Vrijeme kad su se punile kemijske olovke
Zlatno  pero

Photo: Lična arhiva

Zlatno pero – znak prestiža

Ponosni vlasnik zlatnog pera: Goran PelaićRoditi se u Splitu nekoliko godina poslije rata znači obuhvatiti dio nekih lipih i sritnih trenutaka koji se danas doimaju kao neka bajka. Split je u to vrime bija u okvirima onoga što danas zovu  strogi centar grada. Nije postojala ona ogromna spavaonica poznata kao dio grada pod nazivom Split 3. To je došlo negdje prije ili nekoliko godina nakon Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine.

Taj vertikalni grad uz more kakvog danas poznajemo imao je druge i drugačije  vizure. Doduše, Split je u to vrijeme imao prije svih autobuse na kat, popularne Londonce.  Nije postojao ni velebni stadion na Poljudu koji je danas „u posjedu“ NK Hajduk. Mobiteli i tableti, laptopi i društvene mreže tipa FB bili su totalna nepoznanica.

Rođen sam na splitskoj Rivi kao sedmi, posljednji u obitelji, a to je imalo neke male prednosti jer sam mogao (ako ništa drugo) reći onim „silnicima“ na ulici: Čekaj, čekaj kad te uvate moja starija braća! Ali to nisam koristio jer nisam bio baš neki žgoljo.

Da je u to vrime bilo svega što ti srce poželi - nije. Da sam bio gladan – nisam, ali da sam bio željan nekih stvarčica - jesam.

Došlo je vrime i za školu. Ne, ne pripadam generaciji koja je nosila u školu malu zelenu tablu, kredu i spužvicu za brisanje. To sam vidio samo na slikama. Tek toliko spominjem samo  da ne bi neki mislili da je moja krštenica napisana na papirusu.

Znači nisam iz tog doba!

Olovka je bila zakon od prvog razreda, pa i idućih nekoliko školskih godina. Išao sam u osnovnu školu koja se onda zvala „Nenad Ravlić“. Lipa i moderna škola koja je kasnije promijenila naziv pa se sad zove Dobri, po kvartu u kojem se nalazi.

Školske klupe u kojima smo sjedili sa strane su imale oznake Spalato. To je valjda ostalo  iz vremena talijanske okupacije  i nitko se nije sjetio da bi to trebalo izbrisati. Ostavština iz  prošlosti. Klupe su bile poprilično  neudobne, naročito u 6, 7, ili 8. razredu kad bi se noge produžile. Klupe su očito bile namijenjene nižim razredima i u cijeloj školi su bile iste veličine. Ili su možda donesene iz Italije? A moja je generacija otišla u visinu. I svatko bi ostavio nekakav svoj trag postojanja na klupi, što olovkom, što crnilom, a neki bome i malo jačim šiljatim predmetom da idućim generacijama ostane za pamćenje tko je tu i kada sjedio. To, naravno, nije bilo dopušteno.

A sve što je nedopušteno to se onda u Dalmaciji i u Splitu od gušta (za dišpet) radi.

Učiteljice i nastavnici upozoravali su nas i poučavali da je klupa društveno vlasništvo i da treba služiti onima koji će doći i poslije nas. Ne mogu kazati da smo bili vandali, ali takvu svijest u tim godinama nismo imali. Ali kad je trebalo pisati školske zadaće, k tomu još i držalom i perom, pa i običnom olovkom, radi udubina na klupi, zadaćnica nije baš izgledala uredno. A i urednost se ocjenjivala. Možda sam zadnja generacija koju su učila krasopisu. Ne kao predmet već kao nešto što se trebalo znati i njegovati. Imao sam lijepi rukopis s kojim sam u kasnijim godinama života znao zadiviti.

Bar nešto od mene!

Brat mi je bio uzor. Dosta stariji brat koji je stjecajem okolnost dvije godine živio u Ljubljani.  E pa taj brat mi je često pisao pisma iz Ljubljane. Nikad u životu nakon njega nisam vidio tako profinjeni rukopis prepun sitnih ukrasa. Počeo sam ga „kopirati“ i po stotine puta pisati neka od zanimljivih slova. Toliko sam vremena provodio u vježbanju njegovog rukopisa, da je on po mojim odgovorima vrlo brzo shvatio „što je pjesnik želio reći“. On je pisao kemijskom olovkom, a ja običnom. Imao sam tintarnicu, držalo i pero, crnilo, ali to je bilo uglavnom za posebne domaće radove, tek onda kad bi nastavnik posebno naglasio da se piše držalom i perom. A to se uglavnom pisalo u školi kao školska zadaća. Za lektiru! I onda se jednoga dana pojavilo bratovo pismo napisano nalivperom. Eh, to već „nije bilo pismo“ već slika za uokviriti. Nalivpera nisu imali ni svi nastavnici.

Razred Gorana Pelaića: Iz vremena kad je olovka bila zakonPočetkom osmog razreda poklonio mi je prekrasno nalivpero koje je bilo zelene boje i imalo ZLATNO PERO. Bila je i oznaka na peru na kojoj je bio broj 14. Osjećao sam se kao guverner Narodne banke. Na žalost, u zadnjem razredu osnovne škole nismo pisali ni jednu jedinu školsku zadaću. Ili valjda više nije bila po školskom programu ili se profesorici nije dalo ispravljati školske zadaće, ali primijetila je taj dragulj u mojim rukama. Jednom sam je toliko oduševio svojim odgovorima pa je ispred cijelog razreda rekla: Sad mi donesi svoje nalivpero da ti njim upišem ocjenu koju zaslužuješ! Naravno, bila je to najviša ocjena,  ali mi je dala do znanja da se penkale (nalivpera) ne nose u školu. Skupe su, a i radi druge djece koja to ne mogu imati. Nije mi godilo to što je rekla. A što se „bogatstva“ tiče, ja sam upravo bio ogledni primjer te „druge djece koja to ne mogu imati“. Pazilo se onda na tu socijalnu komponentu i to je jedna od dobrih strana socijalizma.

Ta penkala još je uvik živa i mogla bi raditi. Trebao bih je dati popraviti. Ali gdje? Tko popravlja danas u Splitu penkale? Dobro, mogao bih i sam promijeniti pero, ali gdje se to može kupiti?  Pored toga ja želim „zlatno“ pero  i to s brojem 14 i to ono prvotno koje se što padom, što nepravilnim i dugotrajnim pisanjem istrošilo. A onda bih trebao kupiti i bočicu crnila! To bi već bilo previše. A i što bih pisao nalivperom?

I bih li danas uopće znao pisati?

Još do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća, u centru Splita, u Domaldovoj ulici, a to je prva ulica na dnu Pjace s desne strane, nalazila se radiona za punjenje penkala i kemijskih olovaka! Da, i kemijske olovke su se punile! Radionu je držao otac moje prijateljice, danas poznate slikarice Ence Kovačević. Njen otac se zvao Lucijan. Bio je ritual doći kod njega.

Napuniti tintom penkalu i nije bilo neko čudo, ali napuniti uložak za kemijsku, za to je trebalo imati mali stroj, izbaciti posebnom iglom kuglicu koja se vrtila dok se pisalo. Tu sićušnu kuglicu vlasnik radione Lucijan Kovačević spretno bi položio na jedan bijeli papirić, i nakon što bi napunio strojem uložak, obrisao bi ga krpicom, vjerojatno navlaženoj u medicinski benzin. Sve bi fino obrisao i predao u ruke vlasniku. Čudo tehnike! Nalivpero bi pak pregledao sa svih strana i dao bi upute, pogotovo mlađim vlasnicima, kako s perom treba nježno.

Luci Kovačević: Butiga nalivpera, Split 1951. godineGospodin Luci je odavno umro. Njegova radiona također. Ali ostala je uspomena kada je i obična kemijska bila luksuz. O nalivperu da i ne govorimo.

Puno mi je značila penkala darovana od starijeg  brata. Kao Uspomena, jer ni njega više nema. I nudim ja nju svojim sinovima, od prvog do zadnjeg, dajem im kao ostavštinu tu penkalu i nailazim samo na lagani podsmjeh koji u prijevodu znači: Stari, ti si skroz lud! Koji će  mi to…

Znam da sam mnoge od vas zavarao nazivom ovog malog poglavlja, znam kako ste promislili da ću se pohvaliti da sam jedan od dobitnika nekad prestižne godišnje novinarske nagrade Zlatno pero. Ništa od toga! Bio sam predložen i za to, ali je protukandidat bio jači. Evala mu! Značajna je to nekad bila nagrada, ali ni ova moja nije baš za bacit, iako je nitko ne želi.

To je danak novim tehnološkim postignućima tipa touch!

A šjor Lucijan je iša u povijest! Moja penkala ipak ne još!

Oceni 5