Sjećanje na bolju prošlost
Morre 01 S

Photo: www.messynessychic.com

Život u Jugoslaviji je bio uzbudljiv

Postojao je neki socijalistički automatizam koji je podrazumijevao odlazak na more u autima bez klima uređaja. Putovanje dugim cestama, povraćanje, miris rastopljenih automobilskih guma, smrad hrane na julskoj žegi, sendviči zapakovani u alu-foliju, miris voća u autu na plus trideset; sve to je bilo nagovještaj Apokalipse koja se bližila. Posebno me užasavalo hodanje primorskim gradićima i posjete strašnim crkvama sa šiljatim tornjevima. Hladnoća i mir unutrašnjosti crkvi me plašila. Kipovi svetaca su bili stravični predznaci kataklizme, koja će nas sviju jednom zadesiti. Miris drvenih klupa uglačanih tijelima vjernika, križevi posvuda, koji su prijetili i tjerali te da se osjećaš krivim ni za što. Dobro, pretjerujem, nisam tada mogao ništa znati o krivici. Znam samo da sam se bojao crkvi. I da sam plakao ako bi morali ući u neku od njih.

Boravak na moru je bio patnja u ranom dobu. Nije bilo ništa što me je moglo oraspoložiti na moru. Možda sladoled, neka igračka. Ali uvijek je bilo prevruće i meni su se znojila stopala u sandalama, koje sam mrzio, jer me mati tjerala da ih oblačim. A noge u njima su mi se klizale od znoja. I dlanovi su mi se stalno znojili. Čak i dok ovo kucam počinju mi se znojiti dlanovi i stopala. Takvo je bilo takozvano more. Nemilosrdno i slano na nemilosrdnom Suncu. Metež valova i galebova; turisti sa svojim sledovanjima hrane, Mađari, Istočni Nijemci, Česi i Poljaci u providnim gumenim sandalama protiv ježeva. Sandalama koje smo ismijavali. Kao što smo ismijavali sve nacije koje su pripadale Varšavskom paktu, jer su svi odreda bili siromašniji od nas, i sve stvari su prodavali za jeftine pare; šatore, gumene čamce, peraje, maske za ronjenje, i sve drugo što mi nismo imali u našoj Jugoslaviji.

Spisak stereotipa i predrasuda koje smo mi, Jugoslaveni, gajili prema stanovnicima zemalja s one strane Željezne zavjese je bio brojan. I on će se protezati čak i nakon raspada naše zemlje, u koju smo vjerovali, a posebno je vjerovao narod koji se tada nazivao Muslimanima s velikim M. Ništa tada nisam znao o nacijama. Nisam još bio ni osunećen (obrezan), to će se zbiti tek kad se vratimo iz Libije. Sjećam se toga, ali ne i objašnjenja zašto se to mora uraditi. Jer je to bolno prije svega, ali prihvatio sam to kao moranje, jer su tako nalagala nepisana pravila.

Znam da sam neko vrijeme nosio naboranu suknjicu, koja se završavala iznad koljena. Rane na penisu su zarastale i trebalo je ići kod doktora da ih skine, zajedno sa zavojima koji su se zalijepili za kraste. Ne sjećam se da sam mogao mokriti danima. Sama pomisao na to je bila užasavajuća.

Kada su nas doveli u bolnicu u Bihaću, polegli su nas na hirurške stolove, mog tečića i mene. Na tijelo ti stave zelen pokrivač sa prorezom na mjestu gdje će izvući penis iz tvojih gaća. Nije toliko boljelo kad je skalpel zarezao prepucijum i kada sam postao osunećen. Da bi te utješili nakon operacija svi su ti donosili novac, i to se opravdavalo da je sama operacija potrebna kako bi se dobio silni novac. Neću nikad zaboraviti suknju pink boje kao one što nose balerine, ni trenutak kada je doktor skidao zavoje i kraste sa rane, te vadio konce. Život je počinjao na bolan način. Pravdalo se to higijenskim razlozima, i iako je moja porodica bila ateistička, s poznatim partizansko-komunističkim zaleđem, morao sam biti iniciran u svijet odraslih jednim sasvim muslimanskim obredom.

Suknju sam brzo prestao nositi.

Život u Jugoslaviji je bio uzbudljiv. Posebno odlazak u prodavnicu sportske opreme Jugoplastika koja je sva mirisala na košarkaške lopte, Jasa trenerke, plastične fudbale, gumene polufudbale i prave kožne fudbalske lopte.

Mi, Jugoslaveni, smo bili sportska nacija. Nenadmašni u ekipnim sportovima, gdje smo najveće bitke vodili sa Sovjetskim savezom, i nerijetko ih pobjeđivali u košarci, rukometu, vaterpolu, i nogometu. Svugdje smo bili uspješni osim u fudbalu. Posjedovali smo prokletstvo "jugoslavenskog psihičkog sindroma", a on se sastojao u tome da nismo imali disciplinu ni upornost kakva je krasila Nijemce ili Engleze. Naša taktika se uvijek oslanjala na naš neupitni talenat, našu maštovitost, ali naši igrači nisu voljeli da trče. Fudbal je sve više postajao igra sa puno utrke i kombinatorike. Naši igrači su uživali da protjeraju fudbal kroz noge protivničkom igraču, da zablistaju na terenu veličine petodinarke, da pokažu svu svoju vještinu, nogometnu genijalnost, ali smo prvenstveno bili poznati kao šampioni svijeta u prijateljskim utakmicama. U onim zvaničnim naši igrači su hodali sputani olovnim nogama, njihov kopačke kao da je privlačila neka druga i mrska gravitacija. Nikada nismo uspijevali na fudbalskom terenu ostvariti sve ono što smo mislili, po uobičajenoj aroganciji, da nam pripada. Uvijek smo ispadali nesretno, stjecajem okolnosti, ili je protivnik bio prvak svijeta, ili bi sami sebe pobijedili u srazu sa slabijim protivnikom.

Naša zemlja je bila zemlja najgušće naseljenih selektora po kvadratnom kilometru teritorije. U nečemu smo morali biti vodeći na svijetu. Taman to bilo utopijsko nadmetanje sa većim i boljim od sebe.
Poslije Libije smo imali kućne stvari kakve nisi mogao kupiti u našem gradu: kožni tabure, igračke na daljinski pogon, tašne od zmijske kože. Jugoslavija je bila jedinstvena, već počev od njenog naziva. Sunce je ovdje grijalo puno bolje nego u tuđim zemljama.

*Tekst prenosimo iz prijateljskog magazina BH Dani

Oceni 4.4