaka istorija pisana rukom bilo pobjednika ili poraženih uvijek se završava katalogom poginulih ili mrtvih (od toga se poslije prave nacionalni spomenici). Ali u ovom slučaju se radi o posebnim mrtvim ljudima, onima koji su umirali samo na prostorima što ih je zauzimala srednjovjekovna Bosna. To su kameni spavači, mrtvi ispod stećaka, s fascinantnim zapisima, koji su ispisivani po pokojnikovoj želji, ukoliko je imao vremena da ih saopšti “kovaču” (klesaru) prije nego umre. U mnogim slučajevima radilo se o literarnoj invenciji samih kovača. U zarobljeništvu u tamnici kod Blagaja na Buni neki zatvorenik je noktom urezao u kamen od miljevine: “A ovo pisa Vrsan Kosarić, sužanj, koji se ne raduje...”

Mak Dizdar je od ovih zapisa u kamenu napravio nezaboravnu knjigu pjesama Kameni spavač.

Mrtvi idu pod rukom s Bosnom. Bosna ima svoje “nove” mrtve iz posljednjeg u nizu svojih ratova. O njima sam napisao čitavu knjigu, i njima su prožete skoro sve moje knjige. Radio sam to zbog više razloga, a prvi i najsnažniji motiv jeste spasiti mrtve od zaborava, pa makar to bilo samo uz pomoć riječi. Sagraditi im minimalističke spomenike od riječi, napraviti paralelnu istoriju onih u čije se ime, svakodnevno, zaklinju političari i vjerske vođe svih “konstitutivnih” nacionalnosti. Mrtvi nemaju nacionalnost ni vjersku pripadnost. Nije mi namjera biti govornik za mrtve, ali se sjećam kako skoro nijedan od mojih poginulih saboraca nije bio nikakav prakticirajući vjernik. Ne mogu se sjetiti nijednog koji je išao u džamiji, pa makar to bilo i samo petkom na džuma-namazu. Tako su mrtvi “retroaktivno” proglašeni politickim šehidima, ili pravoslavnim velikomučenicima nebeskog naroda, a treći su svoje mrtve revnosno ugradivali, poput cigli, u nebulozni antemurale christianitatis. Vjerovatno je mrtvima sada puno lakše zbog leksičkog izuma (šehid) kojeg su se sjetile nadahnute vjerske vođe. Zato sam pisao o njima.

Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

Mrtvi iz mojih knjiga su ljudi od krvi i mesa, i niko nema pravo da ih svojata, niti da im prišiva rajske atribute, izuzev njihovih najbližih, a to je pitanje ljudske duše. “Mrtvi su mrtvi / što im ne pruži ruku dok su živi bili”, stihovi su Damira Avdića koji pogađaju u centar hipokrizije i petparačkog morala, što bespogovorno gospodari današnjom Bosnom i Hercegovinom.

SATOVI: Nakon povratka iz Libije (1977.) mnogi su me predmeti podsjećali na dvogodišnji boravak u prekrasnoj pješčanoj zemlji, ali mi je najdraži bio ručni sat (čiju sam marku zaboravio) sa zelenom podlogom i plavim kazaljkama, te brojevima na kojima su se nalazile fosforne tačke, što su noću svijetlile pored moga uzglavlja kao kružno sazviježđe, dok bih bio izgubljen u predjelima snova. Kružno i svijetleće sazviježđe čuvalo me je od loših snova, ili sam tako samo mislio gledajući ljepotu umjetne svjetlosti, dok vani pada noć teška poput stvrdnutog olova. Preko dana bi fosfor na brojevima i kazaljkama skupljao sunčevu svjetlost i navečer bi je ponovo emitovao u tišini moje sobe, gdje bih ležeći gledao čudne šare i godove na sjajnom furniru vrata od ormara. Godovi na furniru su bili ogromni nepravilni kolutovi, magične zemlje u koje nikad neću otići, pa bih tada zamišljao astralna putovanja raketom da barem maštom utolim glad za djetinjom idejom avanturizma.

Sat je netragom nestao, vjerovatno dobivši noge na času fiskulture, u svlačionici što se isparavala mirisom znoja starijih dječaka i mirisom donjeg veša gradske i seoske sirotinje. Sazviježde je izgubilo svoju svrhu, neko u njemu nije vidio ništa sem brojeva i kazaljki, pa sam poslije nabavio džepni sat ruske proizvodnje, koji je na metalnoj poleđini imao reljef raskošnog jedrenjaka. U ratu sam s tijela mrtvog vojnika uzeo srebreni džepni sat s poklopcem na kojem je bio reljef tetrijeba u letu. Sat sam prodao za 90 DM da bih za te pare kupio zimsku vojničku jaknu. Slučajno ili ne, poslije toga sam bio ranjen u nogu, i počeo sam poštovati vojničke praznovjerice, a jedna od njih je glasila: ne uzimaj stvari s mrtvog čovjeka. Kupio sam i dobio dosta satova u životu. Neki su opet čarobno nestajali, i gubili se iz memorije kao dine pod naletom Giblija – crvenog pustinjskog vjetra. Onaj prvi sat iz Libije, gdje god da se sad nalazi, u zemlji, zraku, vatri ili vodi, kuca u savršenom ritmu, i precizno se podudara s otkucajima moga srca.

WELCOME TO SARAJEWO: U ovaj grad sam došao 9. 12. 1995. nakon tri dana putovanja i završnom odisejom preko zaleđenog Igmana. Tada nisam mogao znati da ću postati njegov stanovnik, a svaki stanovnik je potajni hroničar grada u kojem živi. Dejtonski sporazum je bio potpisan i sloboda kretanja je bila zagarantovana, pa ipak, put je trajao tri dana sa spavanjem u Zenici, koju ću pamtiti kao moj prvi susret s modernom civilizacijom nakon četrdeset četiri ratna mjeseca. Zenica, sa zasljepljujućom uličnom rasvjetom, ličila je na mali bosanski Pariz. Ljudi su izlazili u večernje šetnje, a prodavnice, kafane i slastičarnice su radile kao da rata nikad nije ni bilo. Mir se osjećao u zraku i ja sam ga halapljivo udisao, jer sam se bojao da će iščeznuti, kao i tolike druge stvari u ratu.

Dok smo prelazili Igman činilo se kako taj put ima sve osobine beskraja. Nakon što smo prošli Ilidžu, ušli smo u opkoljeno Sarajevo. Ovdje se nimalo nije osjećao onaj prekrasni miris slobode. Ulice su bile prepriječene izgorjelim autobusima, čeličnim pločama i maskirnim zastorima kako bi se ljudi zaštitili od snajpera i mitraljeza. Sarajevo je bilo oklopljeno, i život u njemu se odvijao, uglavnom, pod zemljom. Deveti decembar je bio siv, leden dan bez snijega, samo je vjetar proganjao smrznuto lišće otpalo s ono malo drveća što nije bilo iskorišteno za grijanje. Nisam mogao vjerovati kada sam vidio da se u vrećama, na kojima je pisalo USA i Flour, prodaju ručno iscijepana drva za veliku sumu novaca. U toj vreći nije bilo dovoljno drva za nekoliko sati grijanja, ali je minimalizam u Sarajevu, kao “umjetnicka forma”, dosegao svoj vrhunac i pretvorio se u formu golog preživljavanja – najjače umjetničke grane još od prvog čovjekolikog majmuna.

Ono što je najviše padalo u oči (i uši), pored grobne tišine, bilo je odsustvo živih ljudi na ulicama, iako je bilo primirje. Nakon što smo se iskrcali iz autobusa kod robne kuće Sarajke, pogledom sam tražio nešto živo na ulici. Izuzev lišća i vjetra, tu nije bilo pokretne energije u zraku. (Nekoliko mjeseci kasnije, nakon što rat i teorijski i praktično završi, sjetit ću se kako smo išli u Sarajku gledati i kupovati petparačke proizvode u robnoj kući iz prohujalog socijalističkog doba. Čudno je kako se čovjek može brzo navići na neimaštinu, glad, i, bez žaljenja, vratiti se primitivnim načinima postojanja. U tom periodu nakon rata pokušavali smo se ubaciti u tokove savremene civilizacije, jer je rat bio nezamislivo ogromna negacija i degradacija modernog života – bukvalni povratak u Srednji vijek.) Sarajevo je imalo svoj životni tempo. Počeo sam ga otkrivati nakon prvobitnog šoka, jer sam dolazio iz Bihaćkog džepa (koji se tako samo zvao), gdje je bilo životnog prostora u izobilju u odnosu na opkoljeno Sarajevo. Noćni život u gradu odvijao se pod zemljom ili u zavučenim kafićima oklopljenim debelim austrougarskim zidovima. Sarajevo nikad više neće imati takvu životnu vibraciju, koju sam upijao u sebe čekajući dolazak fantomske slobode i futurističkog mira. U kafićima, život je bujao kao u amazonskim prašumama. Osjećao sam čistokrvnu ljepotu i zanos uz obilje alkohola, cigareta i ljudi.

Teško je opisati takvu sreću kada plešeš s nevidljivim bogovima, i konačno postaješ stvarno ljudsko bice. Godinama poslije ovaj osjećaj će postati iluzija, ali i iluzije su privlačne pogotovo kada poprime oblik ljekovitog sjećanja.

ZA NEIZMJERNU MANJINU: U “pradavna” vremena kada je slika svijeta imala samo dvije boje, crnu i bijelu, postojala je jedna granica od cigle i betona koja se zvala Berlinski zid. U tom vremenu, negdje do polovine osamdesetih godina prošlog vijeka (prije početka političkog raspada Jugoslavije), svaka stvar je imala potpuni okus, miris i boju. Lepeza proizvoda koji su se nudili u prodavnicama nije bila kapitalistički šarolika, ali je kvalitet proizvoda bio jako visok i stabilan.

Sjećam se kako se gorivo izdavalo na neke kupone koje su zvali tačkicama Bilo je i restrikcija struje pa je porasla prodaja i potrošnja svijeća domaće proizvodnje. Meni, kao djetetu, to je znalo biti romantično, odraslim sigurno nije bilo ugodno, ali ja se bavim isključivo svojim sjećanjem na period djetinjstva s nepomuenom srećom i bliskošću s prirodnim svijetom zmija, žaba, kornjača, riba, maslačaka, divlje kamilice i slasnih voćnih plodova. Svako sjećanje može biti egocentrično, ali ne mora biti i idilično. Arkadijski osjećaj djetinjstva je oblik bogatstva duše, uprkos vjerovanjima kako je loše djetinjstvo preduslov za nastanak dobrog pisca. Andre Malraux kaže kako je većina pisaca koje je poznavao obožavala svoje djetinjstvo, a on ga je mrzio. Moje djetinjstvo je neponovljiv osjećaj slobode s uobičajeno normalnim gorčinama i strahovima koji nisu dovoljni da bih taj period života opisao crnom tintom tragedije, te tako ne postoji razlog za mržnju, ni za beskrajnu idealizaciju. Tragičan osjećaj života zavisi od spleta živaca i spleta životnih okolnosti, djetinjstvo je nešto sasvim drugo, a rat nešto skroz treće.

Osamdesete godine su tekle mirno i staloženo kao moćna matica rijeke Une koja nas je vodila u izglednu budućnost. Zatim je krenula nevidljiva bujica i ponijela nas nekim drugim smjerom, u neizvjesnost i mračnu krvavu budućnost, koja je, kalendarski gledano, trinaest godina iza nas. Kraj osamdesetih godina nagovještava krah sretnog doba, ustanak srpskog nacionalizma, propast Jugoslavije i niz lančano povezanih ratova za teritorije i uspostavu nacionalnih državica. Ono što se u zapadnoj Evropi riješilo u devetnaestom vijeku, na Balkanu se desilo koliko juče. Zato ću se uvijek sjećati (bez želje za povratkom unazad) vremena prije pada Berlinskog zida, i uvoda u krvavu ratnu stvarnost. Nju će zatim naslijediti bezlično doba tranzicije i najprimitivnijeg kapitalizma, a sve to dobro začinjeno s nezaliječenim ratnim traumama, koje su u perspektivi osnova za svaki vid etno/religijskog radikalizma i nove ratove. Današnja slika bosanskohercegovačke stvarnosti ne izgleda utješno, osim kad sjećanje sija jarkim duginim bojama, a život se odvija u getu s ljudima sličnog razmišljanja, u dobrovoljnom izgnanstvu, onako kako i priliči neizmjernoj manjini.

(KRAJ FELJTONA)

Oceni 5