Život na licu mjesta
Život na licu mjesta.
Predstava bez probe.
Tijelo bez mjere.
Glava bez razmišljanja.
Ne znam ulogu koju igram.
Znam samo da je moja, nezamjenljiva.
O čemu govori komad,
odgonetati moram tek na sceni.
Rđavo pripremljena za počast života,
teško podnosim nametnuti tempo akcije.
Improvizujem, mada se gadim improvizacija.
Na svakom koraku spotičem se s nepoznavanjem stvari.
Moj način postojanja vonja ustajalošću.
Moji instinkti su posve amaterski.
Trema, objašnjavajući me, još više me ponižava.
Srećne okolnosti osjećam kao okrutne.
Nepovratne riječi i pokreti,
nedobrojane zvijezde,
karakter kao plašt u trku zakopčavam –
to su žalosne posljedice te naglosti.
Da je bar jednu srijedu odvježbati na vrijeme
ili bar jedan četvrtak još jednom ponoviti!
I eto, već petak dolazi s nepoznatim scenarijem!
Je li to u redu – pitam
(hrapavim glasom,
jer mi iza kulisa nisu dozvolili ni da se iskašljem).
Varljiva je misao da je to samo površan ispit,
održan u provizornoj prostoriji. Ne.
Stojim usred dekoracija i vidim kako su solidne.
Udara me složenost svakakvih rekvizita.
Okretna aparatura djeluje već dugo.
Popaljene su čak i najdalje magline.
Oh, uopšte ne sumnjam da je to premijera.
I što god da učinim
pretvoriće se zauvijek u ono što sam učinila.
*Iz knjige “Život na licu mjesta” (Lica, Sarajevo 1997), preveli Marina Trumić i Slavko Šantić