Na marginama Ekspedicije “Nan Madol 2018”
Nan Madol

Photo: allaboutworldheritage.com

Život u vatrenom prstenu

“Jednog dana se iz morske pjene na obalu izbacila riba i postala prelijepa djevojka. Popela se na obližnji brijeg i gore upoznala muškarca koji ju je oženio. Ali žena-riba je znala da ne smije jesti krompir i jamovo korijenje (vrsta jestive biljke), ako bi ih pojela, ponovo bi postala riba, teško bi oboljela i zauvijek bi se vratila u more. Jer, jam i slatki krompir nisu plodovi njene domovine - mora.

Njen muž je već imao ženu, koja je bila jako zla, pakosna i ljubomorna na suparnicu. Kada joj je na prevaru izmamila tajnu zabranjenih jela, pomiješala je gomolje jama i krompira u jelo i dala joj da pojede. Od toga je žena-riba teško oboljela. Kada je bila na samrti, zatražila je da joj se ispuni samo jedna želja - da je odnesu tamo odakle je došla. To je i urađeno i morski talasi su je odnijeli. Nikada više nije bila viđena, ali to ne znači da se neće jednoga dana ponovo pojaviti!...”.
(Predanje sa pacifičkog otoka Yapa)

JEDINSTVENI PRIZOR: Možda nigdje na svijetu nisu tako čarobna jutra kao što su na tromeđi Mikronezije, Melanezije i otvorenog mora. Sunce se tamo rađa vrlo rano u obliku goleme vatrene kugle koja, čini se, beskrajno dugo izranja iz azurnoplave morske pučine, nudeći raskošnu lepezu jutarnjih purpurnih boja. Na dugoj ogrlici otočja koji pripadaju pacifičkom kraljevstvu Tonga, u tim fascinantnim trenucima, sve djeluje nestvarno: i preplanuli domoroci što polunagi hitaju ka svojim kanuima izbačanim na toploj i pjenušavoj morskoj obali, i vitke palme što prkose nebu, i drvene kolibe, i bungalovi prekriveni palminim lišćem, i žamor tropskih insekata i ptica u jutarnjem letu, i tanana plavičasta izmaglica što se poput paučine nadvila nad beskrajnom pučinom Mora tišine - Pacifika. Sve!

Sve, zapravo, na neki tanani, nježni način plamti u kaleidoskopu prigušenih toplih tonova probuđenog jutra i izlazećeg sunca, podsjećajući neodoljivo na nestvarni prizor iz naučnofantastičnih filmova o životu na nekoj dalekoj rajskoj planeti izgubljenoj u nesagledivim njedrima svemira. To je čarolija rajskog juga koja se nikad ne zaboravlja.

Najjužnije i možda najljepše ostrvo u toj prekrasnoj ogrlici od 169 otoka, od kojih 36 još uvijek nisu nastanjeni, što čine Kraljevinu Tonga, naziva se Tangatapu. Prekrasan otok sa bezbrojnim bajkovitim pješčanim plažama, zalivima i morskim uvalama na kojemu je i kraljevska porodica sagradila svoju rezidenciju.

Na ostrvu se od pamtivijeka pronosi legenda koja pripovijeda o neobičnim zlatnim ljudima, bogovima, što su jednog jutra, ko zna kada, u “vatrenim kuglama doletjeli s neba i nestali u okeanu”.

Danima je nakon tog dramatičnog događaja more izbacivalo mrtvu ribu, a voda je nenadano izgubila svoj azurni sjaj i postala mrka i muljevita. Domoroci su se tada danonoćno okupljali oko kamenih oltara i molili bogovima da ih poštede nesreće, da im moru vrate bistrinu i sjaj, da ožive mrtve ribe i otoku vrate mir. Predanja kažu da su bogovi uslišili njihove molitve i vapaje. Ribe su prestale da umiru, more je postalo tiho i azurnoplavo, a vatrene kugle rijetko su izranjale na površinu i prestravljivale otočane. Jedino je i dalje, kažu prastara kazivanja, ostala jednolična potmula tutnjava koja se, s vremena na vrijeme, čula sa morskog dna. To su, reći će vam otočani sa dubokim strahopoštovanjem, svemoćni zlatni ljudi, bogovi mora, gradili gradove na dnu Pacifika...

ZANIMLJIVA PREDANJA: A onda, jednog dana iz mora su izašli bogovi. Najprije su neobičnim letjelicama kružili iznad koraljnih sprudova i nekoliko malih nenastanjenih otoka u blizini. Ljudi su od straha ostajali bez riječi i umirali od straha. Mnogi su pokušali da se spasu u okeanu, ali su umjesto spasa, nalazili smrt u zlokobnim čeljustima morskih pasa. Stravična drama je trajala nekoliko dana, a onda su bogovi netragom nestali. Nestale su i njihove nebeske kočije. Sa sobom su - pamte otočne legende - na okeansko dno zauvijek odnijeli i nekoliko obližnjih otoka!

S druge strane, na Tangatapuu starosjedioci i dan-danas pripovijedaju neobična predanja i pjevaju još neobičnije ljubavne pjesme o ženama-ribama i fantomskim otocima koji se u ovom rajskom podneblju rađaju i umiru poput palmi... Oni duboko vjeruju da su njihovi davnašnji preci stigli iz mora i da će se njihovi potomci, zlatni ljudi, nekad u budućnosti, vratiti u svoju plavu postojbinu. Njihovi pradjedovi navodno su tajno održavali ljubavne veze s djevojkama-ribama sve dok jednoga dana vjetar nije silovitom snagom iščupao more i otkrio naselja ljudi-riba. Kako se more više nije vratilo u svoje korito, ljudima-ribama nije preostalo ništa drugo nego da ostanu na kopnu i tu izgrade svoja naselja i nastave život! Tako kazuju drevne priče.

LJUDI-RIBE: U Mikroneziji, koja se poput čarobnog ćilima prostire na više od osam miliona kvadratnih kilometara sa više od 2.500 otoka, slična sjećanja postala su dio zanimljive narodne ostavštine, koja se njeguje sa strahopoštovanjem i prenosi s koljena na koljeno, a već odavno ušla je i u turističke prospekte i bedekere.

“Ljudi-ribe bili su naši preci!...” - ubjeđivat će vas stanovnici otoka Rumung, a u vodama otoka Vava’u, od maja do septembra, kada se pare grbavi kitovi, čak se i zapadnjaci nenavikli na takve doživljaje mogu igrati i plesati sa ovim dobroćudnim morskim gorostasima. Neraskidiva harmonija sa prirodom koja se ovdje još uvijek njeguje, uspostavljena je davno, niko ne zna kada, dio je milenijskih tradicija i mnogi je savremeni istraživači dovode u vezu sa postojanjem hipotetičnog prakontinenta Lemurije za čijim materijalnim tragovima tragam posljednjih decenija.

Upravo jedno takvo kazivanje detaljno sam zabilježio 1991. godine na neobičnom otoku Yapu, koji pripada Karolinskom arhipelagu, prilikom povratka sa međunarodne novinarsko-istraživačke ekspedicije, kojoj je bio cilj da istražuje život nekadašnjih kanibalskih plemena na Papui Novoj Gvineji i Irijan Jayi.

“Dogodilo se to na otoku Rumung, mnogo prije ovog vremena”, kazivali su mi otočani Yapa. “U selu Tangam tog dana se održavala velika godišnja svetkovina u čast bogu Tpereaklu i boginji Latmikaiki. U neka doba kada je svetkovina poodmakla, iz mora su izašla dva delfina. Skinula su svoju kožu i peraja, sakrila ih u pijesak na obali i istog časa se pretvorila u dvije prekrasne djevojke. Zatim su, privučene muzikom i veseljem, otišle da plešu sa otočanima. Jedan ribar koji je sve to pratio sa palmine krošnje, kriomice je sišao sa drveta, otišao je zatim na plažu, uzeo riblja peraja i kože i sakrio u iskopanu rupu daleko od obale. Očajne ribe-djevojke, bez kože i peraja nisu se mogle vratiti u more, pa su ostale da žive u selu Tangam. Jednu od njih je oženio isti onaj ribar što ih je prvi ugledao kako u obličju delfina izlaze iz mora. S njom je izrodio mnogo djece i živio sretno u ljubavi sve dok riba-žena, poslije mnogo godina, nije otkrila mjesto gdje su bili sakriveni njena koža i peraja. Čim ih je našla, smočila ih je u moru, očistila i zatim navukla na svoje tijelo i zauvijek nestala u moru!...”.

KAKO JE NASTAO PALAU: Ništa manje zanimljivo nije ni predanje o nastanku živopisnog mikronezijskog otoka Palau. O njemu se kazuje kao o tajanstvenoj mračnoj hridi od ugasle lave, okruženoj beskonačnim prapramorem. Na toj tajanstvenoj hridi navodno su se u daleko prošlosti odvijali procesi koji su doveli do rađanja života na našoj planeti, ali i u cijelom univerzumu.

Na hridi su se rodili i bog Tpereakl i boginja Latmikaik. I dok se Tpereakl smjestio na nebu, boginja Latmikaik je ostala u moru, gdje je izrodila dva sina i mnoštvo neobičnih riba. Mnogo kasnije, njene morske kćeri podigle su jednu moćnu građevinu, koja je stršeći iznad mora postala neka vrsta otoka, a prvi stanovnici na tom otoku nastali su sjedinjenjem bogova s ribama!
Fantastično!

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5