Svjetsko fudbalsko prvenstvo: Loptanje pred Putinom (4)
Fudbal

Trenutak trijumfa: Hrvatska u polufinalu

Photo: FIFA

Zlatne mame i kvadratura fudbalskoga kruga

Juli 1998. Nakon tri godine izbjeglištva, i još dvije od izlaska iz opkoljenog grada, prvi put se sa suprugom i djecom vozom vraćam u zavičaj. U Novoj Zembli tek dobili status i pravo na rad, pa je auto još uvijek misaona imenica.

Nakon napornog puta i presjedanja, u rano veče ulazimo u Hrvatsku. Na jednoj od stanica, buka, radost, galama. Šta se to dešava, upitam se, a onda sjetim da te večeri Hrvatska u Lionu igra četvrtfinale svjetskog prvenstva, i to protiv Njemačke.

Malo im je ko davao ikakve šanse – to je bio tek prvi put da kao samostalna zemlja učestvuju na toj najvećoj “pijaci” najskupljih stopala na svijetu! A Kockasti ne da su pobjedili, nego su naprosto “rasturili” debelo favorizovani Manšaft sa 3-0! (Kasnije su pokleknuli protiv Francuske, ali su na koncu osvojili bronzu, u borbi za treće mjesto, sa 2-1 pobjedivši Oranje.)

Odlučujući promašaj: Ruski reprezentativac Fernandes - šutirao pored gola

Veliko slavlje te vruće ljetnje večeri, kojeg sam tek djelić čuo kroz otvoren prozor na stanici u Sisku, niko im nije mogao oteti. Neponovljiv uspjeh zlatne generacije: Boban, Asanović, Jarni, Prosinečki… Briljirao je kasniji negativac, a tada sa šest golova prvi strijelac turnira, Antički Novčić Davor Šuker.

Iako su već tada, pod uticajem rata, mnogi “probuđeni” nacionalisti počeli da navijaju protiv dojučerašnjih komšija i susjeda, ja sam se i te večeri radovao uspjehu Vatrenih. Hrvatsku, u kojoj živi dosta mojih prijatelja, nikad nisam mogao poistovjetiti sa Krivoustim Ljigavcem i njegovim “klonovima”.

O toj davnoj večeri, skoro tačno prije dva desetljeća, sam razmišljao prošle subote, nakon pobjede “na penale” u četvrtfinalu nad reprezentacijom Rusije. Samu utakmicu treba brzo zaboraviti: loša, nervozna, puna grešaka i rastrzana. Kao da su se i Rusi – prvi put među osam najboljih u skoro pola vijeka (!) - i naši smrtno prepali šanse da uđu među najbolja četiri.

Dva-dva nakon dva sata, dakle. A kad je, nakon Raketinog savršeno izvedenog penala, pao pobjedonosni gol, u našoj kući niskozemskoj: ludovanje, vrištanje, skakanje. Kao da smo u Sisku! Komšije sigurno mislile da vodimo rat. Što, naravno, s obzirom na naše porijeklo, i ne bi bilo nikakvo čudo.

Poslije dugo razmišljam: zašto nogometašima (Vatrenima) uspijeva da, i pored manjih padova, odigraju veliki turnir, pa čak i da, kao sad, dva puta zaredom prođu na penale? To će za mene, izgleda, zauvijek ostati kvadratura fudbalskoga kruga.

Radost: Belgijanci nakon pobede nad Brazilom

A sad još jedna pričica. Rado idem u Belgiju. Iako su susjedi, ova se zemlja i “moja” Holandija u mnogo čemu puno razlikuju. U jelu, piću, politici…

Jer, za razliku od Holandije, Belgija je razjedinjena zemlja. U njoj se Flamanci i Valonci nikako ne podnose. Korijen njihove netrpeljivosti su ekonomske razlike. Tu je ključ svega. Jer, dok je bilo uglja, Valonija (“Francuzi”) je bila neuporedivo bogatija, a kad je njega nestalo, primat u tehnologiji i svekolikom razvoju su preuzeli Flamanci ( “Holandija”). Prema nekim računicama, oni bi, da se sad odcijepe, odmah  bili jedna od desetak ekonomski najjačih zemalja svijeta!

Valonci nikako da se pomire s ulogom “donjeg” u zajedničkoj kući. Zato vas tamo, pa i u izrazito turističkim dijelovima, često “ne razumiju” kad im se obratite na holanskom, iako im hljeb nasušni, dakle, dolazi upravo iz Holandije!

Adut za zajedničku državu: Belgijanci imaju odličan tim

Mala ilustracija. Kad sam jednom za “Feral tribune” u Antverpenu pravio intervju sa uglednim balkanologom Rejmonom Detrezom (Raymond Detrez), on mi je rekao da je Brisel proglašen centrom Evropske unije upravo stoga da bi bio neka vrsta “cementa” koji će “napuklu” Belgiju spasiti od raspadanja. No, taj “vezivni materijal” se nije pokazao baš najuspješnijim. Rane iz prošlosti (još) nisu zarasle. Zato su pobornici zajedničke države, Flalonci, prije nekoliko godina posegnuli za novim “receptom” koji se (vidi pod: Ivica Osim i posljednja jugoslovenska reprezentacija ) zove - zajednička fudbalska momčad!

Već nekoliko godina, naime, Belgija ima najtalentovaniju reprezentaciju na svijetu. Pogledajte im samo prezimena: Kurtoa, Vertongen, Kompani, De Braine, Hazar, Mertens, Lukaku… Pa zar nisu u zadnjoj tekmi u grupi, protiv Engleza, dokazali da im je i rezervni tim bolji od barem polovine učesnika na aktuelnom svjetskom orvenstvu!

Ipak, na Evropskom prvenstvu 2016. su ispali već u četvrtfinalu. Zato je ovaj turnir, s obzirom na punu igračku zrelost mnogih igrača, možda i posljednja šansa da Crveni đavoli dođu do toliko željene titule i time bar na tren postvare san o (i za njih) zajedničkom Briselu.

Kraj za Brazil: Usamljeni Marselo na terenu, posle utaknmice sa Belgijom

Tim Roberta Martineza, trenera koji se neočekivanom postavkom tima – pojačan srednji red, Lukaku udesno, slobodna napadačka uloga za Kevina De Braina - konačno razračunao sa “epitetom” taktičkog nesposobnjakovića, od početka funkcionira kao savršeni sat. Ni traga neslaganju, nejedinstvu, sebičnosti… Posebno je prvo poluvrijeme protiv Brazila bilo za čitanke. Tada su Hazar i drugovi razbili momke sa Kopakabane k’o beba zvečku!

I evo ih sad u polufinalu. Od mase superlativa, izdvajam citat iz teksta u novinama “Het Laatste Nieuws” (Posljednja vijest) u kome stoji: “Poruka mamama naših ‘Crvenih đavola: ’Drage mame, vaši momci, naši momci, još neće kući. Vaš porod je urodio tako dobrim plodom da vam sinovi već sada pripadaju zlatnoj generaciji belgijske fudbalske istorije.”

Nadajmo se da će ovaj “cement” imati bolje i trajnije dejstvo od onog što su ga svojevremeno pokušali “zamijesiti” sjajni Štraus sa Grbavice i momci iz njegove zlatne, a silom prilika nikad do kraja dokazane generacije.

PS. Druge dvije utakmice četvrtfinala: Urugvaj-Francuska 0-2/ Švedska-Engleska 0-2

 

 

Oceni 5