Žena vuče svoju sjenu
Pokro68

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Život

Takni ga: neće se stegnuti kao očna jabučica,
Taj jajoliki okrug, čist kao suza.
Tu je juče, prošle godine –
Palmin list i krin uočljivi kao flora u golemoj
Bezvjetrici veza na tapiseriji.

Zvrcni staklo noktom:
Zazvučaće kao kineska zvona kod najmanje
kretnje zraka
Mada niko unutra ne diže pogled
niti se trudi otvoriti.
Žitelji su laki kao pluta,
Svak od njih je stalno zauzet poslom.

Kraj njinih nogu, morski vali se
klanjaju jedan za drugim.
Nikad ne prestupaju u zloj ćudi:
Zaustavljeni među zemljom i nebom,
Pritegnutih uzda, kopaju nogom kao paradni konji.
Nad glavom, oblaci s kićankama i otmjeni

Kao viktorijanski jastuci. Ova porodica
S valentinskim(1) licima mogla bi
zadovoljiti kolekcionara:
Zvoni istinito, kao dobar porcelan.

Drugdje je krajolik prostodušniji.
Svjetlost pada bez prekida, zasljepljujuće.

Žena vuče svoju sjenu
Oko golog bolničkog tanjirića.
On podsjeća na mjesec ili na arak prazne hartije
I čini se da je pretrpio neku vrst privatnog blickriga.
Ona živi mirno

Bez ikakvih veza, kao fetus u boci,
Trošna kuća, more, istanjeni u sliku.
Ona ima jednu prekobrojnu dimenziju za ulazak.
Žalost i gnjev, kao vrag istjerani,
Ostavljaju je na miru sad.

Budućnost je sivi galeb
Što brblja mačjim glasom o odlasku, odlasku.
Starost i strah je, kao njegovateljice, dvore,
A utopljenik, žaleći se na veliku hladnoću,
Ispuzava iz mora.

1. U anglosakonskim zemljama je običaj da se na dan svetog Valentina
osobama suprotnog pola šalje ljubavno ili satirično pismo ili slika.

Oceni 5