Putovanje u 1997: A letter from Brasil
Brassi 02 S

Photo: Pinterest

Život ukrojen po meri ljudi

Ako nikad niste bili u gradu sa 17 miliona stanovnika, Sao Paulo bi vam mogao predstavljati pojmovnu poteškoću. To je visoko industrijalizovan grad, sav u betonu i kamenu, sa jakim američkim uticajem. Ono što zadaje najviše muka njegovim stanovnicima jeste odlazak s jednog mesta na drugo, jer je mreža metroa siromašna (mada dobro funkcioniše), a autobusi beskonačno dugo putuju; ipak, vremenom se navikavate na nedaće i sa zadovoljstvom prihvatate činjenicu da većina linija radi gotovo 24 časa. Ono što je u Sao Paulu zagarantovano jesu saobraćajne gužve, čak i noću - jer taj grad, bukvalno, nikad ne spava.

Sao Paolo je sav u kontrastima. Ponos modernog i razvijenog Brazila je , Avenija Paulista, koja je slika i prilika Menhetna. Tu se japiji ponosno šetkaju pored najskupljih radnji, a turistički prospekti i razglednice vrve od prizora betonske džungle koja bi trebalo da reprezentuje napredak zemlje. S druge strane je downtown kojim dominiraju niže zgrade i arhitektura sa početka ovog veka, mahom američka i zapadnoevropska. Tu je srce male, ulične trgovine, rasprodaja i specijalnih ponuda, prostitucije i lake zabave. Mada se čini da je asfalt sve što u njemu možete sresti, Sao Paulo će vas iznenaditi ogromnim parkovima sa bujnom vegetacijom. U sred već pomenute poslovne zone, između nebodera, smešten je izuzetno zanimljiv park. Na samim kapijama dočekuje vas opojni miris sandalovog drveta, a već posle par metara gradska buka biva zamenjena tišinom i svežinom guste šume. Oko vas se pojavljuju isti oni japiji koje ste videli napolju, ali sad sa sendvičima u rukama i sa skinutim cipelama, pa mrdaju skuvanim prstićima...

Sao Paulo vas može ugušiti svojom veličinom, te je možda bolje da se stacionirate u Rio de Žaneiru, koji je skoro tri puta i prostorno, i po broju stanovnika manji. Njega američki stil još uvek nije uništio, mada je pitanje koliko će se održati. Za početak, konačno se možete nadati da ćete pronaći osobu koja govori malo bolje engleski, te će vam snalaženje biti znatno lakše. Konačno, sve potrebne informacije su istaknute na dva jezika, što navodi na pomisao da su Brazilci ipak čuli za turizam.

Ono što prvo padne na um svakom Evropljaninu pri pomenu Brazila jeste muzika, samba pogotovo. Toga u Riju ima koliko god hoćete, u centru ili na plaži. Ona boji čitavu atmosferu, pokreće Ijude u specifičnom ritmu i čini da se osećate kao u raju.

Ali... Brazil ima velike socijalne probleme - 12 miliona (!) napuštene dece, preko 20 miliona nepismenih, više od polovine populacije ima manje od 20 godina. Posao je poprilično teško naći, osim u Sao Paulu. Zato je u Riju moguće videti pravu armiju ljudi zaposlenih kao pozivači taksija, čuvari zgrada, anketari, perači na benzinskim pumpama i slično. Radna mesta se bukvalno izmišljaju, jer je radna snaga jeftina, a tako se smanjuje i stopa kriminala. Realno, brazilski gradovi jesu opasni ukoliko nosite veliki natpis "Ja sam turista i imam para". Normalnim ponašanjem i nezalaženjem među favele bez preke potrebe, smanjujete mogućnost prepada na sasvim razumnu meru.

Što se zadovoljstava tiče, čini se kao da je život ovde ukrojen prema meri ljudi. Ma gde da kročite, prati vas bogata muzička podloga, najčešće samba i foro (muzika severoistočnog Brazila). Interesantno je grozomorno prisustvo obrada svih mogućih pop-rok hitova na portugalskom i u poznatom jeftinom dance ritmu (skoro kao da se nalazite u Srbiji, a na uvce vam pevaju Gala i Keba). Postoji više vrsta mesta gde možete prisustvovati slavlju Brazilaca. Najsmešniji su relativno skupi (ulazak oko 10 USD) restorani-igraonice koji najviše podsećaju na balkanske drumske mehane sa mnogoljudnim bendom na socrealističkoj bini. Prvo pomislite: "Šta je ovo, kakav je ovo svet?", jer oko sebe vidite matorce sa celom porodicom i devojke-klasične-primerke-udavača. Situacija se radikalno menja kad počnu prvi taktovi muzike, a vi usred fantastično razigranog i razgibanog sveta pokušate da pratite korake. Koraka u pravom smislu ni nema, ali vam nikako nije jasno kako uspevaju, u čemu je tajna, šta da radite sa sopstvenim nogama i rukama? Recept je jednostavan, a prepisala ga je jedna Brazilka (priznala mi je da je i njoj bilo potrebno oko godinu dana da dostigne nivo virtuoza): pusti muziku da ti plovi kroz telo i prati je! Devojke su prosto neodoljive, te vam i one koje su za stolovima izgledale nezanimljivo, tad deluju strasno i zapaljivo. Najbolju sambu možete videti na brojnim sambodromima, što su, u stvari, poligoni za uvežbavanje karnevalskih povorki. Pravo zakuvavanje je negde krajem oktobra i traje sve do karnevala, koji počinju sa brazilskim letom, a našom, šmrc, zimom. Za vašu informaciju, karneval u Riju će se održati 22. i 23. februara 1998. Ako njega propustite nemojte tugovati, ali se potrudite da nešto kasnije budete u Baiji, gde su karnevali tek pravo zezanje i ludnica.

Ono što najčešće možete čuti na radio stanicama, a da nije brazilski zvuk, jeste poprilično ugodna mešavina poznatih hitova, prijatna evropskom uhu. Daleko od toga da je bossa nova dosadna ili nekvalitetna, ali se čovek lepo oseća kad posle izvesnog vremena razume ceo tekst pesme i može komotno da je pevuši. Pri tom ćete nepogrešivo raspoznati strance u bilo kom delu Brazila, jer domaćini ne da ne znaju engleski, već ga i veoma smešno kapiraju. Na primer "rock" se ovde čita kao "hoki", a moj lični favorit je način na koji ovde zovu Pink Floyd - kao Pinki Flojdi.

Večeri u gradovima pružaju dobar provod, koji počinje negde oko ponoći. Izbor je između već pominjanih samba ili foro klubova, klasičnih diskoteka, piano ili jazz barova ili specijalizovanih klubova house/garage ili acid-jazz orijentacije. Techno je toliko redak da se jedva i može naći nešto vredno pomena, dok je sa drumintassom situacija znatno bolja. Za ovakav provod potrebna vam je poprilična svota novca jer samo ulazak u klub košta između 25 i 40 dolara. Jedan od najpoznatijih i najboljih klubova u Sao Paulu "Cha Cha Cha" nudi svežu house produkciju sa partijima i gostovanjima velikih, posebno japanskih imena (Japanaca ima oko dva miliona u samom gradu, što čini njihovu najveću koloniju izvan Japana). Gay scena je posebno živa, gotovo podjednako u Sao Paulu, kao i Riju, mada je ta zajednica prilično hermetična i nema toliko uticaja kao u Evropi.

Sve što se sreće po Evropi i ovde je pustilo korena, ali je obojeno latinoameričkom opuštenošću i neposrednošću. Stoga je i prostitucija poprilično normalna i svakodnevna pojava, što se ne bi očekivalo u krutoj patrijarhalnoj sredini. Može vam se desiti da na uličnom radnom mestu sretnete svoju koleginicu sa fakulteta koja na taj način popunjava budžet za taj mesec. Ako naletite na travestita koji vam se ukazao baš kao fina prilika i jedna privlačna persona, nemojte se začuditi, jer je to više nego uobičajena pojava. Šta god odabrali za noćni provod, zabava vam je zagarantovana. Posebno se dobro kotiraju Evropljani i Amerikanci, tako da se bez mnogo nervoze uspostavlja kontakt sa čekiranom devojkom ili dečkom, a posle sve zavisi od ličnih sposobnosti i namera, naravno. Sigurno je samo to da se ne smete upustiti u avanturu bez kondoma, jer je Brazil jedna od AIDS-om najugroženijih zemalja sveta.

Ako niste znali, u Sao Paulu devojku ili mladića ne možete tek tako odvesti kući. Za to postoje moteli koji vam sasvim određeno ustupaju sobu na dva ili tri sata i to od ponoći nadalje. Ukoliko probijete limit i ostanete duže, za vas je, kao nagrada, rezervisan doručak u krevetu sa partnerom. Moteli vam pružaju i dodatne usluge i imaju uglavnom standardni cenovnik i veoma živopisna imena kao: "Lascivus", "Desiree", "Hot" ... Ima ih na svakom koraku, te vam je izbor širok i ne predstavlja poteškoću.

Jedina nezgodna stvar je to što je za povratak kući gotovo neophodan taksi, što je u Sao Paulu jezivo skupo, ili automobilska pratnja vašeg domaćina. Autobus se može pokazati kao neprijatno iskustvo, posebno ako vam portugalski jezik nije jača strana. Zato je možda najbolja varijanta da se u klubu ipak zabavite malo duže i sačekate rane jutarnje sate. U tu svrhu najbolje služe bossa nova i jazz klubovi. Nažalost, najbolji jazz klub u Riu "Jazzmania" zatvoren je iz nepoznatih razloga (nagađa se da je u pitanju bila pucnjava), a da nevolja bude veća on nije jedini. Tako vam ostaju na raspolaganju famozni kafići "Ipaneme" i skuplja mesta gde se obično i ne svira neki jazz.

Na ovom mestu moram da pomenem verovatno jedno od najlepših mesta na kojima sam bio u životu, umetničku galeriju, pansion i cafe "Urquijo". Nalazi se u živopisnom morskom mestašcetu Paraty, klasičnom primeru kolonijalne arhitekture, na pola puta od Sao Paula do Rio de Žaneira. Vlasnica Maria (inače Argentinka) i njena majka već osam godina trude se da u njemu sačuvaju neke od originalnih brazilskih simbola, poseban, ležeran ugođaj. Tu povremeno svraćaju mnogi brazilski umetnici, odsedaju i priređuju performanse. Uvek možete čuti dobru muziku u rasponu od narodne brazilske, preko etno-jazza i new agea, do klasične. Drveni nameštaj i potpuno odsustvo blještavih, kičerskih predmeta, gomile asura i jastuka koji ušuškavaju prostor, platna na zidovima i skulpture u drvetu i kamenu, čine specifičnu atmosferu koja se uvlači pod kožu i čini vas ovisnikom. Preporučujem odlazak u odabranom društvu ili maloj grupi. No, trenutno i nije neka sezona za izlaske, jer je ovde zima (sa grozomorna 22 stepena u proseku), pa ljudima nije ni do čega. Tako se na ulici mogu sresti prikaze sa rukavicama(!), u džemperima i sa debelim čarapama, dok se siroti Evropljani znoje na istom vremenu i hvale Boga što ih je bar ovog leta poštedeo gorih muka. Povezana sa "hladnim" vremenom je i ishrana. Naime, lokalno stanovništvo živi u ubeđenju da ih od svih virusa, bakterija, gljivica i ostalih sitnih životinja najviše štiti obilna ishrana, tako da mi stalno objašnjavaju kako moraju pod hitno nešto da pojedu ili će se razboleti. S druge strane, moje oduševljenje ukusnom i raznovrsnom hranom, koje jednostavno ne mogu da se zasitim, posmatra se kao nešto krajnje nastrano. Kvaka je u tome što oni jedu preko celog dana, ali ne mnogo i ne odjednom. Kad vam se na ulici dogodi da se creva malo pobune zbog zapostavljenosti, vi ćapite odličan hot-dog (koji se ovde izgovara "hođi-dođi"), zalijete ga Guaranom (odlično piće od bobica, inače jednako popularno kao i Coca-Cola, a koje nema skoro nikakve veze sa našim) i zasladite se chuhosom. I sve to za bednih deset dinara.

Problem sa Brazilom je to što je toliko ogromna zemlja i što ima bezbroj sjajnih stvari da se vidi i doživi, da vas to prosto baca u očaj. Ukratko, sve što je u ovom tekstu napisano ne vredi ni pare u poređenju sa pravim zadovoljstvom koje se oseća u živom kontaktu sa Brazilom. Zato, samo hrabro, jednom se živi!

*Tekst je objavljen u avgustu 1997. godine u XZ magazinu broj 9

Oceni 5