Žlica
U nekoj crkvenoj kuhinji na žlicama su napravili rupe kako ih siromasi poslije jela ne bi krali. S tim žlicama, očevidac kaže, teško se jelo, a i izgledali su kao predmeti koji se rugaju. No i pored dovitljivosti izumitelja, mogu reći da sam od časa kada sam za njih čuo čuvenjem postao vlasnik jedne i da je velik broj godina, bilo kako, bilo kada i bilo gdje, nosim sa sobom. Od tada sam pozaboravljao i napustio mnoge riječi, lica, slike, misli, imena, ali žlicu ne. Naravno, mi volimo imati svijet u svojoj glavi i džepu, a ja ga imam, i kada dođe do paklene buke, treba li, vičem na njega, u njegovu centralnu rupu, njegov pokušaj da nas njome hrani.
*Iz knjige “Žamor” (Meandar, 2005)