Život na licu mjesta

Život na licu mjesta.

Predstava bez probe.

Tijelo bez mjere.

Glava bez razmišljanja.

Ne znam ulogu koju igram.

Znam samo da je moja, nezamjenljiva.

O čemu govori komad,

odgonetati moram tek na sceni.

Rđavo pripremljena za počast života,

teško podnosim nametnuti tempo akcije.

Improvizujem, mada se gadim improvizacija.

Na svakom koraku spotičem se s nepoznavanjem stvari.

Moj način postojanja vonja ustajalošću.

Moji instinkti su posve amaterski.

Trema, objašnjavajući me, još više me ponižava.

Srećne okolnosti osjećam kao okrutne.

Nepovratne riječi i pokreti,

nedobrojane zvijezde,

karakter kao plašt u trku zakopčavam –

to su žalosne posljedice te naglosti.

Da je bar jednu srijedu odvježbati na vrijeme

ili bar jedan četvrtak još jednom ponoviti!

I eto, već petak dolazi s nepoznatim scenarijem!

Je li to u redu – pitam

(hrapavim glasom,

 jer mi iza kulisa nisu dozvolili ni da se iskašljem).

Varljiva je misao da je to samo površan ispit,

održan u provizornoj prostoriji. Ne.

Stojim usred dekoracija i vidim kako su solidne.

Udara me složenost svakakvih rekvizita.

Okretna aparatura djeluje već dugo.

Popaljene su čak i najdalje magline.

Oh, uopšte ne sumnjam da je to premijera.

I što god da učinim

pretvoriće se zauvijek u ono što sam učinila.

*Iz knjige “Život na licu mjesta” (Lica, Sarajevo 1997), preveli Marina Trumić i Slavko Šantić