Kosmos je maštovit i inventivan u svojoj raznolikosti
Fisho 01 S

Photo: art/Winslow Homer

Zlatni škobalj i humor iz masovne grobnice

Treba uvijek ponavljati: nalazimo se u tridesetim godinama 20. vijeka, ali ko bi to stalno radio. Automatske radnje brzo dosade. Uzimam sebe za primjer. Kada ujutro pravim kafu u kafetijeri onda često mislim koji je ovo dan, da li je juče?, ili je neko novo danas, ili sam već u sutrašnjicama. Teško je to shvatiti kad je većina dana kao jaje jajetu slična.

Automatizam nas ubija; rutina, navike, ustaljeni pokreti, iste šetnje, ista lica, isti grad, isto lice koje gledaš svakog jutra u ogledalu iznad lavaboa. Kod mene to traje već pola stoljeća, nije da to nije neki uspjeh. O, da, veliki je uspjeh u Bosni doživjeti 50 godina a ne biti ruina u psiho-fizičkom smislu.

Neće riba Željezni most

Nalazimo se u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Kažem ja tako sebi i onda odletim u ribu na Krivaju kad se hoće od Olova prema Zavidovićima. Ima tamo jedan zimovnik (to vam je vodeno mjesto gdje se riba okuplja u jatima zimi) i u njemu bezbroj riba, tačnije zlatnog krivajskog škobalja. Kakve divne boje ima škobalj iz ove rijeke! Kada mu skineš krljušti onda njegova koža postane zlatna, a peraja su narandžasta. Pravi vatromet za oči, dokaz da je kosmos maštovit i inventivan u svojoj raznolikosti.

Četiri puta sam bio na Krivaji i navukao sam se na tu rijeku i ribu u njoj. Treba li reći kakvog je okusa škobalj iz Krivaje? Treba reći: okus mu je vrhunski, skoro kao kod lipena iz Une, mada nije loš ni drinski lipen. Koji je dosta veći od unskog, tojest lakše je uhvatiti na Drini grbana, onog preko 40 cm nego na Uni, ako me sjećanje na djetinjstvo ne vara. A tada je bilo čudo uhvatiti grbana, većinom bi bili uhvaćeni tavaši (porcijaši rekli bi u Bosni i Hercegovini), ili pedljaši, a pedljaše smo puštali. Bilo je ljudi što su sve trpali u kese, onda još nismo znali da postoje mreže čuvarice ribe, koje držiš u vodi da riba bude svježa prije nego je ubiješ i očistiš.

Unski lipen je slovio za mudraca, jer nije uzimao svašta i jer sam sto puta vidio kada dođe do muhe i samo se vrati nazad na svoju ustaljenu poziciju. Jednostavno, on vidi vještačku muhu ili udicu na kojoj je žuti unski crv (tular) i odustane od ljudske ideje da bude naivno uhvaćen. U Krupi je stalno kružila ribarska maksima: da riba hoće da jede metal pojela bi Željezni most.

Unski lipen nije volio jesti metal i stoga ga je bilo teško uloviti. Mahać odnosno fly fishing se tek stidljivo pojavljivao na rijeci i to je bilo smatrano zapadnjačkom novotarijom, pa smo lipena fatali na površinske muhe i vaser kuglu, a muhe smo sami pravili.

Lični metajezik

Sve što znam o ribi naučio me je rahmetli Džigi Rambo, punim imenom Sead Džigumović s nadimkom Rambo. I to znanje je stagniralo onda kada bih zaboravio da sam u identitetskom smislu unski ribar a širilo bi se kada bih se aktivirao kao rezervni oficirir JNA u aktivnu službu. Sada sam aktivan ribar već zadnjih pet godina, što datira od godine u kojoj sam se prestao baviti alkoholnim aktivnostima. Jer ko bi mahmuran ustao u pola četiri ujutro i putovao tri sata do Metkovića u ribolov. Nema takvog čovjeka. Kad piješ onda je krevet najdraža sprava za rekreaciju.

Kako sam cijelo djetinjstvo fatao na Uni tako sad imam glad i žeđ za novim, nepoznatim rijekama. Una mi je poznata, tu znam gdje je svaka sedra, pjeskarzelenacdubljak, slap, struga, ada, bazen i gdje stoji svaka pojedinačna riba. Zanimaju me druge rijeke. Upoznao sam Neretvu i to upoznavanje još traje, i Drinu upoznajem, a evo sada studiram Krivaju. Jedva čekam ljeto kada će biti bistra i zelena, jer je sad počesto mutna zbog snijega i kiše. U dijelu toka gdje idemo u ribu Krivaja je zaista zanimljiva i lijepa rijeka, pored toga što obiluje ribom, vidrama i ribarima. Mještani su susretljivi i nisu ljubomorni na nas što iz Smogadiša (Sarajevo od milja) dolazimo kod njih u njihove avlije da fatamo čarobnog škobalja.

U Krupi kada kažeš škobalj neće te dosta ljudi razumjeti jer naprosto ne znaju šta znači ta riječ. U Krupi se škobalj kaže bokuša. Mren je mren nije mrena, klen je samo klen i niko ga ne voli ni fatati ni jesti. Mala mladica je mladičenjak.

Svaka rijeka ima svoj lični metajezik. Na Krivaji situ (silk) nazivaju laksom. A mladičenjak je mladunjak na ovoj rijeci. Isto na Neretvi postoje razni nazivi za ribe, pa se bokuša/škobalj naziva podust, možda i najtačniji naziv za ovu ribu jer savršeno odgovara njegovom fizičkom izgledu, tj. opisu glave.

Tako nekad zapišem nešto od tih impresija na twitter pa onda kada pišem ove tekstove ulazim u twitter da vidim šta sam to namrčio na virtualnom papiru laptopa ili pametnog telefona. Nekad tako zapišem nešto pa onda to prepišem čak i u knjigu na kojoj radim. Jer šta je drugo twitter nego besplatan vječni notes gdje zapisuješ svoje misli, između drugih funkcija koje, kao socijalna mreža, mora imati. Jednom sam zapisao: “U napuštenim stanovima sanjam tišinu i mir tuđih života”. Onda sam to prebacio u prvu priču knjige Priče sa satnim mehanizmom, jer mi se svidjela ta rečenica. Naravno, ova “mudra” misao na twitteru nije dobila bogzna koliko lajkova, jer ljudi tu vole uglavnom druge vrste misli. Na tebi je kao tviterašu da pogađaš šta vole i šta ti želiš reći. Ono što mi se sviđa na ovoj socijalnoj mreži je što postoji jedinstvo i pobratimstvo umova i lica u njegovom svemiru. Pa te neki ljudi odmah razumiju čim napišeš kratku rečenicu, dočim ima i onih koji ti pojašnjavaju šta si zapravo htio reći, što je, opet, normala.

Virtuelni i stvarni trolovi

Trenutno pišem novelu koja mora biti duga do 10.000 riječi. Zapravo sam razlomio jednu priču iz prednjepomenute knjige i raspisujem je, ali pošto bi novela trebala imati neku događajnost, malo veću nego što je kratka priča ima, onda se to otelo u drugom pravcu od pravca kojim ide sama kratka priča od koje sam krenuo.

A prije nekoliko dana sam beskrajnom virtualnom notesu zapisao da je pravo čudo kada sam uloviš ribu, očistiš je, ispečeš na ulju, bez ikakvih začina i da je čudo to što je riba koja je do maloprije bila živa sada izvrsno jestiva. Pa sam skontao rečenicu: kosmos je jestiv. Svidjela mi se ta rečenica pa ću je metnuti u novelu koju trenutno pišem po “narudžbi” jednog našeg poznatog pisca. Tako se na čudan način spaja riba iz Krivaje, jedna socijalna mreža, jedna nedovršena novela i ovaj tekst. Jedinstvo i pobratimstvo riječi u knjigama, ribama, rijekama i novinskim tekstovima. Kosmos je čitljiv a ne samo jestiv.

Nalazimo se u tridesetim godinama Dvadesetog vijeka. Teško je poreći tu činjenicu. Islamofobija je novi antisemitizam. Fašizam se vratio svojim starim vrijednostima, evropskim vrijednostima. Umalo ne napisah eUropskim vrijednostima kao naši domaći fašisti koji, svako malo, uništavaju Partizansko groblje u Mostaru, koje je projektovao veliki jugoslavenski arhitekta i intelektualac Bogdan Bogdanović.
Sve barijere su ukinute, ne postoji politička korektnost jer je sve dovedeno u sumnju, sve je podložno ispitivačkim očicama internetskih i stvarnih trolova, što je, znamo, odlika liberalne demokratije.

Kao meme koji je kružio internetom a trebao je kao biti smiješan. Na njemu piše da je musliman (šta god to značilo) sa ruksakom opasniji od Kineza koji kašlje. Nisam ovdje uvidio nikakvu humorističnost u vremenu kada Ujgure stavljaju u konclogore i kada bijeli kršćanski teroristi (kojima su uzori Ratko Mladić i Radovan Karadžić) ubijaju ljude u nargila barovima. Moraš zaista biti kreten da ti ovaj meme bude smiješan i navodno oslobađajući, jer se njime ukida kao neka pretjerana politička korektnost. Svakom masovnom zločinu, holokaustu ili genocidu prethode riječi. Riječi ubijaju. Meme ubijaju. Zato smo u tridesetim godinama 20. vijeka. Biće kasno kada budete nasmijani u masovnoj grobnici.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5