Život ima osnovu na kojoj stoji
Pre dva dana — u nedelju 16. aprila 1939, da budem precizna — Nesa reče da bih, ako ne počnem da pišem sećanja, uskoro bila isuviše stara. Imala bih osamdeset pet godina i zaboravljala — osvedočite se na nesrećnom slučaju ledi Strejči1. Kako se slučilo da mi je dosta pisanja Rodžerovog životopisa, provešću možda dva ili tri prepodneva praveći skicu.2 Postoji nekoliko teškoća. Na prvom mestu, ogroman broj stvari kojih se sećam; na drugom, onoliki broj različitih načina na koji mogu da se pišu sećanja. Kao velika čitateljka memoara, znam mnogo raznih načina. Ali ako krenem kroz njih i analiziram ih i njihove vrline i mane, ova prepodneva će — otići — ne mogu da uzmem više od dva ili tri najviše. Tako bez zaustavljanja da izaberem način, sa ubeđenjem i izvesnim znanjem da će se on sam naći — ili ako ne, nije važno — počinjem: prvo sećanje.
Na crveno i ljubičasto cveće na crnoj zemlji — haljina moje majke; a ona je sedela ili u vozu ili u omnibusu, a ja na njenom krilu. Tako sam cveće koje je ona imala na sebi videla sasvim izbliza te još uvek mogu da vidim ljubičasto i crveno i plavo, mislim na crnom; pretpostavljam, mora da su bile anemone. Možda smo išli u St. Ajvz; još verovatnije, jer po svetlosti mora da je bilo veče, vraćali smo se u London. Ali je umetnički mnogo zgodnije da smo išli u St. Ajvz, jer će to voditi do još jednog sećanja, koje isto tako izgleda da je moje prvo sećanje i, u stvari, to je moje najvažnije sećanje. Ako život ima osnovu na kojoj stoji, ako je on posuda koju čovek puni, i puni i puni — onda moja posuda bez sumnje stoji na tom sećanju. Na to kako ležim, polu uspravna, polu budna, u krevetu u dečjoj sobi u St. Ajvzu. Na to da čujem talase kako se razbijaju, jedan, dva — jedan, dva i zapljuskuju plažu; a onda se razbijaju, iza žute platnene zavese. Na to kako čujem platnenu zavesu da povlači svoj žirić po podu kako je vetar oduvava. Na to kako ležim i čujem zapljuskivanje i vidim tu svetlost i imam osećanje da je skoro nemoguće da sam ja tamo; na osećanje najčistije ekstaze koju mogu da zamislim.
Mogla bih da utrošim sate pokušavajući da to napišem kako treba da bi se saopštilo osećanje koje je čak i u ovom trenutku u meni veoma jako. Ali mogla bih da promašim (osim da imam neku čudesnu sreću); usuđujem se da kažem da ću uspeti da budem te sreće samo ako počnem sa opisivanjem same Virdžinije.
Tu dolazim do jedne od teškoća za pisce memoara — jedan od razloga što, iako mnoge čitam, mnogi su promašaji. Oni izostavljaju ličnost kojoj se stvari dešavaju. Razlog tome je što je tako teško opisati bilo koje ljudsko biće. Pa kažu: »Dogodilo se to i to«; ali ne kažu kakva je bila ličnost kojoj se to dogodilo. A događaji vrlo malo znače ako pre toga ne saznamo kome su se desili. Ko sam ja onda bila? Edilin Virdžinija Stiven, druga ćerka Lezlija i Džulije Prinsep Stiven, rođena 25. januara 1882, potekla od mnogih ljudi, nekih slavnih, nekih opskurnih; rođena među mnogim rođacima, rođena od nebogatih roditelja, ali dobrostojećih roditelja, rođena u vrlo komunikativnom, obrazovnom, spisateljskom, punom poseta, razgovetnom svetu kasnog devetnaestog veka; tako da bih mogla, kad bih htela da se dam na taj napor, mnogo ovde da napišem ne samo o majci i ocu, već o stričevima i tetkama, rođacima i prijateljima. Ali ne znam koliko me je to, ili koji deo toga, navelo da osećam ono što sam osetila u dečjoj sobi u St. Ajvzu. Ne znam koliko se razlikujem od drugih ljudi. To je još jedna teškoća pisca memoara. Ipak, da bi nekoga iskreno opisao, on mora imati nekakav standard za upoređenje; da li sam bila pametna, glupa, lepog izgleda, ružna, strasna, hladna — ? Delimično zahvaljujući činjenici da nikad nisam išla u školu, nikad se ni na kakav način takmičila sa decom mog uzrasta, nisam nikad mogla da uporedim svoje darove i nedostatke sa tim kod drugih ljudi. Ali naravno da postoji jedan spoljni razlog za intenzitet te prve impresije: impresije talasa i žira na zavesi; osećanje, kako ga ponekad sebi opisujem, da ležim u zrnu grožđa i gledam kroz film poluprovidnožut — ono je nastajalo zbog toga što smo mnoge mesece provodili u Londonu. Promena dečje sobe bila je velika promena. A i dugo putovanje vozom; i to uzbuđenje. Sećam se mraka; svetala; komešanja od odlaska gore u krevet.
Ali da fiksiram sećanje na dečju sobu — imala je balkon; postojala je pregrada, ali se on dodirivao sa balkonom očeve i majčine spavaće sobe. Majka bi izašla na svoj balkon u belom kućnom ogrtaču. Pasiflora je rasla po zidu, velike sjajne cvasti, sa ljubičastim žilicama i velikim zelenim pupoljcima, pola punim, pola praznim.
Da sam slikarka, naslikala bih ove prve impresije u svetložutom, srebrnom i zelenom. Bila je svetložuta platnena zavesa; zeleno more; i srebro od pasiflore. Napravila bih sliku sa zavojitim laticama, školjkama; poluprovidnim stvarima; napravila bih zavojite oblike da pokažem svetlost kroz njih, ali da ne dam jasan obris. Sve bi bilo veće i u izmaglici; a ono što se vidi istovremeno bi se i čulo; kroz tu laticu ili list bi stizali zvuci — zvuci nedeljivi od pogleda. Zvuk i pogled izgleda da imaju podjednakog udela u tim prvim impresijama. Kad mislim o ranom jutru u krevetu čujem i graktanje vrana koje pada sa velike visine. Izgleda kao da zvuk pada kroz elastičan, lepljiv vazduh; koji ga drži u visini; on ga preči da bude oštar ili jasan3. Kvalitet vazduha nad Taland Hausom izgledalo je da koči zvuk, pušta ga da polako tone, kao da je uhvaćen u plavi, lepljivi vazduh. Graktanje vrana je deo razbijanja talasa — jedan, dva — jedan, dva — i ispiranje kad se talas povlači, a onda opet pribira snagu, a ja tamo ležim polu budna, polu uspavana, uvučena u takvu ekstazu kakvu ne mogu da opišem.
Sledeće sećanje je, sva ta boja-i-zvuk sećanja drže se jedno drugog u St. Ajvzu — mnogo grublje; vrlo čulno. To je bilo kasnije. Još uvek me od toga obuzima toplota; kao da je sve bilo dozrelo; zujkavo; sunčano; mirisalo na tolike mirise odjednom; i sve je sačinjavalo celinu koja me čak i sad natera da zastanem — kao što sam onda stala idući niz plažu; stala sam na vrh da pogledam dole na bašte. Potonule ispod puta. Jabuke su bile u visini glave. Bašte su širile žamor pčela; jabuke su bile crvene i zlatne; bilo je i ružičastog cveća: i sivog i srebrnog lišća. Zujkanje, tiho sentimentalno pevanje, miris, izgledalo je da sve puteno pritiska neku opnu; ne da bi je provalilo, već je oko tebe brujalo tako potpuno ushićenje uživanja da sam stala, mirisala; gledala. Ali ipak ne mogu da opišem taj zanos. Pre je to bio zanos nego ekstaza.
Snaga ovih slika — ali opet je prizor uvek bio toliko povezan sa zvukom da slika nije prava reč — u svakom slučaju snaga tih impresija me opet tera u digresiju. Ti trenuci — u dečjoj sobi, na putu za plažu — još uvek mogu biti stvarniji od sadašnjeg trenutka. Upravo sam to iskusila. Jer ustala sam i prošla baštom. Persi je kopao leju za šparoge; Lui je istresala prekrivač pred vratima spavaće sobe. Ali ja sam ih gledala kroz prizor koji sam ovde gledala — dečja soba i put za plažu. Ponekad se u St. Ajvz vraćam potpunije nego jutros. Mogu da dostignem stanje u kome posmatram stvari koje se događaju kao da sam tamo. To jest, pretpostavljam da moje sećanje pribavlja ono što sam zaboravila, pa deluje kao da se događa samo od sebe, iako ga zapravo ja izazivam. U izvesnim pogodnim raspoloženjima, sećanja — ono što se zaboravilo — izlaze na površinu. Pa ako je to tako, zar nije moguće — uvek se pitam — da stvari koje smo osetili sa velikim intenzitetom imaju egzistenciju nezavisno od našeg uma; da, zapravo, još uvek postoje? I ako je tako, nije li moguće, s vremenom, da se otkrije neko sredstvo kojim možemo do njih da dopremo? Vidim je — prošlost — kao aveniju koja leži iza mene; dugačku traku scena, osećanja. U dnu avenije još uvek su — bašta i dečja soba. Umesto da se sećam ovde scene, tamo zvuka, staviću utikač u zid i slušaću iza njega prošlost. Vraćam se u avgust 1890. Osećam da snažna emocija mora da ostavi traga; i samo je pitanje otkrića kako da se opet uz nju priljubimo da bismo mogli svoje živote da proživimo od početka.
Fusnote:
1) Ledi Strejči, majka Litona Strejčija, umrla je u osamdeset devetoj godini 1928. U starosti je napisala »Neka sećanja iz jednog dugovečnog ţivota«, koja su bila veoma kratka — desetak stranica u Nation i Athenaeumu. Što moţda pokazuje, kao što je sugerisao Majkl Holrojd, da je od ranih dvadesetih godina ovoga veka više zaboravila nego što se sećala.
2) VW (Virginia Woolf) je radila na Rodger Fry: A Biography (The Hogarth Press; London 1940).
3) VW je napisala »od čega je izgledalo da pada sa velike visine«, ispred »»sprečavalo ... udaljen«.
Prevela: Slavica Stojanović