Ponos i sramota: Muke mladih evropskih pisaca
Marijj 96 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Život u malom stanu bez grejanja, sa tušem u kuhinji

Čitam u Guardianu intervju s njemačkim mladim piscem. Kako je imao teško djetinjstvo; morao je raditi kao konobar, fizički radnik da bi imao novaca da postane pisac. Kako je iznajmio mali stan bez grijanja u Berlinu, i kako je u stanu imao tuš, ali u kuhinji. Stvarno sam bio šokiran činjenicom da je mladi, budući pisac živio u stanu bez grijanja i da je imao tuš u kuhinji.

Moram priznati nikad nisam čuo da je neko imao tuš u kuhinji.

Prošle godine sam bio u Banjaluci, u nekom smještaju, gdje je tuš bio između WC šolje i lavaboa. Dešava se to, a i ko bi se sad stalno nešto tuširao, jebeš tjelesnu higijenu, zato su nam ulice pune simpatičnih smrdljivih ljudi. Je li, u svakoj negativnoj stvari moramo pronaći nešto smiješno i pozitivno. Moja je greška što imam istančano čulo njuha, a volio bih da ga nemam. Pa tako redovno detektujem simpatične smrdljivce na gradskim ulicama, ili ne dao bog da uđem u neko sredstvo javnog prevoza. Kao što vidite, davno sam se otuđio od smrdljive realnosti u BiH. Ono što me najviše drži u Sarajevu i Bosni i Hercegovini je to što pola godine provedem u inostranstvu.

Da ne spominjem kako naši ljudi vole liječiti bijelim lukom svaku bolest, pa se nažderu saransaka, izađu u grad i dišu vam za vrat. Greška je moje prirode što imam osjetljiv nos. Nisu simpatični smrdljivci toliko krivi; sapun košta pola marke, ali ko bi sad imao i toplu vodu. Barem električnu energiju da zagriješ lonac vode, uzmeš staru džezvu i eto priručnog tuša. Ali naš čovjek voli da tukne, imao nemao sapuna, tople vode, struje, novaca.

Tako sam se sažalio nad ovim njemačkim piscem koji je, eto, iznajmio mali stan bez grijanja i s tušem u kuhinji, te sebi zadao rok da će postati pisac za dvije godine. Ne samo da je postao pisac za dvije godine, nego je postao i wunderkind.

Gledao sam u fotografiju novog njemačkog wunderkinda koji je već u dvadeset i nekoj postao slavan. Razmišljam kako takvi likovi često znaju sagoriti i vratiti se tamo odakle su ponikli, u anonimnost.

Onda sam se sjetio vlastite biografije. Sjetio sam se svih noći u kojima sam spavao pod vedrim nebom, na kiši, na snijegu, u magli, pod granatama i mecima, u raskopanoj zemlji, glini, blatu, vodi, na prljavim jorganima koje smo dovukli iz autonomaških kuća i stavili ih na ljepljivu glinu. Sjetio sam se svih tih neprospavanih noći na -25 C kad puca drvo a ti bez kape stojiš na straži na nekom nebitnom Padežu. I kako je to sve trajalo, mjesecima, godinama, cijelu jednu vječnost u kojoj nisam imao vremena iznajmiti stan u Berlinu i odlučiti postati pisac. Nisam imao probleme velikog bijelog evropskog čovjeka. Nisam mogao rahat ni umrijeti od predoziranja nekom jeftinom drogom, jer nikakvih droga nije bilo tu gdje sam provodio ratne dane, samo sat i nešto avionskog leta udaljen od Berlina. Ali isto tako i beskrajno daleko od bilo kakve slike i vizije Berlina. Nisam tada ni znao da postoji Berlin, iako je on zaista postojao za ostatak čovječanstva, za mene nije, nisam pomišljao na njega, niti na druge evropske gradove koji su sanjali svoje mirnodopske snove.
Ja sam mislio na Jadransko more, ili neki okean u kojem se kupaju ljudska tijela, mislio sam o flašama alkohola koje bih ispijao i ispijao i ispijao dok ne ugledam zlatno dno koje će mi ispuniti sve životne želje koje su se slile u samo jednu: biti beskrajno pijan i nikad se ne otrijezniti. To sam sigurno htio tako od miline, dobro mi bilo u životu pa, evo, sad želim biti pijan doživotno.

Tako mi i treba kad čitam razne gardijane ili nju jorkere. Zarazilo me tamo nekim idejama i sad vidim kako sam glup i blesav. Kako od svoje biografije nisam znao napraviti imidž koji će ići (poput vrhunskog diverzanta) ispred mojih knjiga i krčiti mi put. Nikad se nisam žalio niti kukao na književnim večerima u velikim bijelim evropama. Stidio sam se i sramio vlastitog životnog iskustva, nisam htio da se publika rasplače, ta velika bijela njegovana evropska publika. Uvijek sam želio da se predstavim kao jaka osoba na kojoj rat nije ostavio puno traga. Žao mi bilo publike, svih tih ozbiljnih lica, nisam htio da im nabijam kompleks krivice što su uredno živjeli dok smo mi svakodnevno umirali.

A trebao sam kao njemački wunderkind stalno isticati svoju muku u prvi plan, ali nisam mogao, želio, znao, nego sam se, uglavnom, sramio svojih knjiga jer, eto, pišem o tamo nekom ratu na pragu velike bijele Evrope.

Zato je on wunderkind, a ja samo neki pisac obilježen nekim sada već zaboravljenim ratom. Njegov rat je bio u kuhinji s tušem, moj je postao imaginaran, kao da se nikad nije ni desio.

Imidž je zaista sve, književni kvalitet dolazi tek nekoliko mjesta poslije. Svoje iskustvo ne bih mijenjao za iskustvo njemačkog wunderkinda, jer moje iskustvo višestruko prevazilazi njegovo. I ne može se steći u ledenom stanu u kojem se tuš nalazi u kuhinji.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dan

Oceni 5