Dokumentarac o frontwoman punk benda X-Ray Spex
Poly 01 S

Photo: Pinterest

Život u plastici nije fantastičan

Zahvaljujući nekolicini zapaženih glazbenih dokumentaraca objavljenih tijekom posljednjih par godina, čini se da je dotična filmska forma sve više u fokusu. Poznati redatelji i redateljice se prihvaćaju priča još poznatijih bendova, one manje poznate nastoje ukazati na relevantnost nekih prethodno zanemarenih autora/ica i glazbenih pokreta, a ljubitelji/ca/ma glazbe postaje sve teže pronaći omiljene izvođači/ce o kojima nije snimljen dokumentarac.

Uz dužno poštovanje iznimkama, glazbeni su dokumentarci kao forma u pravilu poprilično standardizirani. Priču najčešće uokviruje novinar/ka ili istraživač/ica, vode se razgovori sa suvremenicama, kolegama sa scene i prijateljicama, pruža se pristup ekskluzivnim arhivskim snimkama intervjua i nastupa uživo… I koliko god možda voljele određeni bend ili izvođače/ice, ako ćemo biti iskrene, u glazbeni dokumentarac se često lakše uživjeti kao u čisto informativni dokument vremena negoli kao u film vlastite umjetničke vrijednosti.

Poly Styrene: I Am a Cliché, novi dokumentarac o legendarnoj frontwoman punk benda X-Ray Spex, donekle zaobilazi neke od konvencija žanra. Najočiti razlog tome jedinstvena je autorska pozicija – naime, ko-autorica i ko-redateljica filma je Celeste Bell, kći Poly Styrene. Bell od samog početka uspostavlja vlastitu perspektivu naznačujući da će jedan od ciljeva filma biti i raspetljavanje njenog kompleksnog odnosa s majkom; da će nastojati prikazati ličnost koja se krije iza javnosti poznate punk ikone. Film stavlja naglasak na Marion Joan Elliott-Said kao osobu iz radničke klase, ženu somalskog porijekla, (nesavršenu) samohranu majku, osobu koja je patila od bipolarnog poremećaja, glazbenicu koja je i daleko od mainstream pažnje kontinuirano stvarala sve dok 2011. nije prerano preminula od raka.

“Ona je bila toliko punk da se nije uklapala niti među punkerima”, kaže komentar na jednu od snimki Poly Styrene na YouTubeu. Njen fluorescentni modni izričaj odudarao je od tada već utabanih punk konvencija, kao i glazbeni elementi kojima će X-Ray Spex naznačiti neke tek dolazeće glazbene pokrete. Osim očekivanog tematiziranja podcijenjenog položaja žena na punk sceni, film progovara i o često zanemarenoj temi punka kao dominantno bjelačke supkulture i ne osobito raznolike glazbene scene – u kontekstu britanske scene, Elliott-Said je bila među prvim nebijelim ženama koje su vodile bend. U određenim krugovima (khm Sex Pistols, khm) Poly Styrene tako nije trpila samo seksizam.

Dok dio sugovornika/ca govori o utjecaju Poly Styrene na njihove karijere – primjerice, Neneh Cherry bila je posebno nadahnuta njenom pojavom, Thurston Moore ima slatku anegdotu iz mladosti, a neizbježna Kathleen Hanna jednostavno je tu jer, očito, mora biti uključena u dokumentarac o svakoj alternativnoj glazbenici ikad – drugi dio pokušava uvrstiti X-Ray Spex u širi punk narativ, pri čemu možda najzanimljivije uvide daje legendarna Vivien Goldman. Izuzev isticanja nezahvalne startne pozicije Poly Styrene, bilo bi ipak lijepo vidjeti i slojevitiju kontekstualizaciju pozicije X-Ray Spex unutar, kako britanske, tako i globalne punk scene.

Iz današnje perspektive, ono što posebno bode u oči (i uši) jest aktualnost tema kojima se Poly Styrene bavila. Iako bi se to moglo reći za punk glazbu općenito zbog šireg fokusa na konzumerizam i eksploataciju, pjesme Poly Styrene bavile su se i nekim pitanjima koja će tek mnogo kasnije doći na glazbenu tapetu, poput reprezentacije, identiteta, ekologije i sveprisutne doslovne i metaforičke plastike. Stihovi kao što su oni za “Identity”, primjerice, mogli su bez problema biti napisani i bilo kada unatrag posljednjih nekoliko godina.

Film dobrim dijelom prati život Elliott-Said nakon X-Ray Spex, fokusirajući se na njene probleme s mentalnim zdravljem, majčinstvo te pripadnost pokretu Hare Krishna. (Ipak, ne ulazi suviše duboko u nijednu od tih tema, kao što je, recimo, na temu mentalnog zdravlja činio The Devil and Daniel Johnston, sada već kultni dokumentarac o glazbeniku koji je također patio od bipolarnog poremećaja.) Ono što se u nekonvencionalnom pristupu Celeste Bell i suradnika Paula Snga povremeno gubi jest vremenski slijed događaja, pogotovo s obzirom na to da se ne radi o esejističkom filmu asocijativne forme, već o dokumentarcu oslonjenom na određeni vremenski period i ključne događaje unutar njega.

Rijetke arhivske snimke pružaju, čini se, ograničeni izvor materijala, koji je djelomično tekstualno nadopunjen neobjavljenim dnevničkim isječcima koje čita glumica Ruth Negga. U nekoliko prizora vidimo Bell kako lista Dayglo, knjigu iz 2019. koju je napisala u suradnji sa Zoë Howe, što će reći da je i ovaj film dio šireg projekta revidiranja odnosa obiteljske i pop-kulturne povijesti, kao i  specifičnog odnosa između majke i kćeri. Možda biste za ovako snažnu ikonu voljele vidjeti upečatljiviji i dinamičniji dokumentarac, ali to vjerojatno ne bi bilo vjerno intimnijoj priči koju je Bell željela ispričati o majci.

Iz ovakvog osobnog pristupa nužno proizlazi i neobičan krajnji rezultat. Poly Styrene: I Am a Cliché tako predstavlja rijedak primjer glazbenog dokumentarca koji ne konstruira priču kroz filter suvremenika/ca koji mitologiziraju vlastitu mladost. To znači ne samo da film nije napravljen iz uobičajene fanovsko-suvremeničke perspektive, nego i da onda kada čujemo glasove Polyinih suvremenika/ca (pušteni u offu, umjesto kao klasični “talking heads”) – oni su usmjereni u sasvim drugačiji narativni okvir od onoga koji bi možda prirodno nastanili u nekom drugom filmu. U konačnici dobivamo neobičan eksperiment: film koji se svakako bavi prošlim vremenom, ali je sa svojim fokusom na rasizam, identitetska pitanja i mentalno zdravlje možda prilagođeniji današnjem kritičkom i medijskom diskursu negoli onom generacija koje su stasale uz glazbu Poly Styrene.

*Prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5