Film "The Man Who Sold His Skin" (2020)
Man 03 S

Photo: Five Stars Film

Život će vam odrati kožu s leđa

Kad vam kažu da će vam „odrati kožu s leđa“, to obično znači da ono što želite ima previsoku cenu. Simbolično oduzimanje kože je ipak više od pukog pražnjenja džepova – koža je poslednja odbrana od spoljašnjeg sveta, omotač za ono što je unutra – lično, ljudsko, privatno – čuvar dostojanstvenog života koji je za mnoge jedino moguć ako ostanu celi, neokrnjeni od zahteva društva koje ih ne posmatra kao ljudska bića.

Iako se misli da u novijoj istoriji niko tu kožu nije zaista prodao, to nije baš sasvim tačno. Belgijski umetnik Wim Delvoye je već godinama poznat po svojim kontroverznim delima koja se vrte oko tela i telesnih funkcija, a najdalje je otišao 2006. godine, kada jednog čoveka pretvorio u „sliku“ po imenu Tim. Radi se o tome da mu je građanin Tim Steiner „pozajmio“ upravo kožu s leđa, u koju je ovaj utisnuo lik Bogorodice iznad koje lebdi kosturska glava. Čovek-slika je izlagan u više muzeja, a mediji su pisali „da sedi i ćuti, te da se ne pomera – kao prava skulptura“. Steiner je potpisao ugovor po kojem će koža s crtežima nakon njegove smrti biti uklonjena i sačuvana tako da može da postane deo privatne umetničke kolekcije.

Film The Man Who Sold His Skin od ove priče pozajmljuje ideju da čovek može da postane umetničko delo, ali je rediteljka Kaouther Ben Hania suštinu adaptirala tako da je od nje nastala potpuno drugačija priča. Film počinje kao mnoge druge priče o ratom zahvaćenim područjima, pa izgleda kao drama koja bi mogla da zadovolji apetite onih koji nesreću posmatraju s bezbedne udaljenosti. To se brzo menja, pa se film pretvara u satiru, u oštar komentar o izbegličkoj krizi, klasnim razlikama i tome kako se konzumira savremena umetnost.

Prirodno je da svako živo biće želi da pobegne iz situacija koje ga ugrožavaju. Niko se nikada nije pomirio s klopkom čije se metalno zubalo zarilo duboko u meso, da bi žrtvu zadržalo u mestu. Neki se na te zamke naviknu, pa nakon određenog vremena prestanu da ih primećuju, a pod sloganom „ko zna zašto je to dobro“. Sam Ali (sjajni Yahya Mahayni) nije jedan od njih, pa ne preza ni od čega u želji da pobegne iz Sirije u kojoj se već sprema rat, i da se dokopa onoga što neki smatraju „slobodnim svetom“.

Ubrzo će saznati da taj svet nije jednako slobodan za sve, pa tu već kreće priča o klasnim privilegijama – iako polaze s iste tačke, on i njegova partnerka se kreću različitim brzinama. Ona će u Belgiju stići pravolinijski, putem bez prepreka koji poznaju samo bogati, dok će Sam iz Sirije prvo doći u Liban. Tu će se zaustaviti na neko vreme, budući da su mu svi putevi zatvoreni.

Jedna vrata se otvaraju tek kad upozna slavnog umetnika Jeffreya Godefroia (Koen De Bouw) i od njega dobije ponudu koja će se pretvoriti u vizu za ulazak u svet. Od njega se traži jedno – da ustupi mesto na svom telu, da proda kožu koja će se automatski pretvoriti u prazno slikarsko platno. Sličnost s „prodajom duše đavolu“ je očigledna – čim potpiše ugovor, Sam prestaje da bude čovek i postaje isto što i bilo koja druga skulptura – beživotni predmet u koji ljudi gledaju bez svesti da se iza crteža kriju strahovi, želje i ostale ljudske trice i kučine.

Yahya Mahayni se odlično snašao u ulozi Sama – dovoljno je da napravi i najmanji pokret, pa da gledaocu bude jasno o kojoj se emociji radi. Zahvaljujući tome se junak uzdiže iznad muzejskog eksponata, pa ne dozvoljava da ga beživotne oči posmatrača pretvore u ono što se od njega očekuje. Dobro zna zašto je tu i nastavlja dalje – pomera se, govori, komunicira s publikom, osvaja i spoljašnji svet za koji je žrtvovao ono što je jedino stvarno njegovo – telo i kožu s leđa.

Glavni motiv ipak nije apsolutna sloboda (možda zbog toga što ne postoji) – ono što Sam najviše želi jeste da uđe u sistem koji će se pobrinuti za sve njegove potrebe, bar one osnovne. Nije retko da oni koji žive u stalnom strahu za sopstveni život, u sredinama u kojima se različitost plaća glavom, požele da se utope u većinu, po mogućstvu većinu koja živi po uređenim pravilima.

Sam nas s tom svojom željom upoznaje još u Libanu, dok radi na farmi za proizvodnju pilića. Sićušne, žute loptice – potpuno identične na prvi pogled – su za njega sreća, jer ih sistem jednako hrani i izdržava da bi zauzvrat dobio konzumna jaja. „Hoću da budem kao oni“, kaže, „Smučilo mi se da budem petao“. Da to nije lako shvatiće vrlo brzo nakon što stigne u Belgiju – izgleda da privilegija ne slabi i da preteće visi, kao sekira iznad pileće glave.

Poslednje scene su neubedljive i donekle ruše dinamiku filma, valjda u želji da ponude zaključak koji šokira. Uprkos tome gledalac bi trebalo da bude zadovoljan, jer je sve tu, a najviše kritika onoga što mnogi preziru – društva koje od čoveka pravi ili koku nosilju ili beživotno umetničko delo, svejedno je.

Oceni 5