Pop Scriptum: Paul McCartney, novi album “Egypt Station”
Alpll 05 S

Nova mladost: Paul McCartney

Photo: Capitol Records

Život poslije Beatlesa

Za vrijeme snimanja novog albuma: Paul McCartney

Sir Paul McCartney rijetko je imao sreće s javnom percepcijom svoje pozicije u Beatlesima. Kao “mekša, prihvatljivija, zgodnija, melodioznija i sentimentalnija” polovica najslavnijeg tandema u povijesti popularne glazbe, trpio je udarce većeg dijela kritike, koja ga je smatrala inferiornim u odnosu na „inteligentnog, inovativnog, ciničnog, društveno angažirana, ikonoklastičnoga rokera“ Johna Lennona.

Naravno, istina je ponešto drukčija. Budući da je glazbenik s upadljivim melodijskim darom, McCartneyjeve su pjesme odražavale ne samo ekstrovertnu energiju i mladenački optimizam nego i nepogrešiv smisao za inovaciju. S klasicima u rasponu od Yesterday, Eleanor Rigby i Blackbird, preko I’ll Follow The Sun i Lady Madonna, pa sve do Helter Skelter, neprestano je dokazivao razmjere vlastite autorske domišljatosti i stilske raznolikosti, bila riječ o delikatnim folk-stilizacijama, raskošno orkestriranu popu, klasičnim idiomima (Rigby) ili gotovo brutalnu (Skelter) hard rocku. Iako se nakon raspada grupe potpuno opustio pa su do izražaja naglašenije počele dolaziti sve njegove slabosti (povremena površnost i uistinu kompromiserska podilaženja publici), McCartneyjeva muzikalnost, harmonijski instinkt i zarazna energija ostali su netaknuti sve do danas.

Ništa o tome ne govori slikovitije od novoga studijskog albuma Egypt Station, koji je po izlasku smjesta dospio na vrh Billboardove albumske ljestvice, pokazujući se njegovim najuspješnijim radom još od ploče Tug of War (1982). U šesnaest novih skladbi mogu se prepoznati sve ključne odrednice McCartneyjeve radne strategije, odnosno strategije ne samo preživljavanja nego i održavanja na samu vrhu „hranidbenog lanca“ u kontekstu okrutnih pravila suvremene glazbene scene. I to unatoč činjenici da je u lipnju zakoračio u sedamdeset i sedmu.

U gotovo sat vremena glazbe McCartney je – ne prepuštajući ništa slučaju – ugradio doslovno sve u formulu potrebnu za globalni uspjeh: vlastito prepoznatljivo autorsko pismo na tragu kasnih Beatlesa, moderna produkcijska rješenja, dopadljivost namijenjenu masovnoj radijskoj publici, jedan ili dva eksperimenta te konceptualni dizajn koji se reflektira već u naslovu.

Paul McCartney: Dostigao prvo mjesto na američkoj top listi najprodavaninjih albumaUkratko, počevši od uvodne ambijentalne minijature Opening Station, svaka pjesma simbolizira postaju unutar zamišljenoga snolikog putovanja izmaštanim svemirskim vlakom. Na tom kozmičkom putovanju slušatelj nailazi na različite tipove ugođaja, emocija i žanrovskih fragmenata, uključujući bizarni komad sambe Back In Brazil. Odmah valja istaknuti kako se nakupljene autorove godine osjećaju najviše u vokalu, koji je izgubio prijašnju glatkoću i elastičnost, no već je prva prava pjesma na albumu, I Don’t Know, podsjetila na Paulovu lakoću snalaženja u baladnoj formi na razmeđu popa i rocka, koju je, uostalom, prije više od pola stoljeća gotovo sâm osmislio.

Međutim, puhačima podvučena Come On To Me upućuje na staru, gotovo grčevitu potrebu za obnavljanjem odavno dokazanih tržišnih potencijala. Izborom Grega Kurstina, jednog od najtraženijih i najmodernijih svjetskih producenata (Adele, Foo Fighters, Lily Allen i Katy Perry tek su dio nepreglednog niza njegovih klijenata), McCartney je na Egypt Station želio udovoljiti ne samo starim obožavateljima nego i osvojiti suvremenu pop-publiku, odraslu, primjerice, na hitovima grupe One Republic. Upravo će njihov pjevač Ryan Tedder potpisati produkciju na (umjetnički) najmanje potrebnoj skladbi na albumu, Fuh You, koja konstrukcijom i izvedbom više zvuči kao Tedder nego kao McCartney. Poput Dylana, „genij iz Beatlesa“ najimpresivnije rezultate postiže onda kad se drži vlastitih pravila, neopterećen samonametnutim komercijalnim pritiscima. U ambicioznom grandioznom finalu Hunt You Down/Naked/C—Link McCartney je – kolažiranjem disparatnih elemenata – razotkrio očuvanu eksperimentalnu oštricu. Confidante, Happy With You i himnična Do It Now lišene su nekadašnje lirske dubine, no ugodno podsjećaju na vrline Bijelog albuma i LP-a Let It Be te na neke šarmantne solo radove iz ranih sedamdesetih, kad se, nakon mučne depresije izazvane raspadom Beatlesa, povukao na obiteljsku farmu u Škotskoj kako bi obnovio energiju za nastavak profesionalnoga života.

Sa nove turneje: Paul McCartney na koncertu, Miami 2018. godine

Kako se, nakon svih proteklih desetljeća, može definirati McCartneyjev samostalni opus? Nakon razilaska liverpulske četvorke on se snašao bolje od bivših kolega; zadržao je i proširio popularnost podjednako na samostalnim albumima kao i na ostvarenjima s grupom Wings, kojoj je jezgru oformio uz pomoć gitarista Dennyja Lainea i tadašnje supruge Linde. Ključni Paulov rad poslije Beatlesa je Band on the Run (1973), treći studijski album Wingsa koji sadržava neke njegove najbolje i najpoznatije skladbe (Jet, Mrs. Vandebilt te naslovnu).

Unatoč slabijim ocjenama kritike, iduće albume (Venus and Mars, Wings at the Speed of Sound) publika je primila podjednako dobro. Snimke s nastupa iz 1975 i ‘76. iskorištene su za koncertno izdanje Wings Over America, a u sklopu iste turneje grupa je (21. rujna 1976) nastupila i u Zagrebu. Osamdesetih je nastavio pod vlastitim imenom, stalno balansirajući između dva pola: intelektualna i umjetnička znatiželja manifestirale su se u tandemu The Fireman s kojim je snimio tri albuma protkana elektroničkim, ambijentalnim i alter-rock-zahvatima.

Stvarao je i na polju klasične glazbe, ali koliko god bio sklon pokusima, njegov prirodni ambijent uvijek je definiran komunikacijom s velikom publikom, ali i brojnim suradničkim idejama što ih je realizirao s Michaelom Jacksonom i Steviejem Wonderom ili pak s drugim superzvijezdama danog trenutka – uključujući zloglasnu epizodu s Kanyeom Westom. Sve te pažljivo dizajnirane superkomercijalne sinteze, kombinacije i povezivanja osigurali su mu priključak s vrhovima top-ljestvica, što se još jednom isplatilo na ovogodišnjem albumu Egypt Station.

P.S. Istodobno, još jedan pripadnik rock-aristokracije 60-ih, osnivač utjecajnih Kinksa Sir Ray Davies, u pratnji članova grupe The Jayhawks pomalo u sjeni zaokružuje vlastiti projekt.

Our Country: Americana Act II logično se nadovezuje na primjetno kvalitetniji album Americana kojim autor – na predlošku vlastite knjige istog naslova – tematizira svoj odnos prema američkom snu. Čini se neobičnim podatak da je Davies, kao najengleskiji pripadnik famozne britanske invazije šezdesetih, temeljito fasciniran upravo američkom kulturom, no kao što je početkom 90-ih naglasio redatelj Wim Wenders, „Amerikanci su kolonizirali našu podsvijest“, što god to točno značilo. Daviesu i McCartneyju očito znači mnogo. A i njihovoj publici.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo sa portala Vijenac

Oceni 5